Proces doseljavanja Srba u zapadnu Slavoniju nije jedan povijesni događaj već cijeli proces koji traje više generacija i više stoljeća - rekao je povjesničar Milan Radanović na predavanju održanom na zatvaranju manifestacije ‘Dani srpske kulture‘ u Daruvaru. U literaturi se može pročitati da su se prvi Srbi ovdje naselili u drugoj polovini 15. stoljeća u vrijeme kada je srpski despot Vuk Grgurević dobio posjede od ugarskog kralja Matije Korvina ali je Radanović izrazio sumnju u taj podatak jer ne postoje dokazi da su tada formirana stalna naselja u kojima su nastanjeni Srbi.
- Nesumnjivo je da se prva stalna naselja srpskog stanovništva formiraju četrdesetih i pedesetih godina 16. stoljeća. Ona su bila neposredna posljedica promjena na političkoj karti Ugarskog kraljevstva nastalih nakon Mohačke bitke 1526. godine. Bila je to najsudbonosnija bitka u povijesti Ugarske i Hrvatske te je odredila daljnji tok povijesnog razdoblja šireg panonskog područja. Turci su do 1552. zauzeli cijelo područje zapadne Slavonije i dijelove naselili Srbima iz Bosne kao lojalnim pripadnicima osmanske imperije i pomoćnih vojnih trupa u takozvanom vlaškom statusu – istaknuo je Radanović.
Objasnio je kako ne govori o etničkim Vlasima već o vlahu kao socijalnoj kategoriji. Etnički su to bili Srbi što ne isključuje mogućnost da je bilo i onih koji su bili vlaškog ili mješovitog vlaško-srpskog porijekla. Oni su u Bosni izgubili dotadašnje socijalne beneficije koje su dobili u zapadnoj Slavoniji: mogli su ponovo nasljeđivati zemlju, a porezne obaveze bili su daleko manje nego kod ostalih stanovnika. Zauzvrat su morali ratovati što je podrazumijevalo da su muški članovi bili odsutni od kuće i po godinu dana te da su bili izloženi pogibelji.
- Osmansko carstvo je u to vrijeme bilo u nekim elementima mnogo tolerantnije od većine zapadnoeuropskih zemalja gdje su bjesnili vjerski ratovi između katolika i protestanata. Pravoslavno stanovništvo bilo je vjerski organizirano. Preseljavanjem iz Bosne u zapadnu Slavoniju vjerski život je neometano nastavljen pa je osnovano nekoliko manastira i eparhije – ustvrdio je povjesničar.
Doseljavalo se u relativno kratkom razdoblju, od 10 do 15 godina. Ne zna se pouzdano iz kojih dijelova Bosne jer su se prezimena tada, iz generacije u generaciju mijenjala, a neke ih porodice uopće nisu imale. Uspostava stalnih prezimena kod Srba je ustaljeno u tek 17. i 18. vijeku. Ovdje su zatekli prazna naselja na kojima je živjelo hrvatsko stanovništvo izbjeglo pred Turcima u strahu od nasilja, pljačke i odvođenja u roblje. Njihova naselja su obnovili, a negdje su osnovali potpuno nova.
Dobar dio Srba doselio se oko 1700. godine jer je Slavonija bila kršćanska, sigurnost je bila veća, a bio je zagarantiran i vjerski život. Najprimamljivija je bila zemlja. Na ogromnim opustjelim površinama nastala su mnoga nova naselja. Zadnji val doseljavanja dogodio se između dva svjetska rata, prije svega početkom dvadesetih godina kada je tokom agrarne reforme, vlast Kraljevine Jugoslavije nacionalizirala imovinu mađarske aristokracije. Na tom je zemljištu osnovan čitav niz naselja, najviše u okolici Virovitice i Slatine. Obično se govori da su to naselja solunskih dobrovoljaca, ali nisu isključivo oni dobivali zemlju. To su uglavnom bili Srbi iz Bosanske krajine, istočne Hercegovine, Like i jednog dijela Gorskog kotara.
- Valja konstatirati statističku, demografsku činjenicu, koju najčešće ispuštamo iz vida. Prema državnom popisu iz 1931. godine, posljednjem u Kraljevini Jugoslaviji, na području zapadne Slavonije živjelo je 110.000 osoba srpske nacionalnosti. U isto to vrijeme u Lici ih je bilo 96.000, Baniji 90.000, Kordunu 80.000, sjevernoj Dalmaciji 83.000, a u istočnoj Slavoniji 44.000. Dakle, u zapadnoj Slavoniji živjela je najbrojnija srpska zajednica na tlu Hrvatske, ali i pored vidljivije brojnosti, u odnosu na neke druge dijelove, u svim povijesnim razdobljima nisu bili toliko društveno i politički prisutni. No vrijedi istaknuti da su lokalni Srbi ovdje generacijama živjeli u dobrosusjedskim odnosima sa svim narodima, prije svega s Hrvatima s kojima dijelimo povijesno iskustvo i sve nedaće življenja pod tuđinskim jarmom - kazao je Radanović.
- Naši pradjedovi su u Prvom svjetskom ratu zajedno ginuli daleko od svojih domova. Također dijelimo jedno važno, možda i najvažnije iskustvo partizanske borbe protiv fašizma koje je nakon oslobođenja Jugoslavije ponovno omogućilo normalizaciju života naših djedova i roditelja. Na tim pozitivnim iskustvima treba graditi budućnost Srba i Hrvata na ovim područjima – zaključio je Radanović.
