Jedan od naših najpoznatijih stolnotenisača Antun Stipančić Tova rodio se 1949. u Dugoj Resi. Njegov otac Ivan radio je kao domar u nogometnom klubu, a majka Franca brinula je za troje djece. Krpali su kraj s krajem, šestoro ih je živjelo u 20-ak metara kvadratnih u sklopu stadiona. Na stadionu je bila i dvorana za stolni tenis, grupu entuzijastičnih igrača vodio je trener Josip Trupković. Stipančić je entuzijazam gajio za nogomet, ali je nakon loma noge na skijanju nogometnu karijeru mogao zaboraviti. Počeo je pratiti što se događa u dvorani za stolni, u kojoj je na tri stola uvijek bila gužva. Uskoro je i zaigrao.
Prvi je turnir osvojio s 12 godina, 1961. u Karlovcu. Nedugo kasnije bio je najbolji na zagrebačkom Ribnjaku. Godina 1965. presudna je za Tovu koji će postati legenda. Te je godine u Dugoj Resi nastupio japanski velemajstor, svjetska zvijezda Ichiro Ogimura. Ogimura je predvodio ekipu koja je oduševila dvoranu, a mladog je Tovu oduševio on, veliki Ogimura. Medijima je kazao da ga se Ogimura najviše dojmio lakoćom kretanja i napada.
Kako se razlaže u knjizi "Ogi: Život Ichira Ogimura" autora Mitsura Jojime (na engleski preveo John Senior), Ogimura nije samo opsesivno trenirao i osvajao naslove, u stolni tenis kao igru unio je pravu revoluciju. Kao srednjoškolac je inicirao osnivanje stolnoteniskog kluba u školi, unatoč tome što je u to doba u Japanu stolni tenis bio smatran "ženskim sportom".
Kad je počeo igrati, svijetom su dominirali europski stolnotenisači fokusirani na defenzivnu igru, poput Richarda Bergmanna i Johnnyja Leacha, a on je svoj pristup igri razvijao s naglaskom na napad. Nepokolebljiv u treniranju i posvećen razvijanju vlastitog stila, postigao je velike uspjehe i u treniranju drugih igrača – smatra ga se ćaćom ne samo japanskog, već i kineskog i švedskog stolnog tenisa.
U početku mu nije bilo lako. Švedski stolnoteniski savez pozvao ga je da im pomogne u izgradnji igrača 1959. godine. U kampu u kojem se okupilo desetak najboljih švedskih igrača, Ogimura je trening započeo s fokusom na kalisteniku, vježbe zagrijavanja. Igrači su žalili da su došli trenirati stolni tenis, a ne vježbati gimnastiku. Jedan po jedan su otišli, ostao je samo 17-godišnji Hans Alsér. Ogimura se nakon pola godine vratio u Japan. Gorak okus podsjetio ga je na prvo putovanje u inozemstvo, u London 1954. godine. Jak antijapanski sentiment u Britaniji jarko je osjetio na svojoj koži – pozdravljan je zvižducima kada se pojavljivao na terenu, tijekom njegovih zagrijavanja svjetla su bila prigušena, a odbijali su ga poslužiti i u restoranima i brijačnicama.
Sa Švedskom je ipak došlo do pozitivnog obrata – rezultati njegova treniranja postali su vidljivi kada je Alsér, koji se držao Ogimurina režima, osvojio švedsko prvenstvo 1960. godine. Isti je Alsér, već kao poznati majstor, osam godina kasnije igrao protiv Tove na europskom prvenstvu u Lyonu. Tova je već tad u rukavu imao razne titule, tri su godine prošle od njegovog susreta s Ogimurom u Dugoj Resi.
A imali su Tova i Ogimura, osim igračkog majstorstva, još sličnosti. Ogimura je bez oca ostao kad je imao dvije godine, a majka mu je radila previše i preteško da bi se brinula o njemu. Pod svoje ga je uzela Hisae, žena koja je vodila klub u kojem je trenirao. U klubu se hranio, prao, spavao. Kao i Tovi, klub mu je bio dom. Zbog ozljede je i Ogimura morao odustati od preferiranog sporta, gimnastike. Neočekivano i nezaboravno, Tova i Ogimura, ruke su sljubili s reketom.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
