Ispada da sam pogriješio. Mea culpa. Ponijelo me, zaletio sam se, pa predložio ono što se očito više ne smije ni pomisliti. U jednom od nebrojenih, a uzaludnih pokušaja da studijskoj grupi na seminaru sugeriram ideal-tipski zamišljen model zajedničkog rada na tekstu, dospjeli smo i do točke koja se tiče samog rituala i njegovih elemenata. Napravio sam kratki uvod prepun "disklejmera": razumijem današnje prakse, doživljaje i odnose spram tehnologija, posebice tzv. pametnih, osobnih i prenosivih, pa mi je stoga prihvatljivo (nemam izbora) vidjeti ih kako gledaju u neki od ekrana na laptopu, tabletu ili mobilnom telefonu. Ali ako me se kao profesora još nešto pita, onda s te pozicije i dalje najviše volim ispred sebe vidjeti – iskreno me obuzme toplina oko srca – kada netko iz grupe donese seminarski tekst isprintan na papiru, usto ponekad još išaran, podcrtan u nekoliko boja tijekom čitanja. Zato tu varijantu, uza sve spomenute ograde, toplo i kolegijalno sugeriram.
No tek što to bleknuh, jedna mlada pametna žena iz grupe spremno me poklopi po ustima: "A šume, profesore"? Stvarno, šume. Priznajem, nisu mi pale na pamet dok sam glasno maštario o nemogućem scenariju, naivno zamišljao interpretativno-kritički oblikovan seminar. Ma šta seminar, u mojim glasnim sanjarenjima preraslo je to u pravi simpozij na kojem sve vrvi od polemičke žustrine u pokušaju da zajedničkim snagama napravimo teški milimetarski iskorak, pomak u praksi mišljenja. Ali, avaj, nećeš bato. Stabla, granje, lišće, krošnje i korijenje zakrčiše nam put. U redu, u današnjim povijesnim kontekstima pozdravljam svaki vid društvene politizacije, makar isti bio (pre)opterećen i terorom političke korektnosti. U ovom konkretnom slučaju "zelene" političke korektnosti. Jasno mi je i da razdrobljeni, fragmentirani svijet živi s fragmentarnim utopijama. Svjestan sam i da je ekologija, konkretnije rečeno globalno zatopljenje, rijetko problemsko pitanje – ako ne jedino, onda zasigurno najvažnije – oko kojeg se danas aktivistički okupljaju i društveno-politički mobiliziraju mladi ljudi. OK, lajkam.
Moj dodatak samo slijedi trag nastojanja da pritom ne zaboravimo primjereno imenovati ekonomsko-politički sistemski okvir unutar kojeg stradaju, među inima, i šume. Imenica-označitelj je, naravno, kapitalizam. Shvatila je to s vremenom i Greta Thunberg. Ukratko, ako si za očuvanje šuma, onda znaj da to ne ide ruku pod ruku s logikom kapitala. Kao što i svaki stvarni, potentni aktivizmi za LGBTQ+ ili feministička prava imaju smisla jedino u sklopu antikapitalističkih praksi. Inače, jalov ti posao seko. Zato ću i dalje, dokle god prevladava logika postmodernog životno-stilskog identitetskog aktivizma koji je zgodno uklopljen u neoliberalnu matricu, printati članke koje vrijedi čitati. I činit ću to bez trunke grižnje savjesti.
