Sociologinja Eli Pijaca Plavšić jedno je od najprepoznatljivijih lica višegodišnje bitke za provođenje kurikularne reforme. Kao predstavnica Foruma za slobodu odgoja aktivna je u GOOD inicijativi, koja okuplja brojne organizacije civilnog društva i koja se, kako navode njihove stranice, zalaže za sustavno i kvalitetno uvođenje odgoja i obrazovanja za ljudska prava.
Poruka koju ministarstvo šalje je: snađi se, druže. Omogućiš opremu, ali ne i konkretne mjere ili okvir pa tako ponovno završimo na snalažljivosti i volji učitelja. Oni će se kao i inače snaći i izvući maksimum, ali ne može se bez potpore
Što je od Cjelovite kurikularne reforme ostalo u ‘Školi za život’, eksperimentalnom programu koji je krenuo u novoj školskoj godini?
Krenut ću s dobrim – škole zbog projekata u kojima sudjeluju zaista postaju bolje. To tvrdim nakon 15 godina stalne suradnje sa školama u Hrvatskoj, njih preko 300. Znam da i najmanje intervencije s ciljem poboljšanje rada škola donose pozitivne rezultate, a tako će biti i sada. Škole će sigurno biti opremljenije jer su im osigurana sredstva za nabavku opreme koju prečesto nemaju pa je učitelji sami donose. Dobro je da će se odvijati i neki oblik edukacije i mentoriranja za učitelje. No to je sve što znamo o tom programu. Nije jasno kakvi su to točno oblici edukacije i mentoriranja, ni tko će to zapravo provoditi. Uzmimo u obzir da se za sudjelovanje u programu prijavilo tek 15 posto škola, što je zaista mali broj. Taj se problem javio zbog nedostatka kvalitetnih informacija. Stalno slušamo isto, poput toga da će torbe biti lakše ili da učenici neće više bubati napamet. Ne znamo kako će se nakon eksperimentalnog dijela provesti onaj konkretniji dio – uvođenje promjena u sve škole. To, uostalom, ni ne možemo znati kada nisu dobro postavljeni temelji jer nije donesen Okvir nacionalnog kurikuluma, temeljni dokument izrađen u procesu rada na Cjelovitoj kurikularnoj reformi, a na pitanje zbog čega ga nema nije moguće dobiti suvisao odgovor. Utvrđuje se samo da ga Vlada nije donijela, ali treba reći da je i ministrica obrazovanja Blaženka Divjak dio te Vlade. Nije ona lišena odgovornosti jer Vlada nešto nije donijela, dapače.
U nedavno izglasanom Zakonu o odgoju i obrazovanju više ne stoji da Okvir nacionalnog kurikuluma predstavlja temeljni dokument kurikularne reforme, dakle ne mora nužno biti donesen. Na što to ukazuje?
Donošenje promjena bez usvajanja dokumenta ne može predstavljati reformu. Bez temeljnog dokumenta možemo pričati o projektima, više-manje kozmetičkim promjenama. Donošenje takvog zakona pokazuje da je ministrica shvatila da više od ovoga ne može napraviti u tako kratkom roku, a time je uvjetovala svoj mandat. To još jednom pokazuje da se ne razmišlja dugoročno. Donošenje Okvira nacionalnog kurikuluma zahtijevalo bi konkretnije promjene i njegova primjena bila bi prezahtjevna. Ova ministrica ima mogućnost reći – evo, ja sam sada to napravila i moj mandat nije upitan.
Trenutno se šalje poruka: ili si sa mnom ili si protiv mene. Nisu dobrodošli oni koji žele doprinijeti konstruktivnom kritikom i predstavlja ih se kao protivnike promjene. Naravno da nam je promjena nužna. No moramo govoriti o tome da je ranije postojala jasna vizija, da bi, sigurna sam, preko 80 posto škola htjelo sudjelovati u toj reformi, naprema ovih minornih 15 posto. Naprosto nedostaje inkluzivan pristup. Druga poruka koju ministarstvo šalje je: snađi se, druže. Omogućiš opremu, ali ne i konkretne mjere ili okvir pa tako ponovno završimo na snalažljivosti i volji učitelja. Oni će se, naravno, kao i inače snaći i izvući maksimum, ali ne može se puno bez potrebne potpore.
Ministrica ima i jaku konkurenciju u svojatanju provođenja ‘Škole za život’ i preuveličavanja značaja tog eksperimentalnog programa. Tu se posebno ističe Ivan Vrdoljak, predsjednik HNS-a.
Od početka je jasna politička trgovina između HDZ-a i HNS-a pod krinkom brige za djecu i brige za obrazovanje. HNS reformu svojata od samog ulaska u Vladu, a posebno se to vidjelo ovog proljeća kada je na stranice HNS-a, kao političke stranke, postavljen sustav praćenja reforme. Odmah smo na to reagirali jer to nije stranačko pitanje HNS-a, već o tome trebaju izvještavati Vlada i ministarstvo. Imamo i noviji primjer predstavljanja početka projekta, na prvi dan škole, u stranci, a ne pred Vladom ili ministarstvom. Za mene je to suludo i pokazuje da ovaj projekt nije nacionalan.
Puno se ulaže u promociju i odnose s javnošću. Vidi se to i po reklamama koje su se cijelo ljeto vrtjele o ‘Školi za život’. Radim s učiteljima i mogu reći da su time jako iziritirani jer se ovaj projekt predstavlja na način kao da do sada ništa nije dobro napravljeno
Dosta kritika zaprimila je i pomoćnica ministrice Lidija Kralj. U medijskim istupima izbjegava dati konkretne odgovore pa se postavlja pitanje je li to zato što nije dovoljno upoznata sa sadržajem o kojem govori ili baš zato što jest i zna da ima brojne manjkavosti. Kako to komentirate?
Iz ministarstva dolazi stalno inzistiranje na takozvanom depolitiziranju obrazovanja. To rade i ministrica i pomoćnica, koje smatraju da govore samo iz pozicije stručnosti. Međutim, obrazovanje je političko pitanje, a obrazovna politika je politika kao i svaka druga. Izbjegavanje političke odgovornosti u tom kontekstu nije dobro. O njezinim kompetencijama ne mogu suditi, ali je činjenica da je pomoćnica Kralj na sebe preuzela ulogu nekakvog operativnog tijela i na taj način zamijenila ono što je trebala biti Ekspertna radna skupina. Prema mom mišljenju, to nije trebala učiniti. Veliki problem ove postave ministarstva je uklanjanje onih koji su nestranački, a kompetentni za operativno bavljenje ovim pitanjem. Tome je trebala služiti Ekspertna radna skupina, ali ona, iako formalno uspostavljena, ne održava sastanke. Naprosto su eutanazirani. Nisu dostupni ni podaci o sastancima također formalno uspostavljenog tijela u čijem sam članstvu bila, a to je Posebno stručno povjerenstvo za provedbu strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Isti slučaj je i s Nacionalnim vijećem za odgoj i obrazovanje koje je s radom prestalo 2016. godine – iako je sastav izabran, oni u Saboru nikada nisu potvrđeni, a radi se o tijelu koje je imalo veliku ulogu za provođenje mjera u Cjelovitoj kurikularnoj reformi. Takozvana reforma provodi se dakle bez ijednog funkcionalnog tijela koje je zaduženo za nadgledanje njezine provedbe. Tek iz televizijskih intervjua doznajemo da se osnivaju neka nova tijela koja bi trebala raditi evaluaciju projekta ‘Škola za život’. Ne znamo ni tko će to biti, ni kako će to raditi, ni zbog čega nam je to potrebno ako već imamo Ekspertnu radnu skupinu i druga tijela.
Pitanje javne nabave također je velikim dijelom ovijeno velom tajne. Koliko je transparentan proces nabavljanja opreme u sklopu ‘Škole za život’?
Treba reći da je ovogodišnji proračun Ministarstva obrazovanja povećan za dva i pol posto u odnosu na prethodnu godinu. Kada se ušlo u te stavke, moglo se vidjeti da je za kurikularnu reformu predviđen veći iznos. Pet puta više sredstava namijenjeno je kurikularnoj reformi u odnosu na 2017., međutim 75 posto te povećane stavke u proračunu namijenjeno je kupnji opreme za uvođenje obrazovne informatike, što znači da je preostali iznos za stvarnu provedbu tzv. kurikularne reforme čak i manji nego što je bio 2017., kada se reforma, iako planirana, uopće nije provodila. Opremanje škola nije isto što i reforma, koliko god ono bilo dobrodošlo. Važan je sadržaj koji se uči i kvaliteta učitelja koji ga podučava te učiteljska autonomija, to pokazuju sva istraživanja. U Hrvatskoj postoji veliki nesrazmjer u opremljenosti škola, a kada bismo imali sustav koji se bavi osiguranjem kvalitete obrazovanja, mogli bismo znati koliko to točno utječe na rezultate učenika. No nemamo pa ne znamo. Sama neuspjela nabava pokazuje koliko je fušerski napravljen ovaj projekt i koliko je sam proračun projekta loše isplaniran.
Ministrica Divjak i njezini suradnici izrazito su medijski prisutni, o ovoj temi govore često. Unatoč tome, odgovore na konkretna pitanja izbjegavaju, a transparentnost rada ministarstva na niskim je granama. Nikada veća prisutnost u medijima, a nikada manje konkretnih odgovora – je li to točna ocjena?
Točno. Jako puno se ulaže u promociju i odnose s javnošću. Vidi se to i po reklamama koje su se cijelo ljeto vrtjele o ‘Školi za život’. Puno radim s učiteljima i mogu reći da su time jako iziritirani jer se ovaj projekt predstavlja na način kao da do sada ništa nije dobro napravljeno. Učitelji ništa nisu radili, a učenici su kao samo sjedili i informacije su im se ulijevale u mozak. Takva slika degradira učiteljsku profesiju, što je u potpunom neskladu s ciljevima Strategije i reforme. Razumijem potrebu da se nešto novo predstavi kao velika promjena i uspjeh, ali ovakva vrsta PR-a proizvela je kontraefekt. Nije Hrvatska jedinstven primjer, mnoge zemlje promoviraju svoje reforme. No ovdje se kuća počela graditi od krova, a ne od temelja.
Rečenicu po kojoj je najpoznatija, ministrica je izgovorila na samom početku svojega mandata, kada je ustvrdila da je tehnologija njezina ideologija. Koliko je taj pristup povezan s pristajanjem na uvjete koje postavljaju ultrakonzervativni krugovi koji se već godinama protive znanstveno utemeljenom zdravstvenom odgoju i građanskom odgoju i obrazovanju?
Sve to ide na ruku ministričinog mota i ideje da se obrazovanje treba depolitizirati. Obrazovanje treba biti utemeljeno na određenim vrijednostima, a mi nemamo odgovor na pitanje koje su to točno vrijednosti. Ministarstvo očito ne smatra da treba odgovarati na njega. Konkretne teme koje spominjete stavljale su se pod tepih i u takozvanoj Jokićevoj reformi, na što smo i tada reagirali i rekli da smatramo da se te teme ne smiju ignorirati. Jasno je da te teme međupredmetno nisu zapravo razrađene i da se njima nije bavilo. Pitanjem građanskog odgoja i obrazovanja bavimo se već 15 godina i očigledno smo u tome jako neuspješni jer ga nismo do sada riješili, a neće biti riješeno ni ovim projektom. Problem je u tome što je to prepušteno onim učiteljima koji za te teme imaju afinitet, u kojem god on smjeru išao. I tako se ponovno vraćamo na pitanje kvalitete, a važno je primijetiti da smo jedina zemlja u Europskoj uniji koja nema razrađen sustav praćenja kvalitete obrazovanja. Nemamo sustav vanjskog vrednovanja škola da vidimo kako unaprijediti škole, nemamo razrađen sustav licenciranja ravnatelja, uopće više ne pričamo ni o licenciranju učitelja ili o tome da učitelji iz strukovnih škola moraju pojačati svoje pedagoške kompetencije. Bez paralelnog rada na tim stvarima naprosto nećemo uspjeti.
Je li sustavna i sveobuhvatna reforma o kakvoj pričate, prema vašem mišljenju, uopće moguća u skoroj budućnosti?
Nisam optimistična. Većina razvojnih projekata koja je pokrenuta je propala. Ne samo nakon smjene vlasti, već vrlo često i nakon promjene ministara u istoj Vladi, odnosno koaliciji. Najbolji primjer za to je baš građanski odgoj i obrazovanje čije je uvođenje bilo jedno od SDP-ovih obećanja, što je tadašnji ministar Jovanović i krenuo uvoditi, a onda je dolaskom ministra Mornara ta priča naprosto propala. Slične stvari i sada možemo vidjeti unutar Plenkovićeve vlade. Istraživanja provođena na mladima i učenicima pokazuju da odlaze iz Hrvatske zbog korupcije i kvalitete obrazovnog sustava. Sve nam to govori da, ako nešto ozbiljno ne napravi oko tih problema, ova zemlja nema budućnost. Iseljavanje je poprimilo nevjerojatne razmjere. Nedavno sam bila u Slavoniji u jednoj gimnaziji, u poprilično velikom gradu, koja je u posljednje četiri godine izgubila 350 učenika. Naravno da je potrebna i puno bolja društveno-politička klima, ali ne smijemo zanemariti koliko je važna kvaliteta obrazovanja.
Vaš pristup, kako vrijeme odmiče, sve je oštriji.
U prvih mjesec dana govora o Blaženki Divjak bili smo jako optimistični. Krenule su onda već spomenute izjave. U početku smo pokušavali ostvariti dijalog jer smo smatrali da možemo doprinijeti. Iako smo već dva puta zatražili ostavku ministrice Divjak, dodatno smo zaoštrili retoriku kada smo shvatili što je zapravo ‘Škola za život’ i kada smo shvatili da od ideje za koju su građani dva puta prosvjedovali i na kojoj se jako puno radilo zapravo nije ostalo gotovo ništa. Nismo bježali ni od pohvala kada se imalo što pohvaliti. Zabrinjavajuće je da ministrica nema potrebu za širim dijalogom koji uključuje i predstavnike civilnog društva koji su se posljednjih godina vrlo aktivno bavili ovim pitanjem i bili najglasniji zagovornici reforme.
Mislite li da ćete ostavku tražiti i treći put?
Možda. U svakom slučaju ćemo nastaviti pratiti što će se događati. Daleko smo još od toga da reforma izgleda onako kako bi trebala izgledati. To je, čini se, jasno svima osim krugu oko ministrice Divjak i premijeru Plenkoviću, ako ga je uopće za to i briga. Uostalom, već smo zaključili da je ključno pitanje tko će sljedeći doći.
