Netom li je vlada Crne Gore potpisala ugovor o traženju nafte i plina u jadranskom podmorju s međunarodnim konzorcijem Eni-Novatek, pojedini hrvatski mediji potrudili su se da iščaše pogled s ove strane granice na taj dubiozni projekt. Primjerice, Nova TV je prenijela izjavu predsjednika Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića, koji je prije nekoliko dana reagirao na kritiku tamošnjih nevladinih udruga prema dogovorenom biznisu.

‘Ako ćemo pričati o ekološkoj ugroženosti’, rekao je on, ‘onda bi mnogo više bila ugrožena južna Dalmacija nego Crna Gora, jer se bušotine nalaze na mjestu gdje teče morska struja, koja je dosta jaka, od Albanije pored Crne Gore prema Hrvatskoj. Prema tome, ukoliko dođe do ekoloških problema, više bi Hrvatska stradala nego Crna Gora, koja to ne bi ni osjetila.’ Dodao je Radulović i da ne vidi zašto je blizina naftnih i plinskih bušotina općenito problem za turizam, jer se neke od najjačih svjetskih turističkih destinacija, po njegovu uvidu, nalaze tik do podmorskih eksploatacijskih polja.

I dok nema sumnje da stav Žarka Radulovića spada u red upravo spektakularnih idiotizama na ovu temu, a da ne podsjećamo još i na specifičnu osjetljivost konkretne hrvatsko-crnogorske relacije, koncentrirajmo se dodatno na medijsku obradu vijesti u ovdašnjem javnom prostoru. Je li naime bilo primjerenijeg pristupa ovom slučaju negoli je to potpaljivanje političke vatre uz bušotine, iz kojih samo što nije procurilo ugljikovodično gorivo?

Eksponiranje misli predstavnika sporednog sektora u ovom primjeru, pritom razmjerno neobaveznih, ne daje reprezentativnu sliku gledanja na ukupnost predmeta. Naročito pored širokog protivljenja crnogorskog civilnog i medijskog sektora, kao i odnosa hrvatskih političara spram istih djelatnosti. Jer simultano s Crnogorcima i potonji su razvijali takve projekte, dok se hrvatski mediji baš i nisu unisono digli protiv njih. No spomenutim našim kolegama očito je zatrebala senzacija, uz pretpostavku da će u javnosti zatim prevladati usko nacionalni pogled na temu.

I dok čvrstu ekološku cjelinu Jadrana dijelimo na ‘naše’ i ‘njihovo’, napomenimo da problem bušenja podmorja ipak nadilazi partikularne interese državica nanizanih po istočnoj mu obali. Štoviše, nameće se i šire pitanje upotrebe fosilnih goriva te transnacionalnog koncesioniranja, globalne rak-rane podčinjenih ekonomija. A bit će da je kod kreatora javnog mnijenja prevladala i kronična turizmocentrična perspektiva, od koje se oni nipošto ne žele distancirati.