Konkurs
Još samo malo i kuna odlazi u povijest. Hrvatska cilja na uvođenje eura početkom 2023. godine, podsjetili su ovih dana premijer Andrej Plenković i guverner Narodne banke Boris Vujčić, a proces se, hvala na pitanju, odvija po planu. Kako i ne bi: obavezu ulaska u eurozonu prihvatili smo još 2013. pristupajući Evropskoj uniji, a kuna je ionako od samih početaka bila tečajem čvrsto vezana za evropsku valutu, pa je sam plan – reklo bi se – odavno zadan. Simulacija javne rasprave o svrsi i smislu takve monetarne politike stoga je zapravo oduvijek bila suvišna: rasprava se vodila manje zbog demokracije, a više u žanru demokratske dekoracije. I tek su rijetki heterodoksni ekonomisti pritom podsjećali da nam je precjenjivanje kune njenim tečajnim kačenjem na euro u međuvremenu donijelo samo sustavno forsiranje uvoza na račun izvoza: da je, drugim riječima, itekako skrivilo slom domaće proizvodnje, skupa s paralelnim usponom trgovačkih mogula predvođenih prvim među nejednakima, Ivicom Todorićem. Ali tko još sluša heterodoksne ekonomiste? I tko se uopće zamara finesama monetarne politike?
Evo zato malo zabave. Ususret skorom uvođenju eura, hrvatska Vlada i Narodna banka raspisale su konkurs za izbor najboljeg lokalnog motiva koji će ukrasiti "domaće" euro-kovanice, a na internetskoj stranici euro.hr glasanjem odlučuju građani. Hoće li to biti povijesna hrvatska šahovnica? Ili slika kune? Možda zemljopisna karta Republike Hrvatske, možda glagoljica, možda atraktivni obris dubrovačkih zidina? Napetost raste: svaka od pet opcija ocjenjuje se jednom do pet zvjezdica, a glasanje traje do sredine mjeseca. Višegodišnja simulacija javne rasprave tako napokon stiže do svog logičnog vrhunca. Ako nas nitko do sada nije ozbiljno priupitao treba li nam doista euro, sada, kada je euro ante portas, slobodno biramo njegov ukras. Krenimo!
Šahovnica
Šahovnica na euru, to nikako ne može završiti dobro. Posljednji put kada smo probali ispao je džumbus: nema ni par tjedana otkako je hrvatska nogometna reprezentacija otišla na Euro u dresovima sa šahovnicom koja, ispostavilo se, počinje prvim bijelim poljem. Greška je, doduše, bila tako sitna da su je novinari uočili tek nakon eliminacije reprezentacije, Hrvatski nogometni savez odmah se ispričao, a firma zadužena za štampanje grbova brzo je objasnila da se dogodio običan nenamjeran propust: javnost je mogla odahnuti. Što ako, međutim, baš tako sitna greška znači golem problem? Jer, strogo dizajnerski gledano, nevolja s hrvatskim državnim grbom slična je nevolji s hrvatskom državom: nakratko ti popusti pažnja, samo na trenutak skreneš pogled, i čitava stvar ode u Endehaziju. Distinkcija između dvije verzije Hrvatske – jedne službene, a druge ustaške – na kraju ispada tako suptilna da slobodno možemo reći kako kompletna država, skupa s njenim simbolima, počiva na nacizmu malih razlika. A tamo gdje su razlike male, rizik je prilično velik. Zamislite samo, kada se već greške tako lako događaju, da se nekom dizajneru sutra slučajno omakne prvo prazno polje na naličju euro-kovanice... Jedva dvije zvjezdice!
Kuna
Ako se nekome teza o nacizmu malih razlika i Hrvatskoj koja stalno balansira na rubu ustašluka ipak čini pretjerana, neka samo zaviri u vlastiti novčanik ili skokne do najbližeg bankomata. To što se nad kunom odavno nitko ne zgraža onako kako se zgražamo nad prvim bijelim poljem ili ZDS-om i to što smo u međuvremenu oguglali na činjenicu da se službena valuta pod Milanovićem i Plenkovićem zove isto kao što se zvala pod Antom Pavelićem nimalo pritom ne mijenja na stvari. Naprotiv, baš u tome je ljepota davne Tuđmanove zamisli preimenovanja dinara: u ovoj masovnoj revizionističkoj operaciji suučesnici smo svi jer, htjeli to ili ne htjeli, svaki put kada pružimo novčanicu na blagajni dućana, u banci ili u kafiću mi – kako to drukčije reći – širimo ustašku ideologiju. A baš u tome je, s druge strane, ljepota ideologije: njen se uspjeh sastoji u tome da je nitko više ne primjećuje, prihvaćajući je kao logičnu i samorazumljivu pretpostavku svakodnevice.
Napokon, baš kao što je Endehazija – uz koju je Tuđman kunom simbolički privezao suvremenu Hrvatsku – bila vazalska pseudodržava, tako je i kuna vrlo brzo postala vazalska pseudovaluta. Slavni monetarni simbol suverenosti i samostalnosti, ali tečajem čvrsto prikovan za njemačku marku i za euro: sa službenim hrvatskim novcem smo, čini se, dobili kunski dokaz tragikomedije kompletnog nacionalno-državotvornog projekta. A pojavi li se nesretna krznena beštijica sada i na euro-kovanicama, ironija će konačno postati potpuna: ako je od početka skrivala naličje vlastite monetarne ovisnosti o euru, nije li pošteno da na naličju eura završi sama? U ovoj smo rubrici uspjelu ironiju uvijek posebno cijenili, ma kojom valutom tu cijenu plaćali. Pet zvjezdica!
Dubrovnik
Šest zvjezdica! Ne, sedam! Nije predviđeno propozicijama natječaja, ali sve ispod toga bila bi uvreda za nivo luksuzne ponude naše najpoznatije turističke destinacije. Stranica euro.hr podsjeća na bogatu kulturnu baštinu Grada, na povijest Dubrovačke republike, UNESCO-ove liste i Lazarete, mada je Dubrovnik – ako ćemo pravo – danas u svijetu najpoznatiji kao kulisa serije "Game of Thrones". Tko zna, možda ga baš to čini idealnim izborom. Za domaće korisnike euro-valute tu je slika vrijedne nacionalne baštine, a za strance i potencijalne goste zgodna razglednica turističke atrakcije. Negdje između ta dva prizora ukliještena je, doduše, mrtva gradska jezgra, iz koje su se Dubrovčani odavno odselili kako bi rentali sve do posljednjeg kvadrata. A onda opet, ako je turistička renta motor nacionalne ekonomije, valjda ima neke logike u tome da je utisnemo direktno na novac koji njom zarađujemo. Pobijedi li Dubrovnik u izboru za hrvatsku euro-kovanicu, dizajneru sugeriramo tek da, realističnosti radi, pored vizure gradskih zidina docrta poveći obris nekog kruzera.
Glagoljica
Tri zvjezdice za prijedlog glagoljice, po jedna za svaki od tri glavna razloga zašto bi baš ona trebala na euro. "Glagoljica je najstarije slavensko pismo", ponosno započinje euro.hr. E da, samo što možda i nije: davni spor jezikoslovaca o pitanju koje se pismo u Hrvatskoj pojavilo prvo – glagoljica ili ćirilica – nikada nije do kraja razriješen. Dobro, dodaje odmah euro.hr, ali glagoljica je zato jedno od samo "dvaju slavenskih pisama". Točno: drugo je ćirilica. OK, reći će netko, ali glagoljica je ipak nematerijalno kulturno dobro, dragocjenost naše baštine, pismo koje treba čuvati jer ga više nitko ne koristi... Pa da, baš kao ćirilica: pokušajte danas koristiti ćirilicu u Hrvatskoj pa nam javite kako je to prošlo. Osnovna razlika između glagoljice i ćirilice, ispada tako na kraju, jest u tome što se Baščanska ploča čuva u arhivima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dok ćirilične ploče čuva policija. Što, dugim riječima, glagoljica spada u baštinu, a ćirilica spada pod batinu. Izbor između glagoljice i ćirilice u konkurenciji za euro-novčiće na kraju je zato jednostavan: s jedne strane dobivamo "tradicionalno hrvatsko pismo" jer s druge pada glava.
Karta Hrvatske
Prednost stavljanja hrvatske granice na kovanice, kaže euro.hr, specifičan je i "vrlo prepoznatljiv geografski oblik Republike Hrvatske koji je odraz i zemljopisnih odlika i povijesnih prilika". Zatim slijedi nabrajanje geografskih raznolikosti, od "prostrane Panonske nizine" do jadranske obale, od Palagruže do Iloka, od Konavala do Žabnika... Toliko dakle o zemljopisnim odlikama. O povijesnim prilikama, međutim, nema ni riječi. Što je neobično, jer su povijesne prilike prilično poznate: današnja granica Hrvatske, ovakva kakva jest, iscrtana je u borbi jugoslavenskih naroda protiv fašista pod vodstvom Komunističke partije. Zeznuto je to, da zaključimo, s ključnim nacionalnim simbolima, sa svim tim grbovima, valutama, baštinama i pismima: stalno neki vrag proviruje izvan propisanog okvira rasprave. Granicama samostalne i suverene Republike Hrvatske dodjeljujemo zato samo jednu zvjezdicu – crvenu petokraku – što je, pamtimo li dobro povijesne prilike, dovoljno za pobjedu.
