U nekoliko tekstova publiciranih uoči solističkog koncerta Nives Celzijus održanog prvog aprila u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, dominirala je svojevrsna preventivna estetska diskriminacija. Tako se unaprijed tvrdilo da je više nego jasno da ta notorna straleta, fotomodel i tviteruša - iako je ona prije svega pjevačica – svojim stasom i glasom nije u stanju napraviti ništa drugo doli oskvrnuti taj neprikosnoveni hram kulture. Nives je u tim tekstovima, kojih istina nije bilo previše, ali su bili obilno komentirani, proglašena kulturnim autsajderom, a estetski su policajci posebno isticali da je riječ o osobi niska ukusa, osobi koja svojim nastupima narušava vrijednosti hrvatskog društva i da je posrijedi osoba čijim koncertima dominira samo i isključivo prostakluk.
Mala dvorana Lisinskog može primiti tristotinjak posjetitelja i toliko ih je te večeri i bilo na koncertu Nives Celzijus. Uz vojsku novinara i fotoreportera, dvosatni je koncert odgledao i direktor Dvorane Dražen Siriščević, zatim Nivesine kolegice i kolege poput Nede Ukraden, Ivane Banfić ili Giuliana, a spominjalo se da je nakratko u dvoranu svratio i Arsen Dedić, ali ga vaš izvjestilac nije primijetio.
Oni koji su površnije pratili Nivesinu pjevačku karijeru ugodno su se iznenadili njezinim vokalnim mogućnostima. Posve korektno otpjevala je kako prvu stvar na koncertu ‘Kara, kara, karanfil’, tako i pjesmu ‘Neka cijeli ovaj svijet’ iz mjuzikla ‘Jalta, Jalta’, čime je službeni dio koncerta završio, kao i sve stvari između. Vjerojatno zbog nešto tanjeg vlastitog repertoara, Nives se na koncertu obilno potpomagala interpretacijama tuđih pjesama. Gosti su joj bili Alka Vuica, Zlatko Pejaković i LeZbor, ženski pjevački ansambl, koji je izveo parodiju na Thompsonov hit ‘Lijepa li si’.
Mizantropska građanska kritika u svojevrsnom preventivnom ratu protiv Nivesinog nastupa u Lisinskom napisala je i to da ‘Nives Celzijus konkretno predstavlja novi vrhunac drskosti naše društvene gluposti, njezina aktivnost ne samo da nema veze s bilo kakvim izvođačkim umijećem ili kreativnom idejom, ona nema veze sa zdravim mozgom’. Svi su estetski sudovi, dakako, sastavni dio društvenih sudova, pa tako stvari stoje i s umjetničkim ocjenama pjevačkog rada Nives Celzijus. Kritike njezinog nastupa dolaze od strane uškopljenih malograđanskih moralizatora, onih koje jako brinu Nivesini lascivni tekstovi pjesama, njezina putenost, njezino nerijetko prekoračenje dozvoljenog u maznim konferansama između točaka, njezino često kretanje na granici sablažnjivog. Nepodnošljiv je ovdašnjoj tzv elitnoj kritici taj višak užitka koji proizvodi pjevačica, jer previše je užitka, zna se, grešno.
Nives je pokazala da ima i politički njuh. U dva je navrata otpjevala ‘Kolindu’, koju originalno izvodi Zdenka Vučković. Već rečeni LeZbor je parodirao jednu stvar nacionalističkog pjevača Thompsona, i otpjevao ju je u drugom, aktivističkom i LGBT ključu. Na kraju je Nives skupa sa svim sudionicima koncerta otpjevala evergrin iz mjuzikla ‘Jalta, Jalta’, koji, kao što se zna, govori o zajedništvu i prevladavanju političkih razlika.
Dušebrižnicima i njihovom licemjerju usprkos pjevačica je doista drsko zakoračila u prostor tzv. visoke kulture i, barem na jednu večer, demokratizirala ga na najbolji mogući način.
