Dana 25. svibnja Vlada Republike Hrvatske uputila je u Sabor Konačni prijedlog zakona o koncesijama kojim se, uz koncesioniranje radova i usluga, uređuje način davanja koncesija ‘za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra’. Budući da je Vlada ovaj prijedlog uputila u hitnu proceduru, drugo čitanje u Saboru trebalo bi se dogoditi već do 15. srpnja. Vlada je hitnost postupka opravdala potrebom usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s tri akta Europske unije iz 2014. i 2015. godine, a zbog hitnosti postupka javnost je ostala uskraćena za širu raspravu o ovom prijedlogu, a samim time i bez mogućnosti organiziranog otpora zakonu kojim se na mala vrata uvodi mogućnost de facto privatizacije pomorskog dobra.
Vrijednost koncesije koju će Klemmova tvrtka plaćati za Zrće iznosi fiksnih 1,3 milijuna kuna plus 3,6 posto od prometa, a Novalji bi trebalo pripasti nešto više od iznosa koji je ranije ostvarivala od Zrća, no lokalna zajednica neće imati nikakav upliv u transformaciju toga resursa
Tim je povodom u Splitu krajem svibnja održana tribina pod nazivom ‘Koncesioniranje obala, otoka, luka i plaža’ u organizaciji zagrebačkog Centra za mirovne studije i Pokreta otoka, udruženja koje okuplja organizacije sa 36 jadranskih otoka. Kako je rečeno u uvodnom izlaganju, iako je Jadranski zavod HAZU-a još davne 1994. godine spriječio Tuđmanov režim da se već tada dijelovi morskih luka izuzmu iz pomorskog dobra i privatiziraju, svih tih godina realnost se odvijala upravo po onakvom scenariju kakav je Tuđman zamislio. Pomorskim dobrom ‘upravlja’ se netransparentno, ciljano kaotično i nejasno kako bi raznorazni eksploatatori mogli nesmetano loviti u mutnom, sve to uz cijenu nanošenja nepovratne štete okolišu i interesima lokalnog stanovništva.
Budući da Centar za mirovne studije nadzire legislativu i praksu upravljanja javnim dobrima, Sandra Benčić iz CMS-a objasnila je što donosi novi Zakon o koncesijama, te u uvodu upozorila da su najavljene i izmjene Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, i to zbog ‘otežanog investiranja’ u luke zbog nemogućnosti kreditiranja takvih projekata jer se na pomorsko dobro, koje zasad ne može biti privatno vlasništvo, ne mogu stavljati hipoteke.
Za razliku od ove ideje koja je tek u povojima, Konačni prijedlog zakona o koncesijama realna je opasnost, a Benčić je istaknula da se u tom zakonu propisuju koncesije od strateškog interesa u koje, međutim, spadaju samo veliki infrastrukturni sustavi poput željeznica, autocesta, električne mreže i sustava za transport nafte i plina. Jedino za što se koncesija ne može dati su šume i šumsko zemljište, dok vode mogu, iako vode i šume imaju istu ustavnopravnu zaštitu, jednako kao i pomorsko dobro.
Krupan problem predloženog zakona je i činjenica da on ne uključuje sudjelovanje zainteresirane javnosti ni u jednoj fazi postupka. Sudjelovanje predstavnika vlasti i građana nije predviđeno ni u stručnim vijećima za dodjelu koncesija, koja odlučuju i o opravdanosti same koncesije i o odabiru koncesionara. Glavni je kriterij za odabir koncesionara cijena ponude umjesto ekonomskih, društvenih i ekoloških učinaka, a prijedlog se ne bavi ni pitanjem hoće li se zbog koncesioniranja povisiti cijena usluge za lokalno stanovništvo i hoće li ono uopće imati pristup takvim plažama.
Nasipanjem obale i drobljenjem prirodnih škrapa u Supetru na Braču uništen je praktički čitav obalni pojas. Udruga Za naš Supetar desetak je puta alarmirala komunalnu, građevinsku, pomorsku inspekciju i onu zaštite okoliša…
Ostali sudionici tribine u svojim su se izlaganjima bavili postojećim zakonskim okvirom, kao i praksom koju taj okvir generira u sprezi s disfunkcionalnim institucijama i lokalnom korupcijom. Iako se radi o različitim lokacijama, razbacanima od Kvarnera do srednjeg Jadrana, niz studija slučaja koje su govornici iznijeli suštinski su jedan te isti slučaj s identičnim elementima. Ti elementi uključuju sa županijskim vlastima umreženog investitora, kompliciran i kapitalu podređen zakonodavni okvir prepun unutrašnjih kontradikcija koje omogućavaju manipuliranje, zatim pasivne i nezainteresirane institucije i službe koje bi prostor i stanovništvo trebale štititi, te grupicu upornih i umornih entuzijasta koji su doživjeli sva moguća razočarenja pa bi najradije od svega odustali, ali ih svakodnevno svjedočenje maltretiranju prostora i ljudi koji u njemu žive motivira da ustraju.
Josip Bačić osvrnuo se na nedavni pokušaj prepuštanja plaže Zlatni rat u Bolu na Braču zagrebačkoj tvrtki bez prihoda i bez zaposlenih, ali zato bliskoj HDZ-u. Koncesija je na koncu pod pritiskom javnosti poništena, ali opasnost nije uklonjena. Bačić je ispričao kafkijansku proceduru koju su aktivisti prošli ne bi li spasili taj vrijedni resurs od kojeg živi cijelo mjesto.
- Devedeset posto ljudi u Bolu uopće nije znalo kada se u gradskom vijeću donosi preporuka o koncesionaru, niti je itko znao išta o tome što će potencijalni koncesionar raditi na plaži. Kako polako ulazite u priču, shvaćate da ništa nije jasno definirano i da se sve može na različite načine interpretirati. Kontaktirate pravnike i ljude u županiji, koji svi imaju različite interese, a zbog preklapanja tri različita zakona nitko vam ne može dati točnu informaciju. Država i lokalna zajednica dobivaju minimalne naknade, ekonomske analize su netransparentne, a sistem nadzora praktički ne postoji jer službe ne rade svoj posao niti su dobro informirane - rekao je Bačić.
Gradonačelnik Novalje na Pagu Ante Dabo ispričao je o borbi gradskih vlasti za poništenje odluke Ličko-senjske županije da se još jedan turbounosni resurs, plaža Zrće, na period od 20 godina prepusti tvrtkama koje predvodi veteranski aktivist i vlasnik zaštitarske firme Josip Klemm. Dabo je rekao da su problemi sa Zrćem počeli 2013., kada je HDZ u Novalji nakon 20 godina izgubio vlast, a pobijedio on, bivši HDZ-ovac. Budući da županije, a ne niže razine vlasti, odlučuju o dodjeli koncesija, što se općenito smatra krunskim generatorom korupcije i neodgovornog upravljanja prirodnim resursima, županijski HDZ donio je odluku o koncesioniranju Zrća iako ta plaža kao izdvojena turistička zona mora imati urbanistički plan uređenja (UPU), što nije bio slučaj. Unatoč nepostojanju UPU-a, županija je odluku donijela naprečac i u zadnji čas trajanje koncesije produžila s deset na dvadeset godina, pa je novaljska vlast pokrenula sve dostupne mehanizme za poništenje koncesije, uključujući i upravnu tužbu.
Gradonačelnik Dabo rekao nam je da vrijednost koncesije koju će Klemmova tvrtka plaćati iznosi fiksnih 1,3 milijuna kuna plus 3,6 posto od prometa, pa bi Novalji od tog iznosa trebalo pripasti oko 600.000 kuna. To je nešto više od iznosa koji je Novalja ostvarivala od Zrća prije koncesioniranja plaže. No financijski aspekt, rekao nam je Dabo, nije primarni problem koncesije, već činjenica da lokalna zajednica neće imati nikakav upliv u transformaciju toga resursa, primjerice na izgradnju objekata, razinu buke, pravila ponašanja i druge elemente koji utječu na svakodnevni život stanovnika.
Dabin susjed Luka Grgurić, nezavisni zastupnik u gradskom vijeću Grada Raba, dočarao je slučaj svoga otoka koji je u smislu prostorne devastacije još radikalniji, s obzirom na to da je za čak 18 od ukupno 27 rapskih plaža predviđeno ‘uređenje’, odnosno nasipanje i betonizacija, dok je izmjenama urbanističkog plana izbačena uredba prema kojoj su sve plaže dosad bile dostupne svima pod istim uvjetima. Prva rapska plaža, ona nudistička, dana je u koncesiju 2014. godine, pri čemu ukupna vrijednost koncesije iznosi mizernih 96.000 kuna godišnje, od čega lokalnoj zajednici pripadne tek trećina toga iznosa.
- U međuvremenu, koncesionar je započeo drastičnu betonizaciju, čak izgradnju bazena bez građevinske dozvole, koja je na našu intervenciju zaustavljena - rekao je Grgurić.
- Isto tako, plaže Padova 1, 2 i 3, nasuprot grada Raba, iznimno su popularne i svima dostupne, no ako se tamo realizira najavljeni projekt, on će uključivati nasipanje 90.000 kubičnih metara kamena različitih granulacija i oko 12.000 kubičnih metara betona. Kada biste jedan iza drugoga poredali kamione kojima će se taj materijal prevoziti, bilo bi to 250 kilometara dužine, od Zagreba do Raba. To je materijal za ono što mi zovemo projekt Dubai, jer ljudi koji su na političkim pozicijama zaista na Dubai gledaju kao na nekakav uzor u uređenju plaža - dodao je Grgurić.
Srđan Marinić iz splitskog Društva Marjan za ovu je priliku izdvojio plažu Bene na Marjanu, za koju koncesiju ima Igor Sapunar, nećak Željka Keruma. Bene su, kako je rekao Marinić, trostruko zaštićene – kao park-šuma, kulturno dobro i pomorsko dobro, zbog čega je na njima zabranjena bilo kakva gradnja. Unatoč tome, tamo se nalaze deseci raznoraznih objekata, od betonskih do montažnih, od dječjih igrališta do teniskih terena, a u blizini već šest godina otvorenim ‘potočićem’ teku fekalije koje se ulijevaju u more.
Marinić je napomenuo da je na Marjanu zabilježeno 75 bespravno izgrađenih objekata, na Žnjanu njih 50, dok se taj broj u povijesnoj jezgri Splita ni ne zna, no unatoč tome ni on ni itko drugi nikada nije čuo da je zbog protupravne gradnje nekome oduzeta koncesija ili da je zbog toga kažnjen. Takve su mjere, podsjetio je, predviđene Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, Zakonom o prostornom uređenju, Zakonom o građevinskoj inspekciji i na koncu Kaznenim zakonom, a postoje i čuvari prirode i komunalni redari. No bilo kakva vrsta propisanog kažnjavanja nezakonite devastacije pomorskog dobra u praksi je potpuno nepoznata pojava.
O slučaju Supetra na Braču govorila je Vladimira Mascarell, koja je ispričala da je u tom velikom bračkom mjestu nasipanjem obale i drobljenjem prirodnih škrapa uništen praktički čitav obalni pojas. Njezina udruga Za naš Supetar desetak je puta alarmirala komunalnu, građevinsku, pomorsku inspekciju i onu zaštite okoliša, a nakon što je Ministarstvo mora u jednom trenutku zaustavilo radove, oni su ipak nastavljeni. Vlasnik koncesije, firma Supetrus Hoteli, devastirala je i obalu za koju ima koncesiju i još nekoliko stotina metara javne plaže, a s radovima nije prestala čak ni nakon što je od inspekcije za zaštitu okoliša dobila globu od pola milijuna kuna zbog toga što nije naručila studiju potrebnu radi veličine zahvata.
Budući da će novi zakon o koncesijama omogućiti još veću razinu privatizacije i devastacije obale, Pokret otoka, organizacija koja predstavlja otočko stanovništvo, izradio je niz zaključaka koji se tiču predloženog zakona, a od kojih je najvažniji onaj da je njegovo izglasavanje potrebno odmah zaustaviti kako bi se otvorila široka javna rasprava a u daljnje izmjene uključili priznati stručnjaci i udruge.
Pokret otoka traži i da se njihovi predstavnici uključe u radnu skupinu za izradu novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, jer im se ‘javilo više od 30 udruga, inicijativa i stručnjaka od kojih nitko nije upućen u izradu novog Zakona o pomorskom dobru niti o kreiranoj radnoj skupini’. Osim toga, otočani smatraju da je potrebno ‘uspostaviti jasan višeslojni sustav nadzora jer netransparentnost i pravna nesigurnost ograničavaju dugoročni održivi razvoj i privlače investitore sumnjivog porijekla kapitala’.
