Rezervisti praznih pogleda stežu vojničke torbe, ne znajući gdje su i zašto su tu, vojnici ležerno listaju erotske časopise, izležavajući se na šezlonima postavljenim pored tenkovskih cijevi i gusjenica. Mještani stežu puške, slikajući se u dobrom raspoloženju, kao da su krenuli u lov umjesto u bezumlje obojano krvlju. Dobrovoljci hladnokrvno šeću pored leševa, nož u vojničkoj ruci struže crvenu petokraku s kacige Jugoslavenske narodne armije, mada u jesen 1991. ta vojna formacija više nije ni jugoslavenska ni narodna, po ničem osim po imenu.
Ostaci građevina, goli poput skeleta i s otvorenim opscenim dupljama, zasuti hrpama šute i materijalnim tragovima doskorašnjih života u podnožju, svjedocima bezvrijedne apokalipse. Naga plesačica među kafanskim stolovima, praćena zaigranim očima milicajaca, nadrealni i traumatični kontrapunkt. Bolnički kreveti na ulicama, tijela prekrivena ćebadi krcaju se u kamione ili otkrivena leže razbacana. U kukuruzištu svinje, vjerojatno u potrazi za tih dana lako dostupnim ljudskim mesom. Zarobljenici u redovima, čekaju da ih se popiše prije no što ih ukrcaju u autobuse s kartom za logor – ili smrt. Nehajna glupost na licu soldata s automatom u ruci, lica uokvirenog uništenim prozorom uništene kuće, na koju je nečija ruka ćirilicom ispisala "Kafe bar Velika Srbija".
Te impresionističke crtice pokušavaju opisati blistave i strašne radove Miloša Cvetkovića Cveleta, fotografa iz Užica čija je monografija "Sloboda do temelja" objavljena ove jeseni u Beogradu u izdanju foruma ZFD-a. Knjiga sadrži šezdesetak fotografija koje je Cvetković kao fotograf opozicijske Borbe od proljeća 1991. do pada Vukovara snimio u samom gradu i njegovoj okolici.
"Dok listam, već po tko zna koji put, Cveletove fotografije pokušavajući dati neki kontekst i smisao ovim isječcima užasa, boli i besmisla. polako postajem svjestan uzaludnosti i suvišnosti zadatka koji sam preuzeo. Ne mogu ponuditi nikakve činjenice, nikakvu kronologiju, apsolutno nikakav opis događaja, ništa, što bi pomoglo razumijevanju što je to moglo dovesti do ovakve razine razaranja čovjeka, zajednice i prostora. Jer ove fotografije svakim novim gledanjem čine upravo suprotno – oduzimaju apsolutno svaki smisao i argumente ratu i destrukciji. Dajući nam brutalno direktan uvid u strah, tugu, očaj i smrt s jedne strane te banalnost i neodgovornost s druge, one do kraja ogoljuju besmisao borbe za nekim apstraktnim idealima. Idealima čiji se sadržaj lomi i puca na licima i tijelima namjernih i prisiljenih aktera ove priče, najčešće bez razlike u tome u kojoj ulozi i na kojoj strani se nalaze", napisao je u uvodu monografije njen urednik Slaven Rašković.
- Imao sam sreće što sam radio u Borbi koja je bila nezavisna, slično Feralu. Išao sam na teren i prije sukoba, obilazeći mešana sela, dok se zlo još samo osećalo u zraku i polako ključalo. Snimao sam dečake na odsluženju vojnog roka, rezerviste odvedene s posla ili od kuće, natpise "Welcome to Yugoslavia", topovske baterije i višecevne bacače raketa. Kada sam ušao u Vukovar, jedini moj zaključak je bio da tuku zato da sruše što više, bez nekog drugog cilja. Kao fotografa uvek me zanimalo ono što je iza scene, što nije vidljivo. I tako nađem tu privatnu kafanu, u kojoj su se sakupljali policajci i vojska, i vidim da gazda priča kako će da dođu ukrajinske striptizete. Poneo sam fotoaparat i… Ta scena sve govori, deluje kao da je neko doneo lutku – mnogi su me u neverici pitali da li je to živa osoba. Takvi su bili prizori u Sajgonu za Vijetnamskog rata. Fotografija šalje mnogoznačnu poruku, može da je tumači kako ko hoće. Mnoge kolege su mi rekle – "Cvele, voleo bih da sam ja autor ove fotografije" – priča za Novosti Cvetković, koji je tijekom rata radio i kao strigner za londonski Reuters i parišku Gamu te objavljivao fotografije i u najprestižnijim svjetskim medijima, kao što su International Herald Tribune, Independent, Washington Post ili Time, a za svoj rad dobio je dugačak niz nagrada.
Cvetkovićeve fotografije iznimno su vrijedno svjedočanstvo vremena. Knjiga, inače, započinje fotografijom šestorice predsjednika jugoslavenskih republika: mada nema nikakve direktne veze s Vukovarom, reći će Rašković, ona "kao da naslućuje sve što će dogoditi u Jugoslaviji".
- Kolege iz drugih medija, osim onih koji su radili za strance, bili su malo ograničeni – urednici su ih ciljano slali tamo gde su pobijeni Srbi, kao da niko od Hrvata nije nastradao. Mnogi materijali ostavljeni u redakcijama su uništeni. A ja sam sve čuvao kod sebe, kao da sam znao – ipak su ovo istorijski dokumenti. Ta fotografija, na kojoj vojnik struže crvenu zvezdu s kacige, pa ona simbolizira izdaju socijalizma i Jugoslavije, odjednom je poništeno sve šta su ti celi život pričali. A ko je to uradio – naši vođe, naročito oni iz dva najveća naroda. Trebali su da smire situaciju, da sede i pričaju do besvesti da ne dođe do krvoprolića. Najgore i najteže mi je bilo kad sam ušao u bolnicu. U to vreme nisam znao što se dogodilo kasnije. Izvode ljude i odvode ih, ne znamo gde. Prave se spiskovi, sve me to podsetilo na Drugi svetski rat. Posle su streljani. Kako se nisu zapitali – pa postoje spiskovi, sutra će neko pitati gde vam je Pera, gde Mika? To ludilo… Nakon svega, razmišljao sam, ne postoji više reč "izvini" u srpskom jeziku – zaključuje fotograf.
Promocija monografije organizirana je u Beogradu u galeriji Endžio HAB upravo na dan pada Vukovara, 18. studenog. Djeluje nestvarno da je to, ujedno, bio i jedini događaj u javnom prostoru Srbije kojim je obilježeno trideset godina uništenja grada na Dunavu i popratnih pokolja, koji je proparao muk tamošnje vlasti i režimskih medija.
- Bili smo donekle zabrinuti kako će proći izložba s obzirom na to da se odvila u prostoru Inicijative mladih za ljudska prava, koji je dva puta išaran grafita u danima iza sukoba oko murala s Mladićevim likom. Ipak, za srpske vlasti crvena linija su Srebrenica i Kosovo, a druge teme nekako mogu proći, izgleda i Vukovar koji nema mjesto u borbi za novi diskurs sjećanja u Srbiji. Moguće je i da su vlasti zauzdale navijačke skupine, jer je imidž Aleksandra Vučića i Srbije ipak ponešto narušen time što je država prvi put javno stala iza toga da štiti ilegalni mural ratnom zločincu – govori za Novosti Rašković.
Dodaje da je Cvetkovića pozicija bila vrlo specifična, s obzirom na to da je kao jedan od rijetkih srpskih fotografa vrlo smjelo i beskompromisno snimao sve što se događalo u ratovima te inzistirao da se njegove fotografije objave, bez obzira na službeni stav države.
"Samo su mrtvi vidjeli kraj rata" – tu je rečenicu više puta izgovarao Cvetković, a njegova monografija herojski je i hrabar korak, usmjeren ka tome da jednom rat završi. I za nas, žive
- Bilo je jako važno podržati njegovu knjigu, posebno zato što je to glas Srbije koja želi preuzeti odgovornost za sve ono što se devedesetih radilo i u ime ljudi u Srbiji. Srpsko društvo mora se suočiti s time što se događalo. Izdvojio bih dva detalja – vidite na tim fotografijama koliko detaljno su Hrvati zarobljeni u Vukovaru popisivani, što podsjeća na način ophođenja prema Židovima nekada. Postojanje tih spiskova ukazuje na to da je priča kako se nigdje ne mogu pronaći podaci o nestalima – vrlo problematična. Mnogo govore i lica srpskih vojnika, na kojima se često vide isprazni pogledi, banalnost, nerazumijevanje toga gdje su došli i zašto su uopće tamo – napominje Rašković.
Što se službenog sjećanja na ratove tiče, naš sugovornik ističe kako je "kako vrijeme prolazi sve pesimističniji". Dok Srbija Vukovar i popratne zločine potpuno prešućuje, u Hrvatskoj se ne obilježava, primjerice, mirna reintegracija Podunavlja, nego Oluja. Istovremeno za vukovarske obljetnice djeca pale svijeće i crtaju vodotornjeve – "što je problematičan način uključivanja čitavog društva u ceremonijalni i od sadržaja ispražnjen način sjećanja".
- Država treba odati počast stradanju grada i ljudi, ali način na koji se to radi je pogrešan i nekonstruktivan. Cvele bi volio da njegova monografija posluži svima koji bi i na trenutak pomislili da bi ponovno trebalo ići u neki rat. Mislim da je u svim državama propuštena prilika za formiranje takvih poruka. Ipak, rad na drugačijem sjećanju ne vidim kao uzaludan čin otpora. Treba se zapitati što bi bilo da sjećanje prepustimo isključivo državama i nacionalističkim narativima, u kojima ratni zločinci imaju uloga heroja, a iskustva drugih nemaju pravo javnosti. Sve bi bilo mnogo gore. Tu je i odgovornost moje generacije – rat sam proživio kao dijete, ali ipak imam mnogo više uvida negoli oni rođeni posljednjih petnaest-dvadeset godina. Naša je odgovornost da se borimo za kritički odmak, i za otvoren i uključiv način sjećanja na rat. Koliko god se taj zadatak činio težak, a povremeno i uzaludan, ne vidim alternative – zaključuje Rašković.
Nakon što je održana u Beogradu, najodgovornijem za uništenje Vukovara, narednih mjeseci Cvetkovića izložba bit će postavljena u Zagrebu i samom Vukovaru. "Samo su mrtvi vidjeli kraj rata" – tu je rečenicu više puta izgovarao Cvetković, i s njom završava Raškovićev uvodnik. Ova monografija herojski je i hrabar korak, usmjeren ka tome da jednom rat završi. I za nas, žive.
Klikom na fotografju iznad teksta možete pogledati 17 potresnih Cvetkovićevih fotografija snimljenih u Vukovaru 1991. godine.
