Dvije su epizode iz odrastanja kojih se često prisjećala poznata atletičarka, sportska komentatorica i urednica Milka Babović. Prve su bile uspomene na učenje čitanja i otkrivanje života kroz knjige. Imala je privilegiju velike očeve kućne biblioteke, po kojoj je slobodno lunjala. "Kroz to čitanje sam upoznala svijet u kojem žive žene, koje su ljudi, ravnopravne. Kasnije, autora koji bi pisao – žene i ljudi, a ne žene i muškarci – ne bih nastavila čitati", kazala je u intervju za Radio Slobodna Evropa (RSE) 2010. godine.
U tom razgovoru opisuje i drugi formativni period: ulazak u svijet rada (počela je raditi s 14 godina, davala instrukcije) i pridruživanje partizanima. "Moj otac se nije vratio iz zarobljeništva. Sa 16 godina sam pitala majku za dozvolu i već drugi dan se javila u prvu organiziranu bolnicu u Rumi, na frontu. Nisam nikada imala to iskustvo, ali bio je jedan proglas, pošto je bilo premalo partizanki bolničarki u stacioniranoj bolnici koja je bila u zgradi gimnazije. Tu sam puno naučila o ljudima, o vrijednosti onog udjela koji žena ima", ispričala je. Među brojnim zadacima koji su je zapali u bolnici u Rumi bilo je i držanje limene zdjele u koju su bacani gnjili prsti koje su doktori borcima sjekli po povratku s fronta.
Rat je prošao, a Babović se u kasnijim desetljećima u javnosti udomaćila kao sportsko ime. Međutim, i dalje je u medijima podsjećala na "onaj udio koji žena ima". Opisivala je kako je u sportskim redakcijama u početku dočekana kao bogohulstvo, "jedna ženska da čita nogometne vijesti". Bilo joj je odmah jasno da mora znati više nego muškarci ako misli ostati u sportskom novinarstvu. Poteškoćama unatoč, postala je prva urednica sportske redakcije na TV Zagreb. Uspješna novinarska karijera pružila joj je mogućnost da ne bude kućanica, a privilegiju lišenosti kućanskog rada smatrala je i odgovornošću, inzistirala na tome da prostor i vrijeme koje joj se oslobodilo koristi za društveno dobro.
"Imala sam muža novinara koji je to razumio. Nismo imali normalni građanski život intelektualaca koji provode kod kuće dobar dio vremena, uz knjigu, radio ili televiziju. Hoću i mislim da moram raditi nešto malo više u društvu, za one žene koje to ne mogu jer rade dva posla. Nikada ne pitam domaćicu da li radi nešto. Uvijek je pitam da li još negdje radi. Kod kuće ona radi puno radno vrijeme, pa i preko toga. Uvijek kada neki muškarac nešto zagunđa za ženu, objasnim mu koliko košta sat čišćenja, sat njegovanja, sat instrukcija", kazala je u razgovoru za RSE.
I u intervju za magazin Nada 1982. Babović je govorila o nužnosti šireg društvenog angažiranja, van skučenog mainstream novinarskog rada: "To je život, izvorni. Morate se u njega zagnjuriti i to svjesno, i najedanput počnete razmišljati i o problemima škole, snabdijevanja, o energetskoj situaciji… Onda stanete i zamislite se. Ma čekajte, nisu baš ovi sportaši u pravu, jer bez jednog gledališta na nekom nogometnom igralištu se može, ali nisam sigurna da se može bez još pet vrtića. Širim saznanja i sad tek dolazim u sukob sa svojom, recimo, bazom. Iako ja nisam samo njihova."
Među dražim projektima isticala je sudjelovanje u radnoj skupini novinara koji su surađivali s liječnicima, psiholozima i ravnateljima psihijatrijskih bolnica. Skupa su razmatrali uvođenje tjelesnog odgoja i sporta kao preventivnog programa u bolnicama. Posjećivala je bolnice, snimala sportske vježbe i primjenu programa koji je zaživio i na svjetskoj razini. Milimetar po milimetar, Milka po Milka, živio nam 8. mart!
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
