Prvo ekonomska, a zatim i izbjeglička kriza s kojima se Evropa suočava posljednjih godina rezultirale su naglim usponom ekstremno-desnih ksenofobnih stranaka praktički na cijelom kontinentu. Naročito je to bilo vidljivo prošle i ove godine, kada su značajne, po mnogima i zastrašujuće rezultate na izborima zabilježile stranke Alternativa za Njemačku, Švedski demokrati, Front National u Francuskoj i Lega Nord u Italiji.
Te se stranke nazivaju i populističkima, čime se nastoji naglasiti njihova tendencija da stvaraju razdor između ‘naroda’ i ‘elita’, zbog čega predstavljaju sistemsku prijetnju liberalnoj demokraciji. S druge strane, taj pretjerano širok pojam može biti i zamagljujući jer prikriva temeljnu zajedničku karakteristiku ekstremno desnih pokreta i stranaka – etno-nacionalizam, odnosno njegove inačice ksenofobiju i rasizam. Zato se i događa da se klasifikacije ekstremno desnih pokreta uvijek ne preklapaju, odnosno da se neka stranka u jednoj analizi svrstava u kategoriju ‘obične’, tradicionalne desnice, dok će u drugoj ona potpasti pod krajnju, populističku desnicu. Tako je, primjerice, The Economist sredinom rujna objavio mapu ‘desnih populističkih stranaka’ u Evropskoj uniji, gdje se u najvišoj kategoriji našla Poljska sa svojom vladajućom strankom Pravo i pravda (PiS), a u drugoj, slabijoj kategoriji Mađarska. Iz toga se da zaključiti da ovaj list mađarski vladajući Fidesz Viktora Orbana ne smatra desnom populističkom strankom, s obzirom na to da je on na izborima u travnju ove godine osvojio više od 49 posto glasova birača. Iako su PiS i Fidesz praktički politički klonovi, autori ove grafike odlučili su, čini se, desnom populističkom strankom u Mađarskoj smatrati samo od Fidesza još desniji Jobbik.
Unatoč izrazitoj heterogenosti nacionalističkog kampa, antiimigrantske stranke – one koje ćemo u ovoj analizi smatrati ekstremno desnima – u većini su slučajeva u uzlaznoj putanji. Još veći uspjesi predviđaju im se na izborima za Evropski parlament krajem svibnja sljedeće godine, naročito nakon što je Steve Bannon, dijabolični bivši strateg Donalda Trumpa, iz Italije nedavno poručio da sljedeće mjesece namjerava provesti u Evropi pomažući strankama krajnje desnice da se pripreme za izbore. No u određenom broju EU članica podrška tim strankama posljednjih je godina u padu, primjerice u Belgiji, Velikoj Britaniji i Finskoj, dok neke zemlje trenutno nemaju nikakve ili imaju minorne stranke krajnje desnice. U te zemlje spadaju Španjolska, Portugal, Irska, Luxembourg, Cipar, Malta i Rumunjska, kao jedina istočnoevropska država bez krajnje desnice. Slovenska nacionalna stranka Zmage Jelinčiča na izborima ove godine osvojila je 4,17 posto glasova, a unatoč tradicionalnim političkim trvenjima između predstavnika valonskog i flamanskog stanovništva zov krajnje desnice posljednjih godina nije naročito privlačan ni Belgijancima. Svojevrsna iznimka je i Velika Britanija jer se UKIP, na čijem je tvrdom euroskepticizmu iznjedren Brexit, nakon uzleta na izborima 2015., kada je dobio 12,6 posto glasova, dvije godine kasnije stropoštao na 1,8 posto, a neonacističke stranke koje u Velikoj Britaniji uvijek postoje nikada nisu ostvarile značajan izborni rezultat.
Poljska: PiS
Poljska i Mađarska jedine su evropske države u kojima je populistička desnica već godinama na vlasti. I poljski PiS i mađarski Fidesz karakteriziraju izrazita ksenofobija, islamofobija i socijalni konzervativizam koji se ogleda u ograničavanju prava žena i LGBT populacije te klerikalizaciji društva. Obje su odbile provesti evropski sistem kvota za prihvat izbjeglica, a uspješno se bave i sistematskim rastakanjem institucija, primjerice kršenjem trodiobe vlasti, političkom kontrolom pravosuđa i gušenjem medijskih i akademskih sloboda, zbog čega su protiv Mađarske, ali ne i Poljske, nedavno u Evropskom parlamentu (EP) pokrenute sankcije.
Poljsku stranku Pravo i pravda osnovali su 2001. godine blizanci Lech i Jaroslaw Kaczynski, a već četiri godine kasnije prvi je postao predsjednik države, a drugi premijer. Na posljednjim parlamentarnim izborima 2015. PiS je osvojio 37,6 posto glasova, a na posljednjim evropskim izborima 2014. godine 31,8 posto. Za poljsko društvo, kao i za još nekoliko istočnoevropskih zemalja, karakteristično je i postojanje vaninstitucionalne ekstremne desnice – navijača, huligana i drugih desnih supkultura – s izrazito antisemitskim, rusofobnim i antiimigrantskim stavovima. Te skupine učestalo vrše zločine iz mržnje i organiziraju masovne ulične marševe, a PiS je inkorporirao većinu njihovog ultradesnog diskursa.
Mađarska: Fidesz i Jobbik
Mađarski Fidesz osnovan je 1988. godine kao klasična liberalna stranka koja je u to vrijeme promovirala ekonomske slobode i evropske integracije, upravo suprotno od onoga za što se sada zalaže premijer Viktor Orban, tada ‘Fulbrightov stipendist’ a danas rodonačelnik ‘iliberalne demokracije’. Fidesz je na vlasti od 2010. godine, a u posljednja tri izborna ciklusa, od kojih je zadnji održan ove godine, dobio je 53 posto, 45 posto i 50 posto glasova.
Nakon što je kroz Mađarsku 2015. prošlo oko pola milijuna izbjeglica na putu za zapadnu Evropu, Orbanova vlada podignula je oko 500 kilometara ograde duž granica sa susjednim zemljama. Tom i drugim mjerama, uključujući i policijsko nasilje, ulazak izbjeglica u zemlju praktički je zaustavljen, no Fidesz i dalje izbore dobiva na antiimigrantskoj retorici. Fašistička stranka Jobbik osnovana je pak 2003. godine, a na izborima u travnju osvojila je gotovo 20 posto glasova. Otvoreni antisemiti i povijesni revizionisti koji sanjanju Veliku Mađarsku poznati su po svojoj paravojnoj formaciji Mađarska nacionalna garda, koja se bavi marširanjem i fizičkim napadima na Rome.
Za razliku od Poljske, gdje je za PiS na posljednjim izborima glasalo 5,7 od ukupno 38,5 milijuna ljudi, u Mađarskoj je za Fidesz i Jobbik zajedno glasalo četiri od 10 milijuna stanovnika, pa se može reći da je to zemlja s najvećim udjelom desno orijentiranih birača u Evropi.
Danska: Narodna stranka i Nova desnica
Danska, Francuska, Švicarska i Austrija imaju izrazito jake stranke krajnje desnice, s podrškom na posljednjim izborima između 20 i 30 posto, pri čemu u Švicarskoj i Austriji te stranke sudjeluju i u obnašanju vlasti. Danska narodna stranka na posljednjim je izborima 2015. osvojila 21 posto glasova, čak devet posto više nego na prethodnima. Time je postala druga najjača stranka u parlamentu, nakon vladajućih socijaldemokrata, no prema istraživanju The Economista popularnost joj je u rujnu ove godine pala na 17 posto. Početkom 2000-ih bila je u vladajućoj koaliciji s liberalima, kada je donesen prvi set antiimigrantskih mjera, jedan od najrestriktivnijih u Evropi.
Sadašnji vođa Kristian Thulesen Dahl stranku je otvoreno nazvao ‘antiislamskom’, no na izborima iduće godine mogla bi je ugroziti prije dvije godine osnovana Nova desnica, koja će se boriti za još strože antiimigrantske zakone.
Oko osam posto ili nešto manje od pola milijuna stanovnika Danske su useljenici, od čega nešto više od polovice njih nije ‘zapadnog’ porijekla. Krajem 2015. Švedska je pod pritiskom danske vlade pooštrila kontrole na graničnim prijelazima, nakon čega je broj dolazaka izbjeglica drastično pao pa je prošle godine za azil apliciralo manje od 3500 osoba.
Austrija: Slobodarska stranka
Za razliku od većine ostalih antiimigrantskih stranaka, koje su novijeg datuma, Austrijska slobodarska stranka (FPÖ) osnovana je još 1956. godine pod vodstvom nacističkog dužnosnika i oficira SS-a Antona Reinthallera. Jedno vrijeme bila je liberalna da bi dolaskom pokojnog Jörga Haidera na čelo stranke sredinom 1980-ih ponovno zaokrenula udesno. Nikada nije dobila manje od pet posto glasova na izborima, četiri puta bila je koalicijski partner demokršćanske Austrijske narodne stranke (ÖVP), a prošle godine osvojila je 26 posto glasova. Za razliku od 2000. godine, kada je Haider zahvaljujući najboljem izbornom rezultatu trebao postati kancelar, na što je EU reagirala diplomatskim bojkotom, ovog puta sklapanje koalicije između FPÖ-a i ÖVP-a prošlo je glatko, što ukazuje na uspješno penetriranje krajnje desnog svjetonazora u mainstream politiku.
Na predsjedničkim izborima 2016. kandidat FPÖ-a Norbert Hofer u prvom je krugu dobio najviše glasova, a u drugom je za dlaku, zahvaljujući širokoj mobilizaciji birača, izgubio od kandidata zelenih Alexandera Van der Bellena. Od 8,7 milijuna stanovnika Austrije 15 posto ili 1,27 milijuna su stranog porijekla, većinom turskog i istočnoevropskog, a izbjeglica iz Sirije i Afganistana ima ukupno nešto manje od sto tisuća. Prošle godine ÖVP-ov kancelar Sebastian Kurz i FPÖ obznanili su, međutim, da će ‘dokinuti migraciju u austrijsku socijalnu državu jednom za svagda’.
Švicarska: Narodna stranka
Švicarska narodna stranka (SVP) osnovana je 1971. godine i trenutno je najjača stranka u federalnom parlamentu. Uzlet je doživjela 1990-ih, kada je pod utjecajem svoje sive eminencije, industrijalca Christopha Blochera, prigrlila euroskeptičnu i antiimigrantsku retoriku. Švicarska je tradicionalno useljenička zemlja pa su od ukupno 8,14 milijuna stanovnika njih 24 posto ili skoro dva milijuna stranci, no čak 85 posto porijeklom su Evropljani. Na izborima 2015. godine, na vrhuncu izbjegličke krize, stranka je osvojila 29,4 posto glasova, a u većini njemačkih kantona i više od nacionalnog prosjeka, s rekordnih 82,8 posto u Nidwaldenu. SVP-ovu predizbornu kampanju nosili su vulgarni antiimigrantski slogani i plakati na kojima su useljenici prikazivani kao crne ovce koje iz zemlje treba izbaciti nogom u stražnjicu, a na inicijativu te stranke uspješno je provedeno nekoliko islamofobnih referenduma, poput onog o zabrani izgradnje minareta.
Francuska: Front National
Front National (FN) vodeći je politički nositelj francuskog nacionalizma, a osnovao ga je 1972. Jean-Marie Le Pen. On je na čelu stranke bio do 2011., kada ga je s tog mjesta svrgnula vlastita kćer Marine, a 2015. izbačen je iz stranke u Marineinom projektu ‘de-demonizacije’ FN-a, čišćenja stranke od očevog eksplicitnog antisemitizma. Marine Le Pen, svojevrsna matrona i mobilizatorica krajnje desnice u Evropi, ovim je potezom podignula popularnost stranke pa na predsjedničkim izborima 2012. u prvom krugu osvojila skoro 18 posto glasova, a na onima u travnju prošle godine ušla je i u drugi krug, osvojivši 34 posto.
Budući da je kao bivša kolonijalna sila Francuska tradicionalno zemlja imigracije, naročito iz sjeverne Afrike, i Front National već desetljećima parazitira na islamofobiji. Francuska je druga zemlja EU po doseljavanju nakon Njemačke, a imigrantskog porijekla je osam milijuna ljudi ili 12 posto populacije. Prošle godine za azil u Francuskoj apliciralo je 100.000 ljudi, pri čemu ih je čak 73 posto odbijeno, a izbjeglički kamp ‘Džungla’ u blizini Calaisa do zatvaranja krajem 2016. bio je notoran po katastrofalnim uvjetima života i masovnim kršenjima ljudskih prava. Marine Le Pen broj imigranata nakanila je srezati na 10.000 godišnje.
Italija: Lega Nord
Talijanska Lega Nord, odnosno Lega, na izborima u ožujku ove godine osvojila je 17,4 posto glasova, a njezin predsjednik Matteo Salvini, izrazito antiimigrantski nastrojeni ‘bivši ljevičar’, postao je Ministar unutarnjih poslova i zamjenik premijera u koalicijskoj vladi sa strankom Forza Italia Silvija Berlusconija, Pokretom pet zvjezdica koji je osvojio najviše glasova, te postfašističkom strankom Braća Italije koja je osvojila 4,4 posto glasova. Lega Nord osnovana je 1991. s ciljem propagiranja autonomije razvijenih sjevernih regija, u kojima je na posljednjim izborima osvojila i po 50 posto glasova. Salvini ju je rebrendirao na način da je postala izraženije antiimigrantska, a on sam želio bi postati vođa panevropskog pokreta desnih populista koji će, kako je rekao, ‘srušiti Bruxelles bagerima kao što je nekoć srušen Berlinski zid’.
Oko osam posto stanovnika Italije imigrantskog je porijekla, a u zemlju je takozvanom mediteranskom rutom ušlo oko 700.000 izbjeglica. Posljednjih godina, međutim, broj dolazaka u Italiju drastično se smanjio zbog dogovora s vladom Libije o prisilnom sprječavanju i zatočenju onih koji se otisnu prema Evropi.
Njemačka: AfD i Pegida
Alternativa za Njemačku (AfD) doživjela je strelovit uspjeh osvojivši na lanjskim parlamentarnim izborima, samo četiri godine nakon što je osnovana, 12,6 posto glasova. Naročito je jaka u siromašnijim istočnim regijama, gdje surađuje s rasističkim pokretom Pegida koji od 2014. redovito organizira proteste i marševe protiv muslimana. Incidenti s imigrantima koji se sporadično događaju pokazali su i da su svoje pipke pustili u represivnim institucijama, uz pomoć čega uspješno provode kampanje plasiranja lažnih vijesti u cilju huškanja i izazivanja nereda.
Najveći uspjeh AfD je postigao u Saskoj, u čijim je pojedinim općinama na parlamentarnim izborima osvojio i po 40 posto glasova. No i na lokalnim izborima u Berlinu, koji su se održali 2016., AfD je osvojio više od 14 posto glasova, što pokazuje da stranka uspješno prodire i među stanovništvo najrazvijenijih i najmultikulturalnijih urbanih središta.
Dio čelnika bivši su članovi CDU-a kancelarke Angele Merkel, koja je krajnju desnicu razbjesnila primanjem 800.000 izbjeglica, a istraživanja pokazuju i da je većina AfD-ovih birača migrirala upravo iz CDU-a. Stranka je izrazito fokusirana na islamofobiju, povijesni revizionizam u odnosu prema nacizmu i svojevrsni kulturni rat u kojemu nastoji poništiti sve liberalne društvene tekovine. Iako njemački građani vrlo revno, učestalo i masovno na ulicama demonstriraju svoje protivljenje nacističkom revivalu, AfD-ovo uspješno kršenje političkih tabua oko kojih je u Njemačkoj postojao konsenzus upućuje na to da će se njegov marš kroz institucije nastaviti.
Švedska: Švedski demokrati
Na parlamentarnim izborima koji su u Švedskoj održani početkom rujna krajnje desna stranka Švedski demokrati (ŠD) osvojila je 17,6 posto glasova, najviše od osnutka 1988. godine. Ta stranka nacističkih korijena danas se bavi praktički samo jednim pitanjem, onim imigracije, a svoj uspjeh može zahvaliti činjenici da je Švedska primila 165.000 izbjeglica, najviše u Evropi u odnosu na broj stanovnika. Švedska je s 14 posto rekorderka među nordijskim zemljama i po udjelu stanovnika stranog porijekla, a nešto više od polovice imigranata nije iz Evrope.
Nizozemska: Stranka slobode
Stranka slobode ekscentričnog nizozemskog islamofoba Geerta Wildersa na posljednjim je izborima prošle godine s 13 posto glasova postala druga najjača stranka u parlamentu.
Wilders ju je osnovao 2006. kao udrugu, pa stoga nema pravo na državno financiranje već novac dobiva uglavnom od američkih lobističkih organizacija neokonzervativne provenijencije. Nizozemska je najgušće naseljena zemlja u Evropi, a zahvaljujući kolonijalnoj prošlosti oko tri od ukupno 16 milijuna njezinih stanovnika stranog su porijekla, polovica od toga iz Turske, Surinama, Maroka, Nizozemskih Antila i Arube. Krajem prošle godine u tamošnjim ustanovama za prihvat izbjeglica bilo je 20.000 ljudi.
Wilders je stranku osnovao dvije godine nakon što je imigrant marokanskog porijekla na ulici ubio režisera Thea Van Gogha, autora dokumentarnog filma o tretmanu žena u islamu, nakon čega se tamošnje idilično liberalno društvo prvi put suočilo s pitanjem integracije.
Otad je Wildersu pošlo za rukom dvaput završiti na sudu zbog javnog poticanja na mržnju protiv muslimana, a u izbornim programima redovito mu se nalazi zabrana Kurana, halal hrane, izgradnje džamija, nošenja marame i islamskih škola.
Finska: Stranka Finaca
Nakon izbora 2015. godine euroskeptična i antiglobalizacijska Stranka Finaca postala je sa 17,7 posto osvojenih glasova druga najjača stranka u finskom parlamentu. Nakon izbora ušla je u koalicijsku vladu sa Strankom centra premijera Juhe Sipile, ali se prošle godine raspala a njezini ministri koji su ostali u vladi formirali su novu, umjereniju Plavu reformu. Zastupnik Finaca Jussi Halla-aho 2012. proglašen je krivim zbog islamofobnih tekstova na svome blogu, a naredne godine jedan drugi parlamentarni zastupnik te stranke fotografirao se u zgradi parlamenta s desničarskim aktivistom koji je salutirao nacističkim pozdravom, nakon čega je izbačen iz stranke.
Norveška: Stranka napretka
Norveška Stranka napretka na parlamentarnim izborima 2017. osvojila je 15,3 posto i trenutno je članica koalicijske vlade, ali je od 2005. godine u kontinuiranom padu. Ima nešto umivenije antiimigrantske stavove i politike, zbog čega je neki analitičari svrstavaju među konzervativne a ne krajnje desne stranke.
Bugarska: Patriotski front
Ekstremno desna koalicija Patriotski front na lanjskim je izborima osvojila 15 posto glasova i ušla u vladu premijera Bojka Borisova. Valeri Simeonov, dužnosnik u jednoj od tri stranke koalicije, osuđen je prošle godine zbog govora mržnje uperenog protiv Roma, no unatoč tome, ili baš zbog toga, premijer ga je u proljeće iste godine imenovao šefom Vijeća za nacionalne manjine.
Češka: Stranka slobode i direktne demokracije
Češku ekstremno desnu Stranku slobode i direktne demokracije osnovao je 2015. poduzetnik japanskog porijekla Tomio Okamura, a na izborima dvije godine kasnije ta je stranka osvojila 10,6 posto glasova. Tom je prilikom Okamura svoje birače pozivao da ‘šetaju svinje ispred džamija’ i zazivao ‘nultu toleranciju imigracije’, što je zapravo bilo izlišno jer je i češki predsjednik Miloš Zeman, inače socijaldemokrat, proslavljeni islamofob.
Grčka: Zlatna zora
Unatoč tome što je na posljednjim izborima 2015. godine osvojila relativno malih sedam posto glasova, grčka Zlatna zora svojevrsni je fenomen jer otvorenije i radikalnije od drugih kombinira politički rad s nasiljem, djelujući praktički kao paravojna formacija. Tu revizionističku i neonacističku stranku osnovao je 1980. godine Nikolaos Mihaloliakos, pozivajući tada na restauraciju vojne diktature s čijim se bivšim dužnosnicima družio u zatvoru, dok je odsluživao kaznu zbog politički motiviranog nasilja. On i još nekolicina dužnosnika trenutno su na suđenju zbog ubojstva antifašističkog repera Pavlosa Fissasa 2013. godine, a pretpostavlja se da imaju jake veze u policiji i vojsci. Svoj uspjeh stranka može zahvaliti izbjegličkoj krizi uslijed koje je tijekom 2015. i 2016. na grčke obale i otoke pristiglo oko milijun ljudi, ali i ekonomskoj krizi i mjerama štednje koje su devastirale i radikalizirale grčko društvo.
Baltička desnica i Naša Slovačka
Ekstremno desne stranke koje su na posljednjim izborima osvojile oko 10 posto glasova postoje još i u Latviji, gdje je Nacionalna alijansa na izborima 2014. osvojila 16,6 posto, Litvi, gdje je stranka Red i pravda 2016. osvojila 7,6 posto glasova, te u Estoniji, gdje je Konzervativnu narodnu stranku 2015. godine podržalo 8,1 posto birača. Otvoreno neonacistička Narodna stranka Naša Slovačka, osnovana 2010., u slovački parlament ušla je šest godina kasnije s osvojenih osam posto glasova.
