Vjerujem da smo se svi koji smo sudjelovali u organizaciji povorke to jutro probudili s osjećajem velike neizvjesnosti i napetosti. Sam dolazak na mjesto na kojem smo se trebali sastati zahtijevao je prelazak preko Zrinjevca, gdje je povorka trebala početi nekoliko sati kasnije. Već jedan pogled na željezne ograde i policijske marice kojima je to mjesto bilo potpuno okruženo samo je pojačao nelagodu koja je vrlo brzo prerasla u strah - govori Branka Juran, jedna od organizatorica prve Povorke ponosa LGBTIQ osoba u povijesti Hrvatske.

- No ništa nas nije moglo pripremiti na ono što se kasnije dogodilo - dodaje ona, prisjećajući se brutalnih scena koje su se tog 29. lipnja 2002. odigrale u centru Zagreba: huligana koji uz unisono urlanje "Idite u Srbiju" sudionike povorke zasipaju pljuvačkom, bocama i pepeljarama, golobradih mladića obučenih u crne majice s natpisom "Pedere u logore" kako salutiraju "Sieg Heil" i penzionera koji s krunicama i gigantskim kipom Gospe mole za "njihovo ozdravljenje".

U pratnji kordona interventne policije tristotinjak okupljenih, među kojima su bili članovi tadašnje vladajuće lijevo-liberalne koalicije, nekako su uspjeli preći kratku rutu i vratiti se na Zrinjevac, gdje je uskoro bačen suzavac. Po razilaženju skupa organizatorima su počele stizati dojave o sačekušama po gradu u kojima je grubo izvrijeđano i pretučeno 32 sudionika i sudionica prve zagrebačke Povorke ponosa.

- Unatoč nasilju i strahu rekla bih da je najsnažniji dojam koji i danas pamtim vezano uz taj dan ogroman ponos i još veći osjećaj pobjede i sreće. To je za LGBT osobe u Hrvatskoj bio povijesni dan - kaže Branka Juran, jedna od četvero aktivistkinja i aktivista različitih generacija koji u povodu nadolazećeg, jubilarnog 20. Zagreb Pridea za Novosti govore o svom angažmanu u borbi za LGBTIQ prava.

Branka Juran

Put od prve povorke s nekoliko stotina okupljenih izloženih nasilju do onih masovnih, u kojima na tisuće ljudi slavi različitost i zalaže se za solidarno i ravnopravno društvo, nije bio nimalo lak. Započeo je zahvaljujući nekolicini okupljenih oko gej i lezbijskih udruga Iskorak i Kontra, koji su na valu optimizma nakon promjene vlasti 2000. odlučili istupiti u javni prostor svoga grada. Tih godina, kaže Juran, stvorio se osjećaj da je moguće pokrenuti konkretnije korake u borbi za ostvarivanje osnovnih prava. Jedan od glavnih poticaja za organizaciju prvog zagrebačkog Pridea bio je i neuspjeli pokušaj organiziranja Povorke ponosa godinu ranije u Beogradu.

- Taj hrabri čin, u kojem su sudjelovale i mnoge aktivistkinje i aktivisti iz Hrvatske, nažalost je ugušen u dotad neviđenom uličnom nasilju i krvi. To je potaknulo dodatni inat i potrebu za iskazivanjem solidarnosti s našim prijateljima iz Srbije. Bilo nam je jasno da je čin izlaska na ulice Zagreba prilika da konačno jasno iskoračimo za sebe, a simbolično i za njih - govori Branka Juran, koja je sudjelovala i u organizaciji naredna četiri zagrebačka Pridea.

Za razliku od prvog, kaže, karakteriziralo ih je snažnije policijsko osiguranje, puno opuštenija atmosfera s povremenim provokacijama, nimalo sličnima onima iz 2002., ali i znatno manja vidljivost. Zbog toga je nova generacija aktivista 2007. za temu povorke odabrala pravo na javnost, a kao njenu završnu točku zagrebačku špicu, odnosno Cvjetni trg. "Dosta nam je šutnje, skrivanja, straha. Dosta nam je homofobije, bifobije i transfobije, diskriminacije, nasilja, izolacije i nevidljivosti. Zauzimamo centar grada jer tražimo i zahtijevamo vidljivost 365 dana u godini, sada i odmah", poručili su organizatori. No naglo podignuta medijska vidljivost, kao i podrška koju im je pružilo dvjestotinjak osoba iz raznih segmenata društveno-političkog života, ponovno je pokrenula lavinu mržnje. Organizatori su uoči održavanja povorke primali prijetnje, a na sam dan Pridea policija je u posljednji čas spriječila napad sa sedam molotovljevih koktela na okupljene. Broj pretučenih prelazio je 30.

Moja odluka da se uključim u organizaciju povorke bila je motivirana prkosom. Ako ste me htjeli slomiti i stjerati u ormar, e pa nećete! Neću biti samo gej i out, bit ću i u Prideu – govori Franko Dota

S obzirom na nasilnu reakciju, kaže u razgovoru za Novosti Franko Dota, LGBT povjesničar i aktivist Zagreb Pridea, tih godina je unutar same zajednice postojala polemika o smislu nastavka održavanja povorki.

- Nasilje se nastavljalo kroz cijelu godinu sačekušama ispred gej klubova. Uvijek smo isticali da je to, nažalost, dio borbe i da je teško za očekivati da će se intenzitet napada smanjiti samom činjenicom da mi to verbalno tražimo. Mislim da je razvoj događaja pokazao da smo bili u pravu. Naime, upornost i ustrajnost u održavanju sve većih povorki sa sve više ljudi u organizaciji doveli su do toga da od 2011. malo tko iz zajednice ili lijevo-liberalnog dijela javnosti postavlja pitanje čemu Pride - govori Dota, koji je 2006. i sam bio žrtva homofobnog napada.

- Moja odluka da se uključim u organizaciju povorke naredne godine bila je motivirana prkosom. Drugim riječima, ako ste me htjeli na taj način slomiti i stjerati u ormar, e pa nećete! Neću biti samo gej i out, bit ću i u Prideu - ističe aktivist, koji se uoči šeste Povorke ponosa, držeći svog tadašnjeg dečka za ruke, u pratnji kamera prošetao hodnicima Sabora.

- Sve generacije okupljene oko Zagreb Pridea bile su hrabre, a mi smo tih godina imali želju i za queer obrtanjem, odnosno promjenom diskursa. Od toga da smo u javnom govoru afirmirali riječ "peder" pod uvjetom da sami sebe tako imenujemo do toga da smo 2010. organizirali Pride pod sloganom "Hrvatska to može progutati", a kao temeljnu vizualnu poruku izabrali tri stražnjice, odnosno šest guzova obojanih u dugine boje - govori aktivist, koji odnos između Zagreb Pridea i policije koja ga osigurava opisuje kao toplo-hladan.

Franko Dota (Foto: Zagreb Pride)

U komunikaciji s policijom, dodaje on, uvijek je postojala neka vrsta tenzije, odnosno neizrečena poruka da službenici na terenu i njihovi nadređeni nisu skloni vrijednostima za koje se aktivisti zalažu. Prvih godina bilo je i neprimjerenih policijskih zahtjeva, poput onoga da u povorci ne bude provokativno odjevenih osoba. Pored edukacija u organizaciji civilnog društva, relaksaciji tog odnosa doprinijeli su jasniji pravni propisi doneseni u sklopu pretpristupnih pregovora za ulazak u EU, te sve izraženija politička podrška Prideu. Među redovnijim sudionicima zagrebačke povorke tako je ostala Vesna Pusić, koju je LGBTIQ zajednica nagradila titulom homofrendice desetljeća, a prvo pismo podrške iz redova vladajućih stiglo je 2008. s potpisom Slobodana Uzelca, tadašnjeg potpredsjednika Sanaderove vlade.

Svojevrsna prekretnica dogodila se u ljeto 2011., kada je zbog homofobnog divljanja prekinuta prva splitska Povorka ponosa. Kao reakcija na nasilje u Splitu, u Zagrebu se tjedan dana kasnije okupilo na tisuće građana koji su koračali u prvoj masovnoj povorci. Među njima je bio Nikola Zdunić, aktualni predsjednik Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak iz redova političkih platformi Možemo! i Zagreb je naš.

- Zbog slika protuprosvjeda i nasilja s prijašnjih Prideova, očekivao sam da ću biti okružen malom skupnim ljudi koja je izložena vrlo neprijateljskim pogledima i koja se nakon završetka okupljanja mora paziti i vrlo brzo otići doma ili u neki drugi siguran prostor. Međutim, moj prvi dolazak na Pride poklopio se s naglim skokom broja sudionika. Bio sam potpuno oduševljen: povorka je bila ogromna, reakcije prolaznika pozitivne, osjećao sam se sigurno. Nisam mogao vjerovati da to tako dobro izgleda - prisjeća se Zdunić, koji se naredne godine pridružio organizacijskom odboru zagrebačke povorke.

Iz današnje perspektive, kaže on, Pride 2012., koji je zbog najave osnivanja radne skupne za izradu Zakona o životnom partnerstvu održan pod sloganom "Imamo obitelj – tisućljetni hrvatski san", izgledao je kao medeni mjesec.

- Povorka je narasla, došlo je do promjene vlasti, animozitet prema zajednici nije bio toliko izražen, a meni je kao naivnom 22-godišnjaku izgledalo kao da sve ide u idealnom smjeru - govori Zdunić.

Nikola Zdunić (Foto: Marina Paulenka)

No paralelno s konstituiranjem LGBTIQ zajednice u politički subjekt koji postaje sve relevantniji u hrvatskom društvu i njenim zalaganjem za punu bračnu jednakost, dolazi i do mobilizacije desno-konzervativnih snaga povezanih s Katoličkom crkvom. Uskoro se ispostavilo da je božićna poslanica kardinala Josipa Bozanića, u kojoj je tadašnju vladu Zorana Milanovića prozvao zbog "razaranja čovjeka i odvođenja Hrvatske u nesreću", bila tek uvod u referendumsku kampanju udruge U ime obitelji.

- Tada dobivamo puno ozbiljnijeg i opakijeg protivnika od ustaških i fašističkih bandi koje su nas ranije napadale. Na scenu je stupio organizirani pokret koji na puno sofisticiranijoj razini radi na dokidanju, smanjenju ili opiranju širenja naših prava. Konstituirali su se u tipičnu reakciju, koja je zapravo pravilo u historiji seksualnosti, odnosno feminističkih i LGBT pokreta, te naručili ankete iz kojih su shvatili da na temi pobačaja na referendumu gube, a da bi na onoj o zabrani istospolnih brakova možda mogli pobijediti. No ono što vjerojatno nisu očekivali je kontraefekt koji su izazvali - objašnjava Franko Dota.

Dan nakon što je udruga Željke Markić Saboru predala potpise za raspisivanje homofobnog referenduma o braku, na zagrebačkom Prideu okupilo se preko 15.000 ljudi. Istodobno dolazi do masovnog outanja mladih lezbijki, gejeva i trans osoba u obiteljima, školama, fakultetima i na radnim mjestima te intenziviranja postojeće suradnje LGBTIQ zajednice i različitih ljudskopravnih organizacija.

Ironično je da je homofobni referendum o braku na kraju ohrabrio tadašnju vlast da donese jedan od boljih Zakona o životnom partnerstvu u Europi – ističe Nikola Zdunić

- Iz ove perspektive mi se čini da je zbog svega toga na kraju bilo nemoguće da se u ljeto 2014., samo pola godine nakon izmjene ustavne definicije braka, ne donese postojeći Zakon o životnom partnerstvu. Možda nisam u pravu, ali čini mi se da se ranije kalkuliralo oko njegovog teksta i vremena donošenja. Ironično je da je homofobni referendum na kraju ohrabrio tadašnju vlast, a koja je dozvolila njegovo raspisivanje bez konzultacija s Ustavnim sudom, da na neki način napravi kompenzaciju i donese jedan od boljih Zakona o životnom partnerstvu u Europi - kaže Nikola Zdunić, koji je sudjelovao i u organizaciji 14. povorke pod sloganom "Antifašizam bez kompromisa".

Te 2015. godine, prisjeća se on, bilo je jasno da Hrvatska ide u smjeru ustoličenja politike na čelu s Tomislavom Karamarkom koja je otvoreno koketirala s ekstremno desnim idejama, pa je Zagreb Pride mobilizirao na tisuće ljudi koji se protive isključivim, mrzilačkim politikama. U tom periodu organizacijskom odboru povorke priključuje se sve veći broj mladih koji, suočeni s visokom razinom transfobije u društvu nakon najave ratifikacije Istanbulske konvencije, naglasak počinju stavljati na rodni identitet i probleme s kojima se trans osobe u Hrvatskoj suočavaju u procesu tranzicije.

- Postojeći Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanja uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom identitetu je daleko od zadovoljavajućeg. U administrativnom procesu tranzicije podvrgnuti smo degradirajućem i krajnje nepoštenom, dugotrajnom postupku, većina potrebnih hormona nije pokrivena zdravstvenim osiguranjem, a usto se donja (genitalna, op. a.) operacija uopće ne izvodi u Hrvatskoj. Kada se to zbroji, dolazimo do velikog novčanog iznosa koji većina mojih vršnjaka nema, a sve to neophodno je da bi se trans osobe osjećale dobro u svojoj koži - nabraja nam Leonardo Mikac, student prava koji se Zagreb Prideu priključio 2019.

Leonardo Mikac

- Pred svoju tranziciju bio sam jako uplašen zbog mogućeg odbijanja u obitelji i sveprisutnog nasilja, ali sam zahvaljujući prvom Prideu na kojem sam sudjelovao shvatio da bez obzira na osobe koje me ne žele prihvatiti postoji i ogroman broj onih koje hoće. Ne mogu opisati koliko je dobar osjećaj biti okružen ljudima koji imaju razumijevanja i znaju kroz što prolaziš, a da to zapravo ne moraju ni verbalizirati - dodaje 21-godišnji Mikac, koji ističe da LGBTIQ osobe neće odustati od daljnje borbe sve dok ne ostvare punu ravnopravnost.

Kako je istaknuto na prošlogodišnjoj povorci, ta borba podrazumijevat će i promjenu ustavne definicije braka, čiju besmisao potvrđuju presude kojima su LGBT obitelji u međuvremenu ostvarile pravo na udomljavanje, a u skorijoj budućnosti vrlo izgledno i na posvajanje djece. A pored simbolike, smatra Nikola Zdunić, treba se posvetiti i dokidanju sveprisutnog nasilja.

- Ove godine svjedočili smo brojnim brutalnim napadima na zagrebačkim ulicama i u parkovima. U svoje ime kao i ime svojih LGBT prijatelja i prijateljica mogu reći da se u takvim trenucima osjećam nesigurno. I to u gradu u kojem sam se rodio, odrastao i u kojem živim cijeli svoj život. Sve dok se ne možemo poljubiti, zagrliti ili držati za ruke na cesti i sve dok trans osobe ne mogu proći ulicom bez da se misle hoće li ih netko napasti, dotad smo još uvijek na početku. I to bez obzira na sve postojeće zakone. Na tom primarnom momentu sigurnosti imamo još toliko toga za napraviti - zaključuje Zdunić.