Nešto se ipak kreće. Od 2016. naovamo smanjio se broj građana Hrvatske koji ne bi željeli da im dijete stupi u brak s osobom druge vjere, nacionalnosti ili boje kože. Manje je i onih koji tvrde da se ne druže ili surađuju sa Srbima, kao i onih koji bi osjetili nelagodu kad bi doznali da im je kolega na poslu ili susjed gej, odnosno lezbijka. U padu je i broj građana koji gaje predrasude prema osobama s invaliditetom i duševnim smetnjama, onih koji smatraju da ne treba zapošljavati azilante, da su beskućnici sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze ili da su starije generacije nesposobnije od mlađih. Isto vrijedi za većinu stereotipa koji se inače vežu u različite društvene skupine obuhvaćene "Istraživanjem o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije". Osim kad su u pitanju žene i Romi.

Radi se o periodičnom istraživanju Ureda pučke pravobraniteljice koje se provodi od 2009., a posljednji krug je krajem prošle godine po narudžbi napravila agencija Ipsos na nacionalno reprezentativnom uzorku od tisuću ispitanika. Njime su ogoljeni i negativni trendovi, pa je tako u proteklih šest godina porastao broj građana koji podržavaju stereotipni stav o nejednakosti žena i muškaraca u društvu zbog toga "što nisu jednaki po prirodi". Sada to smatra 24 posto, odnosno četvrtina ispitanika, dok je 2016. to bio slučaj s petinom. Još su izraženije predrasude prema Romima, za koje više od polovne građana i građanki, njih čak 55 posto, tvrdi da žive od socijalne pomoći i ne žele raditi, što je sedam posto više nego u ranijem krugu istraživanja.

Nije da je lako, nije da se u ovom trenu možemo uhvatiti za bilo kakve pozitivne naznake, ali nam baš ništa drugo doli borbe ne preostaje, poručuje Ana Lovreković iz feminističkog kolektiva Faktiv

- Teško da nas negativni trendovi mogu iznenaditi pa tako spomenuti rezultati crno na bijelo potvrđuju ono s čim se različite diskriminirane društvene skupine, a među njima i žene, susreću iz dana u dan, svejedno govorimo li o sektoru rada, pravosuđu, zdravstvu ili postupanju policije - govori za Novosti Ana Lovreković iz feminističkog kolektiva Faktiv.

Izraženiju zastupljenost stava prema kojem žene i muškarci ne mogu imati jednaku ulogu u društvu, smatra Lovreković, možemo gledati kao posljedicu težnji i uspjeha zagovornika obiteljaštva koji odnedavno kleče po trgovima i institucija koje navodno trebamo gledati kao saveznike. Ali i sustava koji temeljito uništava javne servise, a koji su ne tako davno omogućili ženama da izađu iz nametnute im uloge brige o partneru i djeci, tj. nuklearnoj, ali i široj obitelji.

- Javno obeshrabrujući žene da donose odluke o svom životu, u praksi im tu mogućnost nastoje oduzeti, bilo konkretnim udarima na njihov materijalni položaj bilo zagovaranjem retradicionalizacije. Ako pak žene ne žele prepustiti drugima da odlučuju u njihovo ime, onda ih se nastoji kazniti, i moralnom osudom i raznoraznim postupcima koji im direktno ugrožavaju živote poput odbijanja vršenja pobačaja ili inzistiranja na ostanku u kućanstvu u kojem su svakodnevno izložene nasilju - kaže Lovreković.

- Pridodamo li tu mehanizme poput propagiranja čednosti i nenametljivosti, srama, pokornosti i drugih poželjnih "vrlina" koje služe tapšanju osjećaja moći kod muškaraca, a koje su se iz crkvenih klupa proširile i u obrazovni sustav, javnu televiziju i sudnice, moguće je donekle zaokružiti priču o razvoju regresivnih stavova - dodaje aktivistkinja Faktiva.

Uz predrasudu da Romi ne žele raditi, među građanima RH izražen je i stav da pripadnici te nacionalne manjine koji rade u uslužnim djelatnostima odbijaju mnoge klijente. Toga stava drži se nešto više od četvrtine ispitanih, a približno toliko otvoreno ih je izjavio da bi im, kad bi imali vlastitu firmu, bio problem zaposliti Rome. Suzana Krčmar, predsjednica Saveza Roma RH Kali Sara, kaže da su je takvi rezultati razočarali, ali i da, s obzirom na to da je upoznata sa situacijom na terenu, nije previše iznenađena.

- Samo istraživanje iz kojeg se vidi da su Romi više diskriminirani od azilanata, beskućnika, LGBTIQ osoba i osoba s invaliditetom te drugih nacionalnih manjina, nažalost, i brojčano pokazuje ono što pripadnici romske zajednice svakodnevno osjete na svojoj koži. Predrasude su i dalje jake i ovo istraživanje pokazuje da posao na njihovom razbijanju neće tako skoro završiti. Jasno, iluzorno je očekivati da će postojati društvo u kojem uopće nema predrasuda prema drugim skupinama ili pojedincima, ali dokle god 55 posto ispitanih ima stav da većina Roma ne želi raditi jasno je da tu ima jako, jako puno prostora za poboljšanje - govori Krčmar.

Ona smatra da bi trebalo dublju i detaljniju analizu kako bi se došlo do uzroka zbog kojih se u proteklom razdoblju pogoršao stav prema Romima.

- No kako jedno vuče drugo za sobom, jasno je da diskriminacija dovodi do siromaštva, zbog kojeg onda dio ljudi Rome vidi kao neradnike i tu ulazimo u začarani krug iz kojeg je vrlo teško izaći - kaže predsjednica Kali Sare.

Zanimljivo da isti ispitanici koji su izjavili da bi Romima uskratili priliku za posao smatraju da su pripadnici te nacionalni manjine najdiskriminiraniji u Hrvatskoj (18 posto). Slijede ih LGBTIQ osobe (16 posto), osobe s invaliditetom (10 posto), žene i siromašne osobe (po devet posto). Također smatraju da je diskriminacija najzastupljenija u radu i kod zapošljavanja, a to područje prate pravosuđe, mediji i policija. Najveći porast percepcije o raširenosti diskriminacije utvrđen je pak na području zdravstvene zaštite jer je sa 16 skočio na 22 posto. Pritom je 28 posto ispitanih izjavilo da su bili osobno diskriminirani u posljednjih pet godina, što je više nego što je bio slučaj 2016., kad ih je isto tvrdilo 20 posto.

- To može značiti da je doista porasla stopa diskriminacije u Hrvatskoj, ali i da je se češće prepoznaje. U prilog pozitivnog smjera govori rast broja onih koji točno opisuju diskriminaciju i kažu da je to različito postupanje prema nekome na osnovu neke osobine, što je blisko opisu iz Zakona o suzbijanju diskriminacije - rekla je pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter na predstavljanju istraživanja.

Među onima koji su bili diskriminirani tek je 40 posto nešto i poduzelo. To je ipak više nego u prethodnom krugu istraživanja, pri čemu oni koji nisu reagirali na diskriminaciju kažu da se time ništa ne bi promijenilo (52 posto), da bi postupak bio prekompliciran, dugotrajan i skup (21 posto) ili da bi im se situacija još i pogoršala (20 posto). Na pitanje tko u Hrvatskoj najčešće diskriminira, najviše ispitanih (31,9 posto) tvrdi da to čine pojedinci, 23,6 posto državne i lokalne institucije, a 14,6 posto privatni poslodavci.

- Podaci pokazuju da država treba više raditi na osvještavanju, informiranju i educiranju, kao i da se mehanizmi za zaštitu od diskriminacije ne korist se u dovoljnoj mjeri, što znači da je potrebno raditi na jačaju povjerenja građana u institucije - objasnila je Šimonović Einwalter.

S obzirom na rezultate istraživanja, dodaje Suzana Krčmar, jasno je da oni koji se bave zaštitom prava Roma ne mogu reći da su zadovoljni kako institucije, barem pojedine, rade dovoljno na suzbijanju diskriminacije.

- Posebna priča su jedinice lokalne samouprave od kojih s nekima Kali Sara ima odlično iskustvo suradnje, a s drugima, gdje je često i najveći postotak romske populacije, gotovo nikakvu ili nikakvu suradnju. Razlog tome nije što Savez ne bi želio surađivati, već to što lokalni čelnici često romsku populaciju ne doživljavaju kao svoje građane nego kao nekoga tko je tamo, da ne kažem, slučajno ili privremeno, i jednostavno ne žele uložiti apsolutno nikakva sredstva u infrastrukturu u romskim naseljima - objašnjava ona i dodaje da bi Vlada trebala osnovati lokalne multisektorske timove koji bi koordinirano djelovali u romskim zajednicama, posebice u izdvojenim naseljima, i to u cilju integracije i suzbijanja diskriminacije.

Kad je u pitanju poboljšanje statusa žena, Ana Lovreković ističe kako nas "neće spasiti zazivanje reformi bilo kojeg od sektora koji nam dirigiraju živote, oslanjanje na europske institucije ni besadržajne feminističke forme koje su zapele na zaključku kako su žene drugotne".

- Što se prije suočimo s tim da smo odavno prepuštene same sebi, postaje jasnije da bez organiziranog djelovanja u društvu koje je normaliziralo mizoginiju, seksizam i razne oblike nasilja nakon idućeg intervala možemo očekivati još poraznije rezultate. Nije da je lako, nije da se u ovom trenu možemo uhvatiti za bilo kakve pozitivne naznake, ali nam baš ništa drugo doli borbe ne preostaje - poručuje Lovreković.