Ako nam je ikad nasušno trebala visoka digitaliziranost javnog zdravstva, onda je to vrijeme pandemije. Distancirana komunikacija i beskontaktno slanje nalaza, cirkuliranje recepata za terapije, naručivanje pregleda i slično ipak uvelike smanjuju rizik od zaraze i rasterećuju sustav koji trpi enormni, potencijalno fatalni pritisak koronavirusa, gomilajućih političkih manipulacija i relativnog društvenog nerazumijevanja. U svemu jadu olakotna je barem činjenica da zdravstvu jednoznačno u prilog ide nešto tako tehnološki praktično. I pritom nije riječ o slučajnosti ili produktu nekakve pozitivne inertnosti, ima li se u vidu da su ovdje projektno uvedeni e-recept i e-uputnica za npr. neki laboratorij primarne zdravstvene zaštite u svoje doba predstavljali malenu, ali značajnu organizacijsku avangardu u svjetskim proporcijama. Nekoliko godina zatim, usred okolnosti koje vape za obećavajućim razvojem takvog mehanizma, ova zemlja svejedno ostaje zaglavljena u teškoj neiskorištenosti, čak ignoriranju golemog potencijala digitalizacije zdravstvenog sustava, dovršene tek napola. Kroz osam mjeseci krize nije u tom smjeru poduzeto baš ništa. Nije proradila nikakva krizna akceleracija ni refleks kreativne improvizacije uslijed presije, nego je sustav ostao tamo gdje jest, otprilike kao da je nestalo struje.
Znači, dok se godinama sve kretalo prema integraciji, negdje usput je zapelo i ostalo zapušteno. Smisao digitalizacije bilo je objedinjenje informacija o individualnom pacijentu, uz povezanost svih baza podataka suradnika u zdravstvenom sustavu, te djelotvornu komunikaciju među njima. Naravno, pored stroge zaštite intime i privatnosti građana-korisnika usluga zdravstva. Tome je imao poslužiti u prvom redu Portal zdravlja, dio sustava e-građanin, kao i razne konekcije među pojedinim segmentima čitavog sklopa zdravstvene zaštite. Razvoj modela zakazao je na više razina, međutim, i to danas dolazi najbolnije moguće do izražaja.
O tome kako mogu izgledati efekti zanemarenosti već dobrano začetih kapaciteta ponešto iz svoje prakse ispričala nam je prof. dr. Karmen Lončarek, pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka i profesorica na riječkome Medicinskom fakultetu. Ona izdvaja primjedbu da već godinama ne uspijevamo riješiti e-potvrdu o smrti.
- Kako opisati situaciju kad nazovete obitelj pacijenta da se raspitate o njemu, a oni udare u plač jer je – umro? Više puta mi se desilo to u vezi s nekim tko je, kao, živ. A ispostavi se da je već 10 ili 15 dana mrtav. Jako, jako neugodno. Kako to objasniti nekome tko vam neutješno plače? Poklopite se ušima, poklopite slušalicu. Ispričate se i pozdravite, to je sve, i osjećate se pritom krajnje glupo. Onaj s kim razgovarate ne zna, i ne može znati, da prođe i po dva mjeseca dok podatak o smrti nekoga tko je umro kod sebe doma ne dođe preko matičnog ureda i Državnog zavoda za statistiku do Centralnog zdravstvenog informacijskog sustava i bolničke informativne aplikacije - kaže Lončarek.
Nadalje, potpunije digitaliziran te integriran sustav podataka ne bi bio neprocjenjivo značajan samo u okruženju virusa Covid-19, nego i inače. Da bi uvid u nečiji zdravstveni e-karton, tj. elektronički zdravstveni zapis (EZZ), imao bilo tko osim izabranog obiteljskog liječnika te osobe, potonja mu sama mora dati pristanak u sustavu, dakle kompjutorski aktivirati tu opciju preko računala ili mobitela. Ako to nije učinila, a ogroman dio ljudi nije ni saznao da ima priliku, ona lično može zapasti u izuzetne opasnosti.
Kad biste na hitnu pomoć dospjeli bez svijesti, recimo, bilo bi kasno da požalite što liječnicima u službi niste omogućili saznanje o tome da imate npr. dijabetes. Evo i jedan primjer iz novije prakse ove redakcije, gdje nam je sistematski pregled bio organiziran u jednoj vanjskoj kući zdravstvenog osiguranja: mislite li da su nalazi s obavljenih pretraga ikad dospjeli pred naše pojedinačne liječnike opće prakse, da su uopće automatski zavedeni u e-kartonu svakog od nas? Ne mislite, jasno, i ne može to ni pomisliti bilo tko s prosječnim iskustvom posjeta nekom privatnom labosu, stomatološkoj ordinaciji, fizijatrijskoj klinici itd. No iskustvena spoznaja o dometu informatičkih mogućnosti u javnom zdravstvu ostaje jedino uporište našeg znanja o toj temi. Više od toga, a što bi nas podučio netko odozgo, još nije viđeno. Kronično smo o tome svemu neobaviješteni, neupućeni u ono što je realizirano, kao i ono što bi moglo biti, ali nikako da dođe na red.
Portal zdravlja, taj virtualni prozorčić za pogled u osobne medicinske podatke, odnosno EZZ, i platforma za razvoj interaktivnog odnosa sa zdravstvenim sustavom, u opticaju je već petu godinu. Ranije smo ga mogli cijeniti po komociji, danas po tome što nas štiti od veće izloženosti koronavirusu i što rasterećuje kataklizmički prenapregnut sustav javnog zdravstva. No za njim je, nakon početnog zamaha, posegnuo jako malen broj ljudi. Poslali smo upit Ministarstvu zdravstva i Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo o broju građana koji su ga koristili ove godine tj. od početka epidemije, i onih koji su ga koristili lani. I napose liječnika koji su dobili pacijentovo dopuštenje da se ulogiraju na njegov e-karton, i sad i prošle godine.
Nismo dobili nikakav odgovor do momenta slanja ovog izdanja Novosti u tiskaru, ali neke detalje otkriva već objavljena statistika Ministarstva uprave o sustavu e-građani. Prema ondje iznesenim podacima, do lipnja ove godine je nekoć optimistično lansiran Portal zdravlja koristilo samo 52984 građana, prosječno ga pohodivši u jedva pet i pol navrata.
Uostalom, pitanje je i koliko je s Portalom zdravlja u međuvremenu srastao mobilni portal Zdravlje.net, kao manja aplikacija za informatički slabije osposobljene korisnike. Na stranici zagrebačkog Doma zdravlja Centar, primjerice, stoji da mobilni portal upotrebljava "preko 1000 liječnika i više od 1900 pacijenata diljem RH", ali to je možda zastarjeli podatak jer su cifre daleko premalene, iako piše i da ta količina "raste iz tjedna u tjedan". Ipak, teško da ima smisla da vas dalje zbunjujemo podrobnostima iz arhitekture digitalnog sustava zdravstva, naročito dok iz njegova korpusa strši armatura i nepriključene instalacije.
No kad smo već spomenuli Ministarstvo uprave, čini se da je ono u središtu arhipelaga institucija koje odvojeno rezigniraju nad zapostavljenim tehnološkim čudom. Kako nam je Karmen Lončarek rastumačila na primjeru e-potvrde o smrti koju trebaju i liječnici i članovi obitelji umrlog radi reguliranja kojekakvih obaveza, djelokrug i ovlasti različitih ustanova se međusobno ogledaju na dosta apsurdan način.
- Intersektorska suradnja očito šepa, Ministarstvo uprave i Ministarstvo zdravstva bi se trebali dogovoriti o boljem funkcioniranju. Jer ovako ispada da npr. činjenicu smrti utvrđuje kvalificirani zdravstveni radnik, ali za račun Ministarstva uprave. Ono administrira i upravlja medicinskom informacijom koja tek sekundarno dolazi u Centralni zdravstveni informacijski sustav RH. Ispada da smo baš mi tu – posredni korisnici. Utvrđujemo činjenice kojima ne raspolažemo, nego ih dobijemo naknadno, okolnim putem, iako bi danas više nego ikad značilo da se to logičnije i praktičnije organizira. A da ne govorim kako bi mrtvozornik mogao posao obaviti brže i diskretnije s mobitelom ili laptopom, umjesto hrpe papira koju rasprostire pred ucviljenom obitelji - ističe ova liječnica i sveučilišna profesorica.
Jedan vrhunski alat, na koji su već utrošene stotine milijuna kuna, ostavljen je u nedovršenom stanju i za liječnike i za pacijente. Građani se ne koriste ni ovime što postoji, jer oni sami i ne znaju da ne znaju za to, a nitko ih ne animira u boljem smjeru. Završna perspektiva s okom bačenim na naslovne stranice Ministarstva zdravstva, Zavoda za javno zdravstvo i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pokazuje da ni u jeku novog vala pandemije nitko ne poziva narod da se maksimalno okrene Portalu zdravlja i drugim elektroničkim prednostima ovoga iznurenog i ubogog javnog sektora.
