Političar smatran ocem utemeljiteljem današnje Europske unije, Jacques Lucien Jean Delors, umro je 27. prosinca s navršenih 98 godina. Rođen 1925. u Parizu, Delors se nakon Drugog svjetskog rata zaposlio u francuskoj centralnoj banci, a nešto kasnije počinje raditi za katolički sindikat. Sedamdesetih se pridružuje Socijalističkoj partiji (PS) te postaje zastupnik u Europskom parlamentu. Nakon pobjede Françoisa Mitterranda na predsjedničkim izborima 1981. imenovan je ministrom financija, da bi 1985. preuzeo mjesto predsjednika Europske komisije. Tu se zadržava do 1994., što je najduži mandat na čelu tog tijela ikad.
Delorsova komisija presudno je (pre)oblikovala tadašnju Europsku zajednicu: Jedinstvenim europskim aktom (1986.) i Sporazumom iz Maastrichta (1992.), između ostalog, stvoreni su jedinstveno tržište i monetarna unija, odnosno zajednička valuta – euro. I protivnici i poklonici "Monsieura Europe" – nadimak je stekao profederalističkim stavovima – ističu Delorsovu ključnu ulogu te izvanrednu energiju, talent i idejnu vjeru. "Naš jedini izbor je između ujedinjenja ili nazadovanja", rekao je smatrajući da u natjecanju sa SAD-om i Azijom pojedinačne europske države nemaju šanse.
Njegov stav po kojem će se uskoro većina ekonomskog zakonodavstva donositi na razini EU-a užasnuo je Margaret Thatcher. "Nismo u Britaniji uspješno pogurali natrag granice države samo da bismo gledali kako se sa europskom superdržavom opet nameću", izjavila je Čelična Lady. Nakon trećeg mandata na čelu EK-a, Delorsa je PS nagovarao na kandidaturu za šefa države. Ipak, odlučio se na političku mirovinu.
Unisone eulogije elita Delorsu prešućuju važan rakurs. Mitterrand je vlast osvojio opsežnim prosocijalističkim programom, koji je uključivao nacionalizaciju važnih industrija, rast plaća i zaposlenosti te ekspanziju socijalne države. No naišao je na žestok otpor kapitala i europskih partnera, zbog čega je Francuskoj zaprijetila duboka kriza, te je napravio radikalan zaokret. Predvodio ga je Delors. "Došlo je vrijeme za štednju", proglasio je i vladinu politiku preusmjerio s "opasnih, ljevičarskih ekonomskih eksperimenata do trezvenih, tržišno orijentiranih politika", kako formulira Financial Times. Upravo kao dokazani "ekonomski realist" bio je Helmutu Kohlu i Thatcher prihvatljiv na mjestu šefa EK-a.
Francuski socijalisti su na propast kejnzijanskog puta u socijalizam reagirali projiciranjem nekih ciljeva na paneuropski nivo. U praksi se od tog poraza francuska i europska ljevica nikada nisu oporavile. Njemačka je na uvođenje eura pristala samo ukoliko Europska središnja banka nastavi fiskalno restriktivne politike Bundesbanke, pa su štedljivost i neoliberalizam Maastrichtom upisani u suštinu EU-a, a monetarnu uniju nije pratila zajednička privredna i financijska politika.
Kasnije je i sam Delors upozoravao da se bez "socijalne Europe" projekt ujedinjenja nalazi "u smrtnoj opasnosti". Ironično, iako jest bio zagovornik (i) radničkih prava, ostvario je EU za kakvu se, s tržištem u središtu, entuzijastično zalagala njegova protivnica Thatcher. Tridesetak godina kasnije ljevica je na koljenima diljem kontinenta, a buja ekstremna populistička desnica. Za taj razvoj događaja vjerojatno suodgovornost leži i na kontradiktornoj, fatalnoj figuri Delorsa – socijalista, katolika, sindikalista i bankara.
