Na HTV-ovim Vijestima iz kulture objavljeno je 30. kolovoza kako je dan ranije predstava zagrebačkog Gradskog kazališta Trešnja o Ani Frank gostovala na festivalu židovske kulture Singer’s Warsaw koji organizira poljska Shalom fondacija. Gostovanje predstave o Ani Frank, čiji je dio i dokumentarac u kojem se pojavljuje Branko Lustig, preživjeli logoraš Bergen-Belsena, konclogora u kojem je Ana Frank umrla, na židovskom festivalu ne bi bilo nimalo čudno da njezin autor nije Jakov Sedlar, tvorac dokumentarnog filma ‘Jasenovac – istina’, opasnog povijesnog falsifikata koji umanjuje i negira ustaški genocid nad Srbima, Romima i Židovima. Sedlar je tim filmom, prikazanim početkom travnja u Zagrebu, izazvao oštre reakcije predstavnika židovske zajednice u Hrvatskoj, pa zaradio i kaznenu prijavu koju je zbog negiranja genocida protiv njega podnijela Antifašistička liga. Unatoč tome, gostovanje njegove predstave u Poljskoj svojim pismom potpore podržalo je tamošnje Veleposlanstvo Republike Hrvatske, kao partner festivala, dok mu je Ministarstvo kulture Zlatka Hasanbegovića pomoglo sa 8175 kuna.
Ono što je Sedlar iznio u filmu o Jasenovcu, u kojem je negirao i umanjivao široko prihvaćene podatke o broju žrtava te, između ostalog, pokušao s ustaških uniformi skinuti krvave mrlje nastale sudjelovanjem u holokaustu, osudili su ne samo predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj, nego i izraelska veleposlanica u Zagrebu Zina Kalay Kleitman i direktor Centra Wiesenthal Efraim Zuroff, dok su brojni novinari i intelektualci razotkrili golemu količinu falsifikata i obmana kojima se poslužio. No kako vidimo, čak i nakon takvog skandala on još uvijek uspijeva dobiti pozivnicu na varšavski festival židovske kulture, i to uz pomoć institucija hrvatske države. ‘Novosti’ su organizatorima festivala Singer’s Warsaw uputile pitanje kako je došlo do realizacije gostovanja, upozorivši ih na sve reakcije koje su pratile prikazivanje Sedlarovog filma o Jasenovcu, no odgovor nije stigao do zaključenja ovog teksta.
Nije mi jasno kako osoba koja dolazi iz krajnje desničarskog tabora može uopće biti prijatelj Židova – kaže direktor Margelovog instituta Alen Budaj
Alen Budaj, direktor zagrebačkog Margelovog instituta koji se bavi praćenjem i suzbijanjem pojava antisemitizma, kaže za ‘Novosti’ kako je moguće da organizatori nisu ni od koga bili upozoreni na Sedlarov film.
- Ako je Sedlar htio imati prožidovske teme i afirmirati židovsku kulturu, nikako nije trebao napraviti takav film o Jasenovcu. To jednostavno ne ide jedno s drugim. Nakon tog filma i vrlo oštre reakcije izraelske ambasadorice nisam siguran kakvi su danas njegovi odnosi sa židovskom zajednicom u Hrvatskoj - kaže Budaj, dodajući da se Margelov institut, nažalost, nije dovoljno angažirao kako bi raširio informacije o tom filmu, kao što je svojedobno napravio upozoravajući na Marka Perkovića Thompsona, što je ovome zatvorilo vrata u mnogim državama. Budaj dodaje da ga Sedlarovo gostovanje u Varšavi ne iznenađuje jer su mu poznate njegove kulturne veze u Izraelu, iako su njegovi radovi dosta kontroverzni.
- Ipak mi nije jasno kako osoba koja dolazi iz krajnje desničarskog tabora i ima izvrstan tretman u desničarskim medijima može uopće biti prijatelj Židova. To mi nikako ne ide u glavu. To je isto kao kada je Anto Đapić išao u Izrael - kaže Budaj, pa navodi da je Sedlar i u njegovom, požeškom kraju, radio film o židovskom groblju i film o jednom od preživjelih požeških Židova Ivici Haasu i pravednicima koji su ga spasili, koji je realiziran u Izraelu.
- Bilo mi je još tada čudno da baš on radi temu pravednika među narodima, kao što mi je danas čudno da je baš on veliki prijatelj Židova, kada na tako grozan način pristupa Jasenovcu - kaže Budaj, dodajući da je poznato kako je Sedlar bio Tuđmanov redatelj od početka.
Đapićevo gostovanje u Izraelu, koje spominje Budaj, dogodilo se također u Sedlarovoj režiji, koji je tako pokušao oprati Đapićeve pravaše na sličan način na koji u filmu o Jasenovcu pokušava oprati Antu Pavelića i njegove ustaše. Sedlar je odavno uspostavio jake kontakte s izraelskom desnicom. Autor notornog ‘Četveroreda’ počeo je s prožidovskim filmovima još ratne 1991. godine, kada je, prigodno, snimio film ‘Nepoznati dio holokausta: Srbija 1941-1945’. Dva je filma snimio 1998., film ‘Židovi i Hrvatska’ u kojem je narator bio njegov česti suradnik Martin Sheen i ‘Mostovi sjećanja’ o američkoj umjetnici Tamar Hirschl, koja je iz Hrvatske preko Izraela emigrirala u SAD. Taj holivudski glumac bio je narator i u filmu iz 2002. o pismu koje je jedna Židovka iz nacističkog logora Theresienstadt u Češkoj poslala svojem sinu, a koproducent je bila organizacija za očuvanje židovske kulture i religije iz New Jerseyja. Sedlar se 2004. okrenuo portretiranju očeva modernog Izraela, pa je snimio film ‘Petnaest do osam’ o osnivaču izraelske avijacije iz izraelsko-arapskih ratova Mordechaiju Mottieju Hodu. U koprodukciji s kućom Fimind iz Tel Aviva, koja je radila i kampanju Anti Đapiću, u tom filmu pojavili su se tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon, bivši predsjednik Ezer Weizman i bivši premijer, koji će kasnije postati predsjednik, Simon Peres.
Sedlar je, kako je ispričao u jednom intervjuu ‘Večernjem listu’, tada u dugim razgovorima objašnjavao Sharonu kako Tuđman nije bio antisemit, usprkos svojoj želji da, inspiriran fašističkim diktatorom Franciscom Francom, u Jasenovcu pomiješa kosti ustaša i njihovih žrtava. Intimizacija je išla do toga da se Sharon rasplakao, a Sedlar konstatirao kako ga podsjeća upravo na Tuđmana. Godine 2006. snimio je film ‘Nema više heroja’ o bivšem šefu Mossada Meiru Amitu i dokumentarac ‘Yudith’ o jednoj preživjeloj logorašici iz Auschwitza, a 2011. napravio je dokumentarnu dramu ‘Caffe Auschwitz’ u kojoj glume Zrinka Cvitešić i Armand Assante.
Uz još neke uratke, zanimljiv je film ‘Jeruzalemski sindrom’ jer je u njemu Sedlar na jednom mjestu okupio Martina Sheena, Macaulaya Culkina, Božidara Alića i Alaina Finkielkrauta. Na koncu, sedam Sedlarovih videa na temu holokausta nalazi se u Yad Vashemu, a trenutno je u postprodukciji ‘Ciganka pravednica’. Ljubav Sedlara i Izraela je tolika da je i sam skandalozni film ‘Jasenovac – istina’ u veljači premijerno prikazao u Tel Avivu, doduše u dvorani koja dopušta prikazivanje bilo čega ako su uredno podmireni troškovi. Kada se razmotri što je sve godinama radio za izraelsku produkciju, pa i državu, čini se da je krivo što ga se etiketiralo kao Tuđmanovog ‘dvorskog redatelja’, a ne kao Sharonovog. A onda postaje jasnija i njegova konstatacija iz 2010. u ‘Jutarnjem listu’: ‘Bio bih sretan kada bi u Lijepoj Našoj bilo desničara izraelskog tipa. Onda se ne bih bojao da ono što je Tuđman u ratu stekao, ljevičari koji su došli iza njega neće prodati.’
