Dr. Sc. Drago Župarić-Iljić stručnjak je za migracije i docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Razgovarali smo o nekima od najčešćih prigovora protivnika takozvanog Marakeškog sporazuma o migracijama.
Neregularna migracija krijumčarskim rutama je skup i opasan čin. Tko je lud da ga poduzima, osim ako to nije jedini način?
Najčešće ponavljan argument protiv Marakeškog sporazuma onaj je da se njime izjednačavaju prava izbjeglica i migranata, čime se migracija de facto legalizira. Je li to ispravna interpretacija?
Sporazum se zapravo odnosi samo na migrante, dok izbjeglice imaju pravo na međunarodnu zaštitu sukladno Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951., znanoj kao Ženevska konvencija. Sporazumom su obuhvaćeni migranti u oba statusa, dakle i regularni i neregularni, iako se njime protežira poticanje sigurnih, redovnih i regularnih migracija, kao i pokušaj jednog globalnijeg upravljanja upravo takvim migracijama. Od 1990. i donošenja UN-ove Međunarodne konvencije o zaštiti prava svih migrantskih radnika i članova njihovih obitelji nije bilo dokumenta koji bi uređivao prava migranata. Globalni je sporazum o sigurnoj, urednoj i regularnoj migraciji stoga korak u pokušaju da se uspostavi suradnja međunarodne zajednice u upravljanju migracijama. To je nužno tehnokratski i birokratski pristup koji se može kritizirati i s lijevih pozicija kao nadgradnja postojećeg sustava takozvane migracijske industrije, u kojoj se često gubi iz vida da su prava migranata također ljudska prava. Prava migranata i izbjeglica sporazumom se dakle ne izjednačuju, Konvencija o statusu izbjeglica uređuje izbjeglička prava, dok sporazum samo propisuje i predlaže prava naznačena za migrante.
Čudan amalgam
Što je s tezom da se sporazumom migracija uzdiže na razinu ljudskog prava?
U svijetu je danas 258 milijuna međunarodnih migranata, najvećim dijelom regularnih, zakonitih, radnih migranata i članova njihovih obitelji, dok se broj nedobrovoljno raseljenih osoba penje na preko 70 milijuna. Broj nedokumentiranih migranata procjenjuje se na između 25 i 40 milijuna, ali i oni kao takvi, bez obzira na pitanje statusa, ‘imaju pravo na ista univerzalna ljudska prava i temeljne slobode, koja se moraju poštovati, štititi i ispunjavati u svakom trenutku’, kako to govori i sam tekst sporazuma. Dakle, premisa da migranti imaju ista ljudska prava kao i svi drugi, neovisno o svom mjestu boravka i statusu, jasna je i nepobitna, a drugo je pitanje je li pravo na migraciju i mobilnost ljudsko pravo per se te kako se države odnose prema omogućavanju ili onemogućavanju tog prava. Ono nije navedeno ni u jednom od 30 članaka Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948., no važno je shvatiti da migracija, posebno ona nedobrovoljna, može nastati upravo uslijed kršenja ljudskih prava navedenih u toj deklaraciji, koja su neotuđiva i pripadaju svima. Stoga je očito da nije dovoljno samo reaktivno, nego i proaktivno i preventivno raditi na zaštiti tih prava u zemljama porijekla, ali to zahtijeva ne samo humanitarne i kozmetičke razvojne politike, nego i razumijevanje migracija kao potencijalno snažnog pogona transformacije i smanjena jaza bogatih i razvijenih zemalja spram ostatka svijeta. Zasigurno nije svima u interesu ovakav dehegemonizirajući pogled na stvari. On ne znači, kako često možemo čuti od teoretičara zavjere, masovne projektirane i orkestrirane migracije u svrhu supstitucije stanovništva, nego priliku za jednakiji i ravnomjerniji razvoj šansi za život, slobodu i sigurnost.
Nama ovdje ostaje prokazivati nezakonite i huškačke prakse političkih elita koje služe samo za odvlačenje pažnje od pravih problema u državi i graditi društvo solidarnosti, jednako s onima koji su imigrirali iz BiH ili iz Sirije
Jedna od kritika, kako smo mogli čuti i od predsjednice države, glasi da se sporazumom ugrožavaju granični režimi suverenih država. Je li to točno?
U 11. cilju sporazuma govori se o ‘upravljanju granicama na integriran, siguran i koordiniran način’. Promiču se bilateralna i regionalna suradnja, princip nacionalne, ali i ljudske sigurnosti za sve, uz jasno naznačen cilj sprječavanja neregularnih migracija. S jedne je strane nedvosmisleno naglašena suradnička, ali i sigurnosna dimenzija daljnjeg rada na preveniranju neregularnih migracija, a s druge poštivanje nacionalnog suvereniteta. Problematičnost ove mjere nije u tome što se tobože ugrožavaju granični režimi suverenih država, nego upravo suprotno, daje im se prostora bez odgovornosti, pa je jasno da će primjena ovog cilja u duhu sigurnosti, ali i poštovanja ljudskih prava biti teško izvediva upravo zato jer će pojedinačne zemlje na migracijskim rutama, čak i u zajedničkom cilju sprječavanja neregularnih migracija, nastaviti opstruirati same sebe i susjedne zemlje partikularnim i solirajućim strategijama dizanja žilet-žica, zidova i ograđivanja od susjeda te headhuntingom neregularnih migranata, posve se oglušujući na drugi podcilj ove točke oko poštivanja ljudskih prava migranata i nesankcioniranja nezakonitog ulaska na teritorij. Čudan amalgam sekuritizacijskih i ljudsko-pravaških načela u istoj točki, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se, ako uopće, primjenjivati u realnosti, jer su današnje migracijske politike mnogih država svijeta takve da ne ostavljaju dovoljno kanala za siguran i legalan ulazak brojnih neželjenih migranata na svoj teritorij.
Prihvaćanjem, odnosno automatskom dodjelom državljanstva djeci bez pratnje i spajanjem obitelji, kažu kritičari sporazuma, ohrabruju se migracije i krše zakoni država članica EU-a?
Ovaj se cilj posve iskrivljuje u smislu izjednačavanja s poznatim kontroverznim i ispolitiziranim fenomenom tzv. djeteta sidra, anchor baby, kada pravo na državljanstvo po principu mjesta rođenja (ius soli) automatski stječe dijete roditelja imigranata rođeno na tlu države useljenja, ili onim kada dijete izbjeglica bez pratnje u državi primitka ostvari status zaštite te shodno tome pravo na spajanje obitelji koje mu po zakonu pripada. Dakle, zakoni se time ne krše, možda se jedino iskorištava jedna od rijetkih legalnih opcija dolaska, pa ukoliko smo legalisti, utoliko ništa nije sporno. No sporno je kada protivnici sporazuma ovo zakonsko pravo niječu izuzimajući iz vida kako su djeca općenito, a djeca bez pratnje posebno, jedna od najranjivijih skupina migranata čiji su dugi putevi tranzita često obilježeni nasiljem, iskorištavanjem svih vrsta, traumama i nedostatkom roditeljske skrbi i ljubavi. Za ne poželjeti nikome.
Što je s prigovorom da se tretmanom migranata kao žrtava krijumčarenja, dakle kaznenog djela, bez da ih se penalizira, također potiče migracija?
Ako je netko porobljen ili je svojevoljno riskirao život dajući se u ruke krijumčarima da bi se domogao sigurnog mjesta, najmanje što se može učiniti je ne raditi ponovno od njega ili nje žrtvu kažnjavajući ga za takav dolazak. Znano je pravilo da restriktivne politike vode smanjenju legalnih načina, cvjetanju krijumčarskih mreža i stradanju ljudi. Ne zaboravimo, neregularna migracija krijumčarskim rutama je skup i opasan čin. Tko je lud da ga poduzima, osim ako to nije jedini način?
Odgovornost kolonijalnih sila
Kao neke od 16 spornih točaka, njemački tabloid ‘Bild’ navodi i prijedloge za liberalizaciju tržišta rada i viznih režima, priznavanje diploma i ulaganje u razvoj vještina i kompetencija migranata?
Čini mi se nevjerojatno da ovaj cilj ikome uopće može biti sporan. Prije svega, ove stavke bi u nekoj migracijskoj teoriji bile znane kao set privlačnih faktora koji određuju izbor destinacije za neke od potencijalnih migranata. Dakle, njima se eventualno utječe na smjer iseljavanja jer neke države onda postaju prijemčivije ili zanimljivije nego druge. Pa gotovo sve bogatije države svijeta imaju neku vrstu takvih privlačećih faktora u svojim imigracijskim politikama, čime rade jednu vrst selekcije željenih profila migranata s obzirom na potrebe svojih tržišta rada. Što bi bilo sporno u tome da se ulaže u razvoj vještina i kompetencija samih migranata, kojima onda raste ne samo ekonomski nego i socijalni kapital, koji šalju doznake svojim obiteljima u državama porijekla, neki eventualno ulažu i u obnovu i razvoj svojih zemalja, kako god shvatili te pojmove? Ono što je problematičnije u stavovima protivnika sporazuma je neuviđanje univerzalnosti ljudskih prava, time i ljudskih prava migranata koji su bili dovoljno dobra radna snaga u poslijeratnoj obnovi Europe, ali sada kada smo dosegnuli standard, oni su neželjena, donekle tolerirana masa, osumnjičena tjelesa, jednako kao i prekarni radnici iz Rumunjske, Bugarske i Hrvatske, EU građani s europskog juga i istoka, mobilni i s regularnim statusom, ali uvijek drugi, stranci.
To da neki teoretičari shvaćaju međunarodne migracije kao oblik investiranja u ljudski kapital, zasigurno znaju i brojni iseljeni iz Hrvatske. Na njihov izbor destinacije vjerojatno utječe svijest da negdje postoje normalnija, uređenija društva gdje se njihov rad adekvatno vrednuje, gdje se ulaže u njihovo znanje i napredovanje, gdje oni i obitelji žive manje opterećeno, brinu svoje brige i ne zamaraju se mafijaško-klijentelističkim strukturama vlasti. Nama ovdje ostaje prokazivati nezakonite i huškačke prakse političkih elita koje služe samo za odvlačenje pažnje od pravih problema u državi, i graditi društvo solidarnosti, jednako s onima koji su imigrirali iz BiH ili iz Sirije.
Među kritikama sporazuma mogla se čuti i teza da dokument jednostrano zauzima pozitivan stav prema migracijama. Slažete li se s time?
S ovime bih se donekle složio. Netočno je da dokument ne spominje potencijalne zamke, opasnosti i negativnosti vezane uz migracije, možda ih jednostavno ne nabraja sve, ali se primjerice dotiče pitanja postmigracijskih procesa u društvima useljavanja koji se tiču ugrožavanja često imaginarno monolitne društvene kohezije, a očituju se u fenomenima diskriminacije, rasizma, ksenofobije i netolerancije. Dakle, ovdje su prvenstveno ugroženi sami migranti koji onda, protjerani na margine društva i tržišta, postaju lakši plijen za radikalizaciju i ekstremizam.
Postoje li još neki aspekti ovog dokumenta koje promatrate kritički?
Dokument ne progovara o dimenzijama prijetnje u smislu političkih i ideoloških potencijala dijaspore za prenošenje konflikta iz države porijekla na transnacionalnu razinu. Ne priča ni o izrabljivanju migrantskih radnika, često i djece, koji u raznim pogonima po svijetu za mizernu plaću i u nehumanim uvjetima rade za dislocirane kapitalske centre. Ne govori se, dakako, ni o odgovornosti, povijesnom dugu kolonijalnih sila odgovornih za uspostavu i održavanje ovako neuravnoteženog svjetskog sistema u kojem se svi izvan centra dodatno periferiziraju, postaju samo tržišta za izvoz proizvoda i otpada te ostaju crpilišta resursa i radne snage. No kako zbog automatizacije i seljenja proizvodnih pogona na periferiju migrantska radna snaga više nije u tolikoj mjeri potrebna ni u centru samome, potrebno je predložiti novu, a opet vrlo poznatu vrstu sporazuma kojom se ponovno rekreira neokolonijalni obrazac, da većina nije željena nego samo oni kojima to dopustimo. Još su 1973. Castles i Kosack, u jeku globalne naftne krize, pisali kako je ‘radna migracija oblik razvojne pomoći koju siromašne zemlje daju bogatima’. Stoga sporazum treba podržati, ali i biti kritičan prema njemu, ne odbacivati ga bezrezervno i olako i ne stvarati moralnu paniku na poluutemeljenim prigovorima i govoru mržnje. Vjerujem da su namjere dokumenta ipak časne, ambicije pak nevelike, a mogući dosezi, kao i dosad, mrtvo slovo na papiru ako međunarodna zajednica ne uvidi i ne obveže se da jedino zajednički može raditi na upravljanju ovim procesima, bez obzira na svu povijesnu i suvremenu bremenitost fenomena.
