Kao i svake godine od 2005., u Italiji se 10. veljače slavi kao "Dan sjećanja na žrtve fojbi (kraških jama) i julijansko-dalmatinski egzodus". Ova je službena svetkovina uvedena zakonom br. 92 od 30. ožujka 2004., kada je talijanski parlament usvojio prijedlog zakona što ga je, na inicijativu neofašista Roberta Menie i Ignazija La Russe, podnijela skupina parlamentaraca krajnje desnice kojoj su se pridružili i zastupnici lijevog centra, uključujući i bivše komuniste. Kao datum obilježavanja određen je dan potpisa mirovnih ugovora nakon Drugog svjetskog rata u Parizu, kada su područja pod talijanskom vlašću između dva rata – Istra, Rijeka i Zadar – dodijeljena pobjedničkoj Jugoslaviji.
Povod za uvođenje ovog praznika bila su stradanja talijanskih građana – civila i vojnika, nakon kapitulacije Italije 1943. i neposredno nakon završetka rata 1945., kada su mnogi Talijani, vojnici i civili, kao i njemački vojnici, stradali u kraškim jamama od ruku partizana u sumarnim egzekucijama, osvetama i akcijama čišćenja nacionalnog i klasnog neprijatelja koje je provodila Ozna. Dugo vremena je sjećanje na te događaje bilo rezervirano samo za krajnju desnicu i neofašiste, dok su političari s ljevice uglavnom prešućivali te događaje, kao što se i u Jugoslaviji dugo vremena šutjelo o razdoblju "zaraćenog poraća", kako je to hrvatski povjesničar Franko Dota istražio u knjizi istoimenog naslova iz 2010. u izdanju agilnog zagrebačkog izdavača Srednja Europa, koji je i izdavač knjige talijansko-slovenskog povjesničara Jože Pirjevca objavljene 2020. baš pod nazivom "Fojbe".
Proslava Dana sjećanja u Italiji, dignuta na najvišu institucionalnu razinu, pružila je priliku predstavnicima ezulskih (egzilantskih) organizacija da komemoriraju stradanja svojih sunarodnjaka, ali je dovela i do emfatičkih optužbi na račun ljevice da je suučesnik zločina koje su počinili "titini", to jest Titovi partizani. Talijanska ljevica je, u pokušaju da spere povijesnu odgovornost sa sebe, prihvatila povijesni narativ desnice i neofašista, što se očitovalo i 2007. godine, kada je predsjednik Talijanske Republike Giorgio Napolitano, inače jedan od najviših lidera u talijanskoj Komunističkoj partiji, na proslavi Dana sjećanja izašao s izjavom koja je, opravdano, naišla na ogorčenu reakciju s ove strane granice, u Sloveniji i Hrvatskoj. Napolitano je tada izrekao da fojbe predstavljaju "moment krvoločne mržnje, bijesa i aneksionistički slavenski projekt koji je dobio zlokobni vid etničkog čišćenja". Na to mu je odgovorio tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, oštro i umjesno, koji je iz ove poruke iščitao jednu revizionističku, pa čak i rasističku formulaciju. Otada je Napolitano, shvativši da je pretjerao, pokrenuo niz akcija "pomirenja" s Hrvatskom i Slovenijom i djelomično revidirao svoje nesuvisle i paušalne optužbe. No neofašistička desnica nastavila je koristiti, odnosno zloupotrebljavati i stradanja u fojbama i egzodus Talijana iz krajeva koji su nakon rata mirovnim ugovorom pripali Jugoslaviji.
Ali jedna nova generacija talijanskih povjesničara pokrenula je nedavno znanstveno utemeljenu kritiku zloupotrebe tragedije fojbi i egzodusa u talijanskoj javnosti. Dok su se svake godine održavale komemoracije u talijanskom parlamentu, ti su povjesničari formulirali kritiku Dana sjećanja, optuživši političare za instrumentalizaciju tih događaja, počevši od licitacije brojem poginulih i izbjeglih u "velikom egzodusu" Talijana iz Jugoslavije, pa sve do prešućivanja povijesnog konteksta u kojem su se zbili ovi tragični događaji. Cijela prošla godina, unatoč izolaciji zbog Covida-19, protekla je u znaku polemika, a vrhunac se desio po objavljivanju knjige "E allora le foibe?" ("A onda, što ćemo s fojbama?") mlađeg povjesničara Erica Gobettija, koji je pošao od sramotne licitacije žrtvama fojbi i egzodusa. Na pritisak neofašističke desnice, i sami političari involvirani u proslave Dana sjećanja nametali su lažni narativ o "desetinama tisuća, pa i stotinama tisuća" ubijenih žrtava u fojbama. A sama predsjednica talijanskog Senata Maria Elisabetta Alberti Casellati, inače članica Berlusconijeve političke stranke Naprijed Italijo, ovog je 10. veljače na komemoraciji u Senatu, oplakujući žrtve, izašla s podatkom o 350.000 ezula, iako je još 1958. posebna komisija talijanskog Ministarstva vanjskih poslova utvrdila da je ezula (optanata, izbjeglica i prognanika) bilo ukupno 250.000.
U ove konfrontacije uključili su se i talijanski mediji, tako da su kritičari političke zlouporabe fojbi i egzodusa ubrzo optuženi za revizionizam, negacionizam i redukcionizam. Štoviše, regionalni parlamenti u Venetu i Furlaniji – Julijskoj krajini usvojili su rezolucije kojima pozivaju na ukidanje financiranja onih institucija koje negiraju ili umanjuju broj žrtava. Tako su se na udaru našli i regionalni instituti za istraživanje talijanskog pokreta otpora, a pokrenuta je i hajka protiv istaknutih kritičara ovakve neofašističke zloupotrebe. U nekoliko brojeva tijekom prošle godine ugledni talijanski časopis "Micromega" donosio je tekstove u kojima kritičari Dana sjećanja navode da svake godine eskalira retorika neofašističkog revanšizma koji pod firmom osude "revizionista, negacionista i redukcionista" zapravo vrše svoju reviziju povijesti, oživljavajući aveti nacionalizma i rasizma protiv Slavena i pokušavajući prisiliti na šutnju sve one koji se ne slažu s njihovim manipulacijama.
Tako se na udaru ekstremista našao jedan od povjesničara fojbi, Tršćanin Raoul Pupo, koji nije nimalo nježan prema "titinima" u osudi ratnih i poratnih zločina, ali negira da je egzodus Talijana bio oblik etničkog čišćenja, zatim rektor Sveučilišta za strance u Perugiji Tomaso Montanari za kojeg su neofašistički zastupnici tražili da odstupi s mjesta rektora, a napadnut je i popularni TV povjesničar Alessandro Barbuto jer se drznuo postaviti pitanje o neovisnosti znanstvenog istraživanja i potrebi da se pitanje fojbi kontekstualizira. Pod time se misli da nije moguće govoriti o stradanju Talijana, fašista, vojnika ili civila u kraškim jamama a da se prethodno ne iznesu činjenice o progonima i fizičkim likvidacijama Hrvata i Slovenaca Istre, Rijeke i Dalmacije u doba fašističkog totalitarizma i talijanske okupacije Jugoslavije. Uostalom, povjesničari Filippo Focardi i Gianni Oliva opravdano tvrde da nijedan talijanski ratni zločinac nije osuđen zbog ratnih zločina za vrijeme fašističke okupacije. Štoviše, nijedan od onih fašističkih dužnosnika ili vojnih zapovjednika s liste koju je poslije rata utvrdila posebna komisija UN-a nije priveden pravdi, a kako tvrdi Focardi, Italija nije prošla, za razliku od Njemačke, proces denacifikacije. Zato se ponovno javljaju pristaše fašističke ideologije, pa je tako novinar i autor Paolo Berizzi, koji u svojim knjigama razotkriva pojave neofašizma, morao biti stavljen pod zaštitu policije.
No na ovogodišnjoj proslavi Dana sjećanja i potpredsjednik Donjeg doma talijanskog parlamenta Ettore Rosato i predsjednik vlade Mario Draghi našli su za shodno da spomenu i taj sporni kontekst – nasilje fašizma koje je prethodilo revanšizmu, osvetama, sumarnim pogubljenjima i torturama, koje međutim nisu zahvatile samo Talijane, već i one "Slavene", kako kažu u Italiji, a to znači Hrvate i Slovence, koji su predstavljali "klasne neprijatelje" i koji su zbog toga bili likvidirani. Talijanski predsjednik Sergio Mattarella u svom je komemorativnom govoru koncilijantno istaknuo, kao i Rosato i Draghi, da pomirenje leži u zajedničkom putu prema ujedinjenoj Europi i da Dan sjećanja mora poslužiti za jednu dublju refleksiju o proturječnim povijesnim događanjima koji iziskuju poštovanje uzajamnog sjećanja, ali i osudu i čvrsto opredjeljenje da se takva povijest više ne ponovi.
Doduše, istog dana je talijanski ministar obrazovanja Patrizio Bianchi uputio svim ravnateljima talijanskih škola okružnicu u kojoj ih poziva da upriliče Dan sjećanja u svojim sredinama i da tu "kolektivnu memoriju" ugrade u školske programe. Ali se ministru opet potkrao jedan od eufemizama na koje navode neofašisti – izjednačio je stradanje u fojbama s holokaustom, što je izazvalo burne reakcije, naravno negativne, talijanske židovske zajednice. Izjednačavati fojbe s holokaustom je upravo čin "apsolutnog revizionizma", kako je rečeno na konferenciji na Sveučilištu u Sieni, dan prije održavanja komemoracije u Senatu, a koja je nosila znakovit naslov "Politička upotreba sjećanja i fašistički revanšizam: geneza talijanskog Dana sjećanja".
