Prošlog vikenda održano je jubilarno deseto izdanje One Take Film Festivala, bijenalne smotre filmova u jednom kadru, jedne od najintrigantnijih slikopisnih manifestacija u Hrvatskoj u proteklih dvadesetak godina. U svoja zlatna vremena One Take je priređivao retrospektive atraktivnih filmskih autora, a neke od njih, poput Carlosa Reygadasa i Brillantea Mendoze, i dovodio u Zagreb, no nažalost vremena su se promijenila pa je najveći pothvat ovogodišnjeg festivala to što se uopće održao u "živom" izdanju. U takvoj situaciji nije čudno da je izostala retrospektiva nekog svjetski bitnog sineasta i da nije bilo zvučnijih inozemnih gostiju, ali, rekoh, glavno je bilo OTFF održati na životu.
U glavnom programu prikazano je 25 filmova, od kojih i jedan dugometražni igrani (meksički "Rendez-vous" Pabla Olmosa Arrayalesa), a žiri je Grand prix dodijelio kosovsko-hrvatsko-francuskoj koprodukciji "Ograda" Lendite Zeqiraj, dok je specijalno priznanje otišlo češkom studentskom filmu "Sljedeća" Slovaka Dominika Györgyja. Oba filma potvrđuju da se na festivalima i dalje nose lijevo-liberalne odnosno feminističke vrijednosti, što je posebno vidljivo u slučaju dobitnika festivalskog special mentiona, u najboljem slučaju kvalitativno korektnog djelca o djevojci koja 1989. u tadašnjoj Čehoslovačkoj, u doba izdisaja komunističkog režima, dolazi u bolnicu obaviti pobačaj i suočava se s nehumanom birokratskom procedurom medicinskih sestara. Šesnaest minuta svog filma György je zamislio kao grozničavu, klaustrofobičnu i tjeskobnu dramu, što je snimanje u jednom kadru samo po sebi naglasilo, no praški student odlučio je dodatno intenzivirati mučninu tog mikrosvijeta u odsječku vremena, gdje se de facto odvija iznuđena borba žena protiv žena, intenzivirati na banalno prvoloptaški način – konstantnom dramatičnom nedijegetskom glazbom kako bi gledateljima "nacrtao" paralelu između ginekološkog odjela i horora. Györgyju ni to nije bilo dovoljno, pa na odjavnici čitamo dugi tekst o katastrofalnoj situaciji sa ženskim reproduktivnim pravima u Čehoslovačkoj, sukladno feminističkoj kritici tzv. komunizma.
Pobjednička "Ograda" Kosovarke Lendite Zeqiraj (nedavno u Puli nagrađena Zlatom arenom za manjinsku koprodukciju za svoj dugometražni debi "Agina kuća") uvjerljivije je ostvarenje, ali također ideologijski opterećeno umjetnički već potrošenom kritikom patrijarhata i rasne netrpeljivosti. Vješto u jednom 15-minutnom kadru povezujući unutarnji prostor kuće s vanjskim prostorima dvorišta i ulice, te pojedinca (lik dječaka) s kolektivom (dječakova obitelj sačinjena od žena triju generacija), Zeqiraj plasira poznatu tezu o ženskom pounutrenju patrijarhalnih vrijednosti povezanih s rasnom diskriminacijom (bijesna majka smatra da će joj kći obeščastiti obitelj ljubavnom vezom s crncem), nudeći pritom i nadu, kako u mlađim ženama liberalnijih nazora tako i u samom dječaku koji (za razliku od majke i bake) voli životinje i začinje prijateljstvo s dječakom Romom. Nesumnjivo, film promovira pozitivne vrijednosti i čini to oblikovno kompetentno, ali nemoguće je oteti se dojmu o snažnoj iskalkuliranosti za aktualne festivalske ideološke potrebe, uostalom nije slučajno da je "Ograda", solidan, ali ni po čemu izuzetan rad, poharala (manje, ali većinom relevantne) svjetske festivale okitivši se s pregršt nominacija i nagrada.
Na ovogodišnjem One Takeu dodijeljena je i nagrada za filmsku inovativnost, nazvana po Vedranu Šamanoviću, daleko prerano preminulom osnivaču festivala i jednom od najzanimljivijih hrvatskih suvremenih eksperimentalnih autora. Pripala je eksperimentalnom radu "Colonello Futurista" Vladislava Kneževića, uvjerljivo najboljem filmu koji smo vidjeli na završnoj festivalskoj svečanosti i o kojem će možda biti prilike pisati nekom drugom zgodom.
