Do godine 2018. u Hrvatskoj je poduzeto čak 18 tzv. reformi mirovinskog sustava u vidu raznih izmjena i prilagodbi modela. Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić prošlog je tjedna svejedno najavio novu, do kraja ove godine. I nije da se tu ne bi imalo što reformirati, jer sustav je zastrašujuće truo. No lažne reforme ipak nadiru, makar zato da bismo uvidjeli kako je ustvari riječ o etapama jedne kontinuirane, a već dvodecenijske politike. Pavić više uopćeno najavljuje, dakle, više daljnjih momenata: povećanje izdvajanja u drugi stup mirovinskog osiguranja, razmatranje dodatka na isplate iz prvog stupa i za mlađe osiguranike te produženje radnog vijeka na 67 godina. No prvo treba reći nešto o tajmingu, jer je nacrt zahvata predviđen za početak ljeta, kako je rečeno, s plasiranjem u Sabor do kraja godine.
Ono što ministar ne otkriva javnosti, a doznali smo kroz razgovore u pripremi ovog teksta, naime, jest Vladina akcijska ovisnost o potezima Europske komisije. Potonja je (i) prema Hrvatskoj nedavno otvorila tender po pozivu, upućen nekim ekonomskim institucijama kao potencijalnim izrađivačima studije mirovinskog sustava, njegove uspješnosti i mana. Dok se to ne obavi, Marko Pavić bit će nedorečen, generalizirajući situaciju i svoju vizuru. No dotad možemo teoretski krenuti ususret novoj etapi, rekosmo, u politici koja ne čini ništa drugo doli pretvaranja naše mirovinske sigurnosti u robu na tržištu. A ujedno i u vrijednost za burzovno kockanje na korist bankovnih posrednika kroz obaveznu kapitaliziranu mirovinsku štednju.
Banke i njihovi medijski eksponenti uporno drukaju da se izdvajanje u drugi stup poveća; dosad je iznosilo četvrtinu ukupnih davanja za mirovine. Propagatori mu smjeraju na pola, a radi se već o preko sedam milijardi kuna godišnje. Gotovo milijardu eura svježeg novca za obavezne mirovinske fondove u rukama, naravno, banaka – toliko se ovdje ne okrene ni u čemu. S obzirom na to da se drugi stup u navodnoj svojoj funkciji tržišnog plođenja naše mirovinske štednje uopće nije pokazao uspješnim, iskazano u profitu iliti prinosu, sad bankovni i probankovni vračevi smišljaju opravdanja. Podsjetit ćemo ovdje na samo neke mane drugog stupa, npr. svega jedno tuce njih, jer nemamo mjesta za sve.
Otkako je pokrenut, na početku prošlog desetljeća, drugi stup je najednom ostavio državni budžet u minusu čiju se nadoknadu sarkastično naziva tranzicijskim troškom i koja produbljuje javni dug kao nijedan drugi generator takve štete. Drugo, taj trošak podrazumijeva stalno zaduživanje kod banaka po izuzetno nepovoljnim kamatama. Između ostalog, sjetimo se i da je bivši ministar financija Slavko Linić tumačio povećanje PDV-a deficitom zbog drugog stupa. Četvrto, zbog velikog gubitka mirovinskih fondova u drugom stupu nakon 2008. godine uslijedili su drastični rezovi javne potrošnje. Peto, fondovi sami određuju visinu garantiranog minimalnog prinosa svake godine. Šesto, provizije koje u njemu ostvaruju su najobilnije i najlagodnije u njihovu poslovanju općenito. Nadalje, a time smo tek prošli polovicu, u obaveznoj kapitaliziranoj štednji, za razliku od dobrovoljne na Zapadu – a baš nam je Zapad preko Svjetske banke nametnuo drugi stup – osiguranici nemaju pravo suodlučivanja i nadzora. Osmo, posebna bankovna mirovinska osiguravajuća društva (MOD-ovi) nakon odlaska osiguranika u penziju zadržavaju sav iznos, pa klijent svoj novac ne može dobiti u cijelosti. Deveto, MOD-ovi jednostrano obračunavaju preniske mjesečne anuitete za isplatu, dok neisplaćena razlika nakon smrti umirovljenika ostaje njima. Deseto, niz konkretnih slučajeva – Nexe, Ingra, Agrokor i drugi – pokazao je da fondovi ne posluju neutralno, prema objektivnijoj isplativosti, nego prema interesu banke.
Tako su u više slučajeva fondovi otkupljivali loše dionice tvrtki, motivirani činjenicom da su ih banke koje stoje iza njih kreditirale, pa spašavaju mogućnost naplate duga. Ali tu je i broj jedanaest: bilo je mnogo loših ulaganja i bez obzira na to. I da završimo s nabrajanjem, tu je patološki ekskluzivitet Hrvatske u drugom stupu, usporedimo li njezino držanje s inim postsocijalističkim zemljama EU-a. Ipak, ovom prilikom bankovni agitatori unose novi moment u temu – od lani se inzistira na tezi da osiguranike u drugom stupu država šikanira i predviđenim specijalnim dodatkom na uplate iz prvog stupa umirovljenicima rođenim do 1962. godine. Ukratko, to je kompenzacija za drastično pogrešno izračunatu tzv. aktualnu vrijednost mirovine (AVM) krajem 20. stoljeća. Takvo usklađivanje mirovine s plaćama u danom trenu obavlja se permanentno, ali baš uoči pokretanja drugog stupa u Hrvatskoj zabilježen je najteži, kriminalno nisko zaračunati AVM. Rješenje za preočiti grijeh iznađeno je tek znatno kasnije, pa su žrtve obeštećene dodatkom koji se, već prema generaciji, zakonski i planski povećavao, kroz više godina, s četiri do 27 posto.
Umirovljenici se po tom pitanju zakidaju dan-danas, no postoji jasna matematička razlika između onih koji su uplaćivali samo u prvi stup i ostalih. Kompenzacije za one druge bi imale smisla, ali uz zasebne izračune od generacije do generacije. No bankovna čeljad se najednom usplahirila i unosi nemir u javnost, mada je ranije sve bilo jasno i nije bilo prigovora.
Sudeći prema riječima Danijela Nestića s Ekonomskog instituta u Zagrebu, odanog zagovornika fondova, uvođenje tog dodatka i za mlađe čak je važnije od povećanja uplate u drugi stup. A to je izvanredno indikativna primjedba, jer se više ne cilja površno tek na slabljenje prvog stupa u korist drugog, nego na uvjetovano jačanje njegova efekta uz naplatu ekstrasredstava – kroz taj dodatak – iz javnog proračuna. Ali zašto bi propao drugi stup ako više ne bude dodatka od 27 posto za prvi, kao što sugeriraju Jutarnji list i Danijel Nestić u članku od 16. ožujka? I kako, ako točno znamo koliko se iz kojeg stupa isplaćuje umirovljenicima? Pa, oni to već sad nastoje tim dodatkom zamaskirati neuspjeh drugog stupa, odnosno poslovanja fondova. Priča o dodatku je kampanja za skretanje pažnje s fatalne ekonomske toksičnosti drugog stupa na jednu ispravljivu manjkavost prvog stupa.
‘Pavić je neodređen jer čeka rezultat analize koju prešućuje, pa ne znamo otkud kani uzeti novac za jačanje drugog stupa’, rekla nam je Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, ‘dok je sve ostalo priznavanje onog što oduvijek tvrdimo – iz drugog stupa će se isplaćivati manje nego što je opravdano. Zato bi se prvom stupu uzelo još više, uz krpanje preko manipulacija naknadom za AVM, umjesto da se radi na većoj zaposlenosti kao jedinom mogućem rješenju.’
‘Naposljetku, financijaši i politički im pomagači žele oštetiti radnike, buduće umirovljenike, i kroz produženje radnog vijeka. No statistike pokazuju da to jedva donekle čine i zemlje EU-a koje imaju znatno veći životni prosjek. A pokazatelji o tome za Hrvatsku padaju već neko vrijeme i ubrajaju se među najlošije u EU-u, uz Rumunjsku, Bugarsku i Poljsku te Litvu i Latviju’, kaže Jasna Petrović.
