Gotovo svi predstavnici dominantnih političkih opcija, koji su se u protekla dva desetljeća u Hrvatskoj izmjenjivali na vlasti, imaju najmanje jednu dodirnu točku. Hvalili su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen krajem 2002. godine, ali nitko od njih nije se previše trudio da ga u punom obimu primijeni u praksi. Kada se 20 godina nakon njegovog stupanja na snagu sagledaju rezultati koje je Ustavni zakon donio manjinskim zajednicama, teško se oteti dojmu da taj akt kontinuirano služi pukom zadovoljavanju forme. Kako spomenute 2002., kada je dvotrećinskom većinom u Saboru izglasan u sklopu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji, tako i danas, kada pred međunarodnom zajednicom Hrvatsku treba predstaviti u demokratskom svjetlu.
Postojeća verzija Ustavnog zakona, koju je skrojila vlada Ivice Račana, nacionalnim manjinama na deklarativnoj razini garantira niz prava: na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma, obrazovanje, kulturnu autonomiju, očuvanje baštine, zastupljenost u izvršnim i predstavničkim tijelima... Budući da u njega od starta nisu ugrađeni mehanizmi za provedbu nabrojanih odredbi ni sankcije za njihovo nepoštivanje, kontinuirano svjedočimo kršenju manjinskih prava, popraćenom mlakim reagiranjem državne vlasti. Analiza Novosti u povodu 20. godišnjice stupanja na snagu Ustavnog zakona pokazuje da su naročito na udaru ona prava koja se odnose na šire sudjelovanje pripadnika manjina u javnom životu.
To znači da u Hrvatskoj bez gotovo ikakvog problema možete izraditi osobnu iskaznicu na manjinskom jeziku i pismu, koju ćete po mogućnosti kasnije držati isključivo u novčaniku, ali je praktički nemoguće pronaći prometni znak ispisan ćirilicom. Kao pripadnik manjine možete pokrenuti vlastiti medij, ali onda zaboravite na to da će se o vašim problemima ili postignućima govoriti u udarnim terminima Hrvatske televizije. U slobodno vrijeme možete i zaplesati u lokalnom folklornom društvu i obići obnovljenu crkvu neke od manjinskih zajednica, ali nemojte se previše nadati poslu u javnoj ili državnoj služi. Drugim riječima, sve će biti u redu dokle god se kao pripadnik nacionalne manjine, pogotovo ako ste Srbin ili Rom, ponašate onako kako to od vas inače očekuje desnica – da se držite svog malog geta.
Jezik i pismo
Dok je u Austriji za ostvarivanje prava na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalnih manjina dovoljno da njihov udio na određenom području prelazi deset, u Srbiji 15, a Rumunjskoj 20 posto, Hrvatska s pragom od najmanje trećine stanovništva spada među najrigidnije države Europe. Tako visok postotak određen je s očitom intencijom tadašnje Račanove vlade da to pravo, koliko je god moguće, ostane nedostižno za veći broj manjinskih zajednica. No kada ga i uspiju prijeći, što je prema posljednjem popisu slučaj u 24 jedinice lokalne samouprave – po jednoj za češku, mađarsku, talijansku i romsku, te 20 za srpsku – pokušaj primjene te odredbe Ustavnog zakona najčešće završava neuspjehom. Pritom odgovornost leži na lokalnim vlastima koje uz pomoć pravosudnih institucija pronalazile načine kako da zaobiđu realizaciju tog prava i na Vladi koja unatoč zahtjevima Ustavnog suda iz 2014. i 2019. da uspostavi mehanizme za slučajeve kada regionalne samouprave opstruiraju njegovu primjenu to još uvijek nije učinila. Zbog toga danas većina općina i gradova u kojima manjine prelaze propisani prag nema pečat na manjinskim jezicima i pismima, prometne znakove ima tek nekoliko njih, baš kao i nazive ulica i trgova.
Dok je u Austriji za ostvarivanje prava na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma dovoljno da udio manjina na određenom području prelazi deset, u Srbiji 15, a Rumunjskoj 20 posto, Hrvatska s pragom od najmanje trećine stanovništva spada među najrigidnije države Europe
Simbol kršenja prava na upotrebu jezika i pisma postao je Vukovar, gdje je prvi pokušaj njegove primjene 2013., u vidu postavljanja dvojezičnih ploča, bio popraćen nasilnim neredima, a kasnije i blokadom kroz godišnje zaključke Gradskog vijeća. U povijesti izigravanja odredbi Ustavnog zakona gradonačelnik Ivan Penava ostat će upamćen i kao osoba na čiju je inicijativu vukovarsko vijeće, svega nekoliko tjedana nakon objave rezultata prošlogodišnjeg popisa stanovništva i mimo preporuka međunarodnih institucija, iz gradskog statuta izbacilo odredbe o službenoj upotrebi jezika i pisma srpske manjine.
To se negativno odrazilo i na druge krajeve Hrvatske, pa se od spomenutih 20 jedinica lokalne samouprave u kojima Srbi prelaze trećinu stanovništva samo u Donjem Lapcu poštuju gotovo sve odredbe koje podrazumijevaju i postavljanje dvojezičnih ploča na izlazima i ulazima u mjesto. Kažemo gotovo sve, jer je postavljanje ploča s ćiriličnim natpisima zasad dozvoljeno samo na sporednim ulazima u Lapac. U Biskupiji su takve ploče uništene nedugo nakon što su postavljene, pa ih općinsko rukovodstvo više nije ni htjelo vraćati. S druge strane, općina Gračac, gdje prema posljednjem popisu živi 43,4 posto Srba, još uvijek nije uskladila odredbe statuta s Ustavnim zakon niti je ispunila obvezu postavljanja dvojezičnih tabli na zgradu općine, dok je općina Plaški tek lani doradila statut, ali pločama i dalje ni traga.
Ali ima i drugačijih primjera. U Hrvatskoj postoji 27 općina i gradova koji nisu bili zakonski obavezni uvesti ravnopravno korištenje jezika i pisma, ali su to ipak učinili. Radi se mahom o mjestima u Istri s većim udjelom talijanskog stanovništva, a Novosti su nedavno pisale o pozitivnom primjeru baranjske općine Kneževi Vinogradi, gdje je to pravo omogućeno Srbima. Među takve se donedavno ubrajala općina Dežanovac nedaleko od Daruvara, gdje su krajem 2021. skinute novopostavljene dvojezične ploče na ulazu u tri naselja u kojima u većem broju žive Česi. Ranije je općinsko vodstvo predvođena načelnikom Josipom Stjepanovićem pokušalo progurati novu verziju statuta, iz kojeg su izbačene odredbe kojima se češkoj zajednici, i to bez obzira na broj njenih pripadnika, od 2013. ondje jamči pravo na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma. Prijedlog takvog statuta naposljetku je usvojila većina u novom dežanovačkom vijeću, a o njegovoj valjanosti, zbog očitog kršenja manjinskih prava, još uvijek odlučuje Ministarstvo pravosuđa i uprave.
Bez negodovanja lokalnih vlasti nije prošla ni jedna od rijetkih pozitivnih vijesti koje je donio novi popis stanovništva. Prema njegovim rezultatima, romska zajednica je prvi put na teritoriju RH ostvarila pravo na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma – u međimurskoj Orehovici. Dok se lokalno vodstvo zalaže za organizaciju narodnih zborova na kojima bi se Romi trebali očitovati o primjeni vlastitog prava, međimurski župan Matija Posavec tvrdi da je pitanje višejezičnih ploča "tjeranje nečega" što "ide u korist određenim političkim strukturama".
Policija čuva dvojezične ploče u Vukovaru, 2014. (Foto: Goran Ferbežar/PIXSELL)
Odgoj i obrazovanje
Od ukupno 22 nacionalne manjine u Hrvatskoj njih 16 ostvaruje pravo na obrazovanje na svom jeziku i pismu u nekom od modela obrazovanja koji se provode u predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama, a koje ove godine pohađa preko 10.000 djece. Vlada u svojim izvještajima o provedbi Ustavnog zakona rado ističe kako se u tom području ostvaruje visok stupanj provedbe zajamčenih prava. Međutim, i u njemu postoje brojni problemi. Prema posljednjim dostupnim podacima, 11 manjinskih zajednica još uvijek nema izrađene kurikulume, dobar dio školaraca i dalje uči iz zastarjelih materijala, a za vrijeme pandemijskog lockdowna nije im bila osigurana ni televizijska nastava na daljinu.
S daleko najvećim problemima u ovom području susreću se Romi. Prema podacima Ureda pučke pravobraniteljice, u potpuno etnički segregiranim razredima lani se školovala petina romske djece, a dodatnih 12,8 posto u mješovitim razredima, no koje većinom čine romski školarci. Najgora je situacija u Međimurskoj županiji, gdje ih je gotovo polovina svrstana u segregirana odjeljenja, iako je Europski sud za ljudska prava još 2010. utvrdio kako se u takvim slučajevima radi o diskriminaciji i onemogućavanju integracije. Unatoč porastu broja romske djece u obrazovnom sustavu, lani su im bila osigurana svega 24 suradnika-pomagača.
Prema podacima iz 2021., u institucijama državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade bilo je zaposleno samo 3,03 posto pripadnika nacionalnih manjina, a u upravnim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave još manje – 2,98 posto
Budući da na učiteljskim i filozofskim fakultetima ne postoji model obrazovanja nastavnika za rad u programima na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, problem nedostatka stručnog kadra primjetan je i u srpskoj zajednici. Zbog toga su u prošlu školsku godinu bez učitelja Srpskog jezika i kulture ušle tri osnovne škole u kojima se nastava izvodi po modelu C manjinskog obrazovanja. Istovremeno školama u mjestima Boboti, Bršadinu, Borovu, Markušici, Negoslavcima, Trpinji, Bijelom Brdu i Jagodnjaku, u kojima se nastava izvodi po modelu A, još uvijek nije omogućen prijenos osnivačkih prava s Vukovarsko-srijemske županije na nadležne općine, kao ni registracija tih škola kao ustanova s nastavom na srpskom jeziku i pismu. Posljedice njihove formalnopravne nedefiniranosti osjećaju se u njihovom svakodnevnom djelovanju. Također, učenici koji pohađaju srednje škole po modelu A, bilo da je riječ o Srbima, Česima, Mađarima ili Talijanima, u nepovoljnijem su položaju od svojih vršnjaka u dominantnom obrazovanju jer na maturi osim hrvatskog moraju polagati i manjinski jezik. Bez obzira na težinu ispita, za njih ne dobivaju dodatne bodove.
Dugoročno, najveći problem u manjinskom obrazovanju predstavlja nedostatak podrške ekonomskom razvoju sredina u kojem živi nezanemariv dio njihovih pripadnika, zbog čega dolazi do iseljavanja i pada broja učenika. "Mladi koji su tu došli poslije rata ostarjeli su čekajući bolja vremena, a danas mladi ne čekaju nego odlaze. To su obitelji s više djece, pa kad neke odu, nastava ostaje bez desetak učenika. Bez ekonomskog razvoja tih sredina stanje je sve gore", objasnila je na proljetos održanoj SNV-ovoj konferenciji o obrazovanju Senka Crevar, učiteljica Srpskog jezika i kulture iz Vrginmosta.
Pristup medijima
Zahvaljujući kontinuiranoj financijskoj podršci iz državnog proračuna, svim nacionalnim manjinama je u većem ili manjem obimu omogućeno pokretanje i kontinuirano izlaženje vlastitih medija. No njihova zastupljenost u sredstvima javnog priopćavanja jedno je od područja u kojemu se manjinska prava najslabije ostvaruju. To se, kako opetovano upozoravaju iz Savjeta za nacionalne manjine, prvenstveno odnosi na Hrvatsku radioteleviziju, čije se rukovodstvo gotovo uopće ne pridržava obaveza propisanih Ustavnim zakonom, Zakonom o HRT-u i ugovora sklopljenog s Vladom.
Iz HRT-ovih izvještaja o proizvedenim, suproizvedenim i objavljenim programima vidljiv je kontinuitet podzastupljenosti nacionalnih manjina u programima javnog servisa, a on se s godinama pogoršava. Tako je HRT u 2019. objavio 5.673 minute i 13 sekundi sadržaja namijenjenog pripadnicima manjinskih zajednica, odnosno 1,08 posto od ukupno emitiranog programa. Godinu dana kasnije minutaža je pala na 5.494 minute tj. 1,04 posto, a u 2021. na 5.180 minuta ili 0,99 posto. HRT se aktualnim ugovorom s Vladom, koji je na snazi od 2018. godine, obvezao i da obrada manjinskih tema neće biti ograničena samo na specijalizirane emisije, nego da će one biti odgovarajuće zastupljene i u televizijskim programima namijenjenima općoj populaciji. Međutim, takav sadržaj i dalje je rezerviran za dvije manjinske emisije što, prema ocjenama Savjeta, ima getoizacijski efekt jer se na taj način manjine prezentira kao dio paralelnog, a ne zajedničkog društva.
"Neprikazivanje u informativnom programu prijenosa događaja značajnih za manjine nije posljedica financijskih razloga, već uredničke politike HRT-a, zbog čega je nužno poraditi na profesionalnijem pristupu urednika i novinara. Iz navedenog proizlazi potreba kompletiranja manjinske redakcije i upotpunjavanja novinarskog kadra koji bi se bavio isključivo manjinskim pitanjima", zaključuju dalje iz Savjeta za nacionalne manjine, uz konstataciju da većina novinara HRT-a uopće ne poznaje manjinsku problematiku. Ističu i kako unatoč preuzetim obavezama ta kuća uporno ignorira upotrebu manjinskih jezika u svom programu. Korištenje tih jezika, dodaju, čak je i u multietničkom magazinu "Prizma", koji inače ocjenjuju dobrim ocjenama, u velikoj mjeri sporadično i nedostatno.
Zapošljavanje
Razmjerna zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina među zaposlenima u tijelima držane uprave, upravnim tijelima jedinica lokalne i područne samouprave te u pravosuđu manjinsko je pravo koje se, prema ocjenama iz izvještaja pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter, najteže ostvaruje. Ustavnim zakonom propisano je da bi postotak nacionalnih manjina u nabrojenim institucijama trebao odražavati njihov udio u ukupnom stanovništvu Hrvatske, koji sada iznosi 6,2 posto. No evidentno je da provođenje tim aktom utvrđenih pozitivnih mjera u korist nacionalnih manjina, a koje podrazumijevaju prednost pri zapošljavanju, odnosno prijemu u službu pod jednakim uvjetima, ne polučuje nikakve rezultate. Štoviše, statistike pokazuju kontinuirano smanjivanje udjela nacionalnih manjina u tijelima javne vlasti.
Jedna od pozitivnih promjena koju je donio Ustavni zakon je povećanje broja saborskih zastupnika iz redova nacionalnih manjina s prijašnjih pet na osam, no posljednjih godina sve su češće inicijative koje pozivaju na ukidanje ili preispitivanje tog prava
Prema podacima iz 2021. godine, u institucijama državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade bio je zaposlen 47.501 službenik i namještenik, od kojih su njih 1.439, odnosno 3,03 posto bili pripadnici nacionalnih manjina: 920 Srba, 79 Bošnjaka, 79 Čeha, 78 Mađara, 77 Talijana, 32 Slovenaca, 28 Albanaca i 12 Roma. Još je gore stanje u upravnim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave, gdje je u istom razdoblju bila zaposlena ukupno 16.691 osoba, od čega 497 ili 2,98 posto pripadnika nacionalnih manjina.
Tragovi reforme hrvatskog pravosuđa s početka 1990-ih godina, koja je između ostalog podrazumijevala razrješenje sudaca i državnih odvjetnika srpskog etničkog porijekla, vidljivi su do danas. Od 1.680 lani zaposlenih na sudovima, bilo je svega 48 pripadnika nacionalnih manjina (2,7 posto), od čega 33 Srba (1,9 posto). Među 635 zaposlenih u državnim odvjetništvima 23 su manjinca (3,6 posto), od čega 14 Srba (2,2 posto).
Uzimajući u obzir podatke iz godišnjih analiza Srpskog narodnog vijeća o slučajevima historijskog revizionizma, govora mržnje i nasilja prema Srbima, predstavnici te organizacije redovno ističu zabrinutost zbog neodgovarajuće zastupljenosti i smanjivanja broja pripadnika srpske zajednice u policiji. Prema recentnim podacima MUP-a, među zaposlenima u tom području je 3,9 posto pripadnika svih nacionalnih manjina, dok je pripadnika srpske manjine, koji čine 3,2 posto ukupnog stanovništva, samo 2,3 posto. Gledajući po policijskim upravama na čijim su područjima Srbi naseljeni u značajnijem udjelu, srpska zajednica razmjerno je zastupljena u PU osječko-baranjskoj i donekle vukovarsko-srijemskoj, dok je u ostalim upravama ona višestruko podzastupljena.
Politička participacija
Jedna od pozitivnih promjena koju je 2002. donio Ustavni zakon je povećanje broja saborskih zastupnika iz redova nacionalnih manjina s prijašnjih pet na sadašnjih osam. Pritom je manjinama kojih u stanovništvu Hrvatske ima više od 1,5 posto zajamčeno najmanje jedno, a najviše tri mjesta u Saboru. Riječ je o jednom od rijetkih prava koje se ostvaruje u praksi, no posljednjih godina se sve češće javljaju građanske inicijative, stranke, političari i druge javne osobe koje otvoreno pozivaju na njegovo ukidanje, ograničenje ili preispitivanje, i to najčešće u kontekstu najavljenih izmjena izbornog zakona. One u novije vrijeme dolaze i s lijevog političkog spektra. "Smatram da bi dobro bilo preispitati, kako mi to volimo reći, legitimno predstavljanje pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru jer je većina zastupnika nacionalnih manjina izabrana od manjine te manjine zato što je većina tih manjina, da se tako izrazim, glasovala za opće liste", izjavio je nedavno SDP-ov Arsen Bauk na okruglom stolu "Izborni sustav kakav Hrvatska treba". Na to mu je aplaudirala Željka Markić, jedna od inicijatorica propale referendumske inicijative "Narod odlučuje".
Istim zakonom pripadnicima nacionalnih manjina zajamčeno je pravo na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne i regionalne samouprave. Iako se ono formalno ostvaruje, pojedini izabrani zamjenici župana, gradonačelnika i načelnika nemaju iole značajan utjecaj na lokalnu politiku jer obnašaju dužnost bez jasno definiranih poslova i odgovornosti. Mnogi od njih doslovno ovise o volji lokalnih šerifa, pri čemu ne uspijevaju ostvariti ni osnovne uvjete za rad. "Bio sam fikus. Bez prava i obaveza, bez ikakve težine. Nisam imao nikakav djelokrug ovlasti. Zastupao sam srpsku zajednicu, išao okolo i žicao za svoj narod kako na ovom području ne bi skroz propao. Sve se odlučuje mimo naše zajednice", požalio se lani Novostima Siniša Martinović, zamjenik načelnika Okučana.
Novim Ustavnim zakonom ustanovljena su i dva nova instituta: vijeća i predstavnici nacionalnih manjina. Jedinice lokalne samouprave dužne su ih uključiti u rasprave svojih tijela i donošenje odredbi koje se odnose na prava i slobode nacionalnih manjina. Vijeća i predstavnici također imaju pravo predlagati mjere za unaprjeđivanje položaja nacionalne manjine u državi ili na nekom njenom području, isticati kandidate za dužnosti u državnim i lokalnim tijelima. Drugim riječima, dana im je isključivo savjetodavna uloga, a unatoč tom minimum, manjinski vijećnici proteklih se godina suočavaju i s drugim problemima koji im otežavaju funkcioniranje: nepostojanjem adekvatnih prostora za rad, nedovoljnim financijskim sredstvima, slabom vidljivošću, ignoriranjem i prešućivanjem manjinskih izbora u mainstream medijima.
Aleksandar Tolnauer na sjednici Savjeta za nacionalne manjine (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Kako se kalio Ustavni zakon
Piše: Nenad Jovanović
Pošto su položaj i prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj bili jedan od uvjeta međunarodne zajednice za njeno priznanje, Sabor je u prosincu 1991. usvojio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj. Taj je zakon manjinama davao pravo na kulturnu autonomiju, kao i druga kolektivna i pojedinačna prava, od slobode izjašnjavanja do uživanja političkih i ekonomskih sloboda u društvenoj sferi. No ratne okolnosti i nedostatak političke volje da se napisano primijeni doveli su do toga da pojedini dijelovi zakona ostanu mrtvo slovo na papiru. Krajem rujna 1995., nakon "Bljeska" i "Oluje" kojima je opet uspostavljen nadzor nad glavninom područja koja su dotad kontrolirali Srbi, Sabor je posebnim ustavnim zakonom privremeno obustavio primjenu pojedinih njegovih odredbi. Naime, suspendirana su 42 od 65 članaka dotadašnjeg Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama, koji su se odnosili na posebna prava manjina koje su prema popisu iz 1991. imale udio od osam ili više posto u stanovništvu Hrvatske (to se prije svega ticalo Srba koji su nakon "Oluje" izbjegli iz zemlje).
Zbog pristupanja EU-u Hrvatska je manjinama trebala osigurati razinu zaštite u skladu s evropskim standardima pa je trebala izmijeniti, odnosno donijeti novi Ustavni zakon. U svibnju 2000. godine SNV je osnovao radni i ekspertni tim za izradu prijedloga izmjena i dopuna Ustavnog zakona, na čijem je čelu bio Simo Rajić. Nezadovoljan izmjenama koje je Vlada dotad predložila, tim je tadašnjoj potpredsjednici Vlade Željki Antunović i predsjedniku Sabora Zlatku Tomčiću poslao pismo u kojem izražava nezadovoljstvo zbog odugovlačenja, tajnovitosti i nastojanja da se manjine drže izvan postupka, kao i zbog predloženih odredbi o manjinskom predstavništvu u Saboru koje se pokušavalo utopiti u stranačko političko predstavništvo uz umanjivanje prava manjina. U SNV-ovoj "Programskoj orijentaciji 2002. – 2006." se, između ostalog, izražava neslaganje s antimanjinskom politikom vladajuće koalicije na čelu sa SDP-om. Ni Srbi ni SNV, koji je artikulirao njihove interese, nisu pritom bili jedini manjinski nezadovoljnici: u ljeto 2002. zastupnik talijanske manjine Furio Radin u ime Kluba zastupnika nacionalnih manjina, kojih je tada bilo pet, optužio je SDP-ovog potpredsjednika Sabora Matu Arlovića da "sustavno vodi križarski rat protiv nacionalnih manjina". Radilo se naime o kršenju predizbornih obećanja iz 2000. o tome da će manjine imati dopunsko pravo glasa, odnosno da će moći glasati za svog manjinskog zastupnika, ali i za listu neke od političkih stranaka. U pregovorima s manjinama vladajući su pristali na taj prijedlog, ali su se predomislili kada im je HDZ obećao podršku postavivši kao uvjet da se to odbaci. U narednim mjesecima pojedinci iz HDZ-a (Vladimir Šeks) i SDP-a (Arlović, Antunović) nastojali su da Ustavni zakon učine što nepovoljnijim za manjine jer su se plašili da bi u suprotnom manjine mogle steći veći utjecaj na rezultate budućih izbora.
Novim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, koji je usvojen u prosincu 2002., pripadnicima nacionalnih manjina kojih u stanovništvu Hrvatske ima više od 1,5 posto zajamčeno je najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta u Saboru. Predviđeni su izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, uređeno je pod kojim uvjetima je moguće osnivati koordinacije vijeća nacionalnih manjina. Osnovan je i Savjet za nacionalne manjine, tijelo koje čine predstavnici manjinskih vijeća i organizacija te saborski zastupnici svih nacionalnih manjina, a formirano je 2003., kada su održani i prvi izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina i to na osnovu biračkih popisa. No kako prema Ustavnom zakonu krovna vijeća nacionalnih manjina nisu imala pravnu osobnost, morala su se financirati kao udruge. Vijeća su se mogla formirati u jedinicama samouprave na čijem području pripadnici pojedine nacionalne manjine sudjeluju s najmanje 1,5 posto, odnosno u općinama i gradovima gdje ih živi više od 200 te 500 u županijama. U vijeća nacionalnih manjina općine bira se 10 članova, u vijeća nacionalnih manjina grada 15, a u vijeće nacionalnih manjina županije 25 članova pripadnika nacionalne manjine. Međutim, općine, gradovi i županije dugo nisu imali obavezu stvoriti uslove za rad vijeća (davanje prostora i financiranje aktivnosti), a pozicija i zadaci vijeća i predstavnika koji su birani u sredinama u kojima je bio manji broj pripadnika nacionalnih manjina bili su upitni. Osim toga, nije bilo sankcija za one jedinice lokalne samouprave koje su u svojim predstavničkim tijelima trebale imati jednog ili više pripadnika nacionalnih manjina, zavisno o njihovom postotku (pet, odnosno 15 posto). Ipak, "koliko god i Ustavni zakon i zakoni koji iz njega proističu ponegdje bili šuplji, manjinske institucije na čelu sa Savjetom napravile su iskorak u jačanju pozicije manjina koje su danas itekako prisutne u političkom životu", ocijenio je predsjednik Savjeta Aleksandar Tolnauer za Novosti početkom ove godine.
Izmjenama 2010. pokušale su se ispraviti neke nedosljednosti Ustavnog zakona, kao i mali odaziv manjinaca na izborima s obzirom na to da ih je većina birala opću listu ili su pokušali izbjeći stigmatizaciju. Prema tim izmjenama, manjinama koje imaju više od 1,5 posto učešća u stanovništvu bila bi zajamčena "najmanje tri zastupnička mjesta pripadnika te nacionalne manjine u Hrvatskom saboru koji svoju zastupljenost ostvaruju na temelju općega biračkog prava na stranačkim listama te manjine ili listama koje predlažu birači te manjine, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor", a nacionalnim manjinama s manje od 1,5 posto da "pored općega biračkog prava, na osnovi posebnoga biračkog prava imaju pravo izabrati pet zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u posebnim izbornim jedinicama". Srpski demokratski forum, HHO, Gong, Socijalistička partija Hrvatske i Đuro Kalanja kao privatna osoba zatražili su 2010. utvrđivanje ustavnosti tih izmjena, a Ustavni sud je godinu poslije ukinuo taj članak s obrazloženjem da je "ustavno-pravno neprihvatljiva odredba po kojoj se manjinama koje u Hrvatskoj sudjeluju s više od 1,5 posto stanovnika, dakle srpskoj manjini, unaprijed jamči najmanje tri zastupnička mjesta na temelju općeg biračkog prava". "S ustavno-pravnog aspekta nije sporan institut dvostrukog prava glasa, odnosno pozitivne diskriminacije za predstavnike manjina, odnosno da imaju pravo birati zastupnike u deset izbornih jedinica u okviru općeg izbornog sustava te u posebnim izbornim jedinicama za manjine, ali ta pravila zbog navedene sporne odredbe, na predstojećim parlamentarnim izborima nije dopušteno primijeniti." Tako su Srbi ostali bez mogućnosti biranja svojih zastupnika po izbornim jedinicama, a druge manjine bez dodatnog prava glasa, ali je ostala odredba da je Koordinacija vijeća nacionalnih manjina za područje Hrvatske (što je za Srbe SNV) neprofitna pravna osoba i da se broj manjinskih vijeća i predstavnika određuje na osnovu rezultata popisa stanovništva.
