Uoči tradicionalnih karlovačkih Dana piva, čije se trideseto izdanje održava od 26. augusta do 4. septembra, otvoren je i 13. obrtnički sajam te, u sklopu njega, već treći Sajam ekoloških proizvoda, koji je okupio više od 70 izlagača iz jedanaest hrvatskih županija i susjedne Slovenije. Sajmovi se održavaju u središtu Karlovca, između katoličke i pravoslavne crkve na Trgu bana Josipa Jelačića, a među izlagačima smo uočili i OPG Kljajić, te o tom ekološkom gospodarstvu iz Utinje porazgovarali s njegovom mladom gazdaricom Snježanom Kljajić, rođenom 1989. godine.
- Bavimo se poljoprivredom, pa smo registrirali OPG. Bavimo se uzgojem lješnjaka i imamo 2.450 grmova lijeske, koju je suprug započeo saditi 2013. godine. Bravar je po zanimanju, no nije mogao dobiti posao, pa se, kako je imao puno zemlje, odlučio za poljoprivredu. Na početku mu je oko nabave sadnica pomogao Grad Karlovac, a kopali smo i sadili sami. Ja sam prehrambena tehničarka, pa sam na neki način u struci: školu sam završila u Crvenki, dok sam s roditeljima bila u izbjeglištvu u Srbiji. U rodnu smo se Perjasicu vratili 2011. godine, no brzo sam se udala u Utinju i eto nas na OPG-u - kaže Snježana, rođena Kukulj.
S lješnjacima se mladi bračni par ‘informativno’ bavi još od 2011, da bi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo registrirali dvije godine kasnije. Pored lijeske, na pola hektara (oko pet tisuća četvornih metara) zemlje zasadili su i orahe, no to su tek mlada stabla koja još nekoliko godina neće davati ploda. Snježana kaže da je s lješnjacima teško raditi, a razlog tomu zasigurno je i to što sve uglavnom moraju raditi golim rukama - stroj za trešnju zrelih lješnjaka i usisavač koji ih sakuplja stoje više od 200.000 kuna, a mlbadi ih povratnici zasad još ne mogu priuštiti. Tako berba plodova, pa i najkrupnijih lješnjaka, potraje i dulje od mjesec dana. Problem im počesto bude i radna snaga koju je teško pronaći u dovoljnom broju, što dodatno usporava ionako težak i dugotrajan posao. O cijelom OPG-u inače brinu samo Snježana, suprug Miroslav i njegova majka; trogodišnji sinčić i unuk za sada ima neke druge ‘brige’, kroz smijeh priča njegova vrijedna mama.
- Ne znam koliko smo u sve ovo dosad uložili, koliko vrijede strojevi koje već imamo i koliko bi još valjalo uložiti da zaokružimo cijeli proizvodni proces, uključujući stroj za trešnju i usisivač. To su za nas još nezamislive svote. Za sada posjedujemo malčar kojim se čisti teren oko grmova, drobilicu koja ljušti plodove, kalibrator koji ih sortira po veličini te traktor i prikolicu. Ekološka proizvodnja je zahtjevna, mogu se koristiti samo određena gnojiva, ali nikako ne vještačka. Stočni, odnosno stajski gnoj je dopušten, no u vrlo malim količinama. Sve je propisano, a kontrole prilikom kojih se uzimaju uzorci zemlje da bi se analizirala prisutnost nekih tvari u njoj su vrlo česte. Bilo je prilično teško doći do svih dokumenata i zadovoljiti sve uvjete: pet godina moramo dobivati pozitivne nalaze da bismo dobili oznaku eko-proizvođača – tumači naša mlada sugovornica.
Poput mnogih drugih seoskih poljoprivrednih gospodarstava, i Kljajići bez upotrebe umjetnih gnojiva uzgajaju cijeli niz kultura: krumpir, grah, smokve, kupine, crveni i ljubičasti luk, češnjak… No, to su sve manje količine, koje u prodaju idu tek kad se zadovolje obiteljske potrebe. Tako povremeno prodaju nekoliko desetaka kilograma graha ili pedesetak 250-gramskih košarica kupina.
- Možemo od toga živjeti, ali treba biti uporan i mnogo raditi. Kada krene berba lješnjaka, radi se cijeli dan, po 12 i više sati. Posebno je teško i dugotrajno obrezivati izdanke i nove izraste u bazi lijeske; to se sve mora obaviti ručno, samo uz pomoć voćarskih škara, pa taj proljetni posao potraje tridesetak i više dana – kaže Snježana.
Ni plasman lješnjaka ne protiče bez poteškoća. Nema veleprodaje ili veletržnice tih plodova, pa proizvođači nemaju mogućnost naveliko plasirati i prodavati svoju robu. Prodaja tako ide od kuće do kuće, od sajma do sajma. Nisu se, barem zasad, uspjeli povezati s nekom konditorskom industrijom koja proizvodi čokoladu s lješnjacima, kao ni s većim trgovcima i trgovačkim lancima. No, Snježana smatra da ipak imaju perspektivu: uostalom, toliko su već truda i novca u sve uložili, da bi doista bilo bezveze odustati…
Zasad su dobro iskoristili svu zemlju koju posjeduju, a krene li proizvodnja nabolje, razmišljaju i o unajmljivanju dodatnog zemljišta, čime bi pomogli i onima od kojih bi ga uzeli u najam. Jer, mlada povratnička porodica Kljaić želi ostati u svojoj domovini i živjeti od svoga rada na svojoj zemlji.
