Svijet se suočava s fenomenom inflacije, no odgovori na taj problem i dalje su neoliberalni. Neoliberali kažu da je inflacija direktno uzrokovana velikim socijalnim davanjima i visokim plaćama i da se radnici moraju žrtvovati kako bi se cijene spustile. No zapravo postoje i drugi uzroci inflacije, kao i druga moguća rješenja.

Prvi refleks neoliberala je da rastuće cijene valja obuzdati. No mora li to biti na štetu radnika? Kako obuzdati rast cijena osnovnih namirnica, a da to ne bude otpuštanjima radnika i smanjenjem njihovih plaća? U neoliberalnoj hegemoniji, u kojoj živimo, alternative se čine nerealnima. Akil Vicks u magazinu Jacobin kaže da je inflaciju lako definirati. Inflacija se događa kada cijene rastu. Ali objasniti što uzrokuje inflaciju puno je teže. Najlakše je optužiti troškove države i predložiti mjere štednje, ne bi li se sačuvali profiti privatnih vlasnika, a na račun radnika i njihovih primanja.

Ukratko, osnovna ideja neoliberala je da radnicima ide predobro, a na račun poslodavaca i vlade. Da bi drvo kapitalizma i dalje cvjetalo potrebno je da se tu i tamo pusti krv radnicima i siromašnima. To ima smisla ako ljude zamislimo kao one koji samo trebaju služiti zahtjevima tržišta. No humanističkiji pogled na ekonomiju nudi rješenja za problem galopirajuće inflacije koja se ne svode na osiromašenje radnika.

 

Koji su uzroci inflacije

Običan čovjek reći će kao inflacija nastaje kada je previše novca koji traži premalo robe. Zakoni ponude i potražnje diktiraju da cijene moraju skočiti da zadovolje narastajuću potražnju. Pandemija je tu odigrala svoju ulogu. Ne samo da je više novca otišlo radnicima no što bi to bilo uobičajeno, nego je to prisililo poslodavce i da dignu cijene, ne bi li nagovorili radnike da se vrate na posao. To je logika onih koji tvrde da su društveni troškovi, uz male kamate i rast nadnica, uzrok inflacije. To gledanje ograničeno je na problem potražnje i zato je jednostrano u svojoj "logici". Ono potječe još iz vremena stagflacijske krize iz sedamdesetih i osamdesetih. Već tada je ekonomski diskurs pomaknuo krivnju za rast cijena s proizvođača na potrošače.

Stagflacijska kriza fundamentalno je promijenila središnje viđenje ekonomije. Dotadašnja kejnzijanska ekonomija postulirala je, još od doba Velike depresije, da je inflacija primarno posljedica potpomognute ekonomije i male nezaposlenosti. Ali kada je iznenadni skok cijena nafte pokrenuo inflatornu spiralu u ranim sedamdesetima, on se nastavio bez obzira na rastuću nezaposlenost. Dogodilo se nešto nepredvidivo i nitko nije znao što mu je činiti. Bilo je pokušaja regulacije cijena i nadnica u administraciji predsjednika Richarda Nixona, no taj pokušaj uvođenja elemenata planske ekonomije u SAD-u nije mogao dugo izdržati, barem ne u mirnodopskom razdoblju. Nixonova kontrola cijena i nadnica nije dugo opstala zbog otpora proizvođača prema restrikcijama cijena, a i sindikati su se bojali da će ona više kontrolirati nadnice negoli cijene.

I onda su se umiješali neoliberalni ekonomisti, poput Miltona Friedmana, koji su odbacili kejnzijanizam i postulirali da je inflacija ekscesni rast u opskrbi novcem. Uzrok inflacije je sada postalo prelako posuđivanje novca i obezvrjeđenje štednje. Novopostavljeni predsjednik američkih Federalnih rezervi Paul Volcker upotrijebio je Friedmanove monetarne teorije da potkrijepi svoj potez drastičnog dizanja kamata. Rezultat je bio nastavak recesije, koji je vodio smanjenju potraživanja i zaustavljanju galopirajuće inflacije. To je postalo poznato kao Volckerov šok.

Danas se on smatra tužnom nužnošću, s velikim ljudskim troškovima. No što se drugo moglo učiniti? Te ljudske troškove do danas plaća američka ekonomija, i ne samo ona. Više kamate reducirale su domaće proizvodne kapacitete. Mnogo je firmi zatvoreno jer nisu mogle plaćati svoje dugove ili investirati u nove proizvodne projekte. Najviše je bio pogođen proizvodni sektor. Tako je počeo proces deindustrijalizacije i ekonomske depresije u SAD-u. Društvena posljedica može se računati i u broju samoubojstva ili povećanom alkoholizmu. Skloništa za beskućnike nicala su posvuda. Neproporcionalno najviše nastradali su afroamerički radnici, čija je stopa nezaposlenosti iznosila 21,2 posto u 1983. godini.

 

Volckerov šok

Volckerov šok nije se zaustavio na granicama SAD-a. Zemlje globalnog juga našle su se u dužničkoj krizi, nesposobne da otplaćuju svoje dugove američkim bankama. Rezultat je bio da je Međunarodni monetarni fond (IMF) morao intervenirati što je samo povećalo dužničku krizu juga spram bogatog sjevera. Tzv. mjere štednje nametnute su mnogim zemljama, što je izazvalo poremećaje u obrazovnim i socijalnim uslugama. One su zapadale u siromaštvo.

U ljudskim mjerilima Volckerov šok predstavljao je katastrofu. Ali zato što je bio efikasan u zaustavljanju spirale inflacije i nije škodio profitima Wall Streeta, prigrljen je kao jedini ozbiljan način borbe s inflacijom. Izvjestan nivo nezaposlenosti pritom se podrazumijevao kao poželjan, po doktrini Miltona Friedmana. On je bio garancija da inflacija neće ponovo buknuti.

Neoliberalna perspektiva dovela je u sukob ljude kao konzumente s njima kao radnicima ili korisnicima vladinih programa. Kao konzumenti ljudi su htjeli niske cijene, no to je značilo i da će nadnice biti najniže što tržište dopušta, a vladini troškovi za socijalna davanja skresani na minimum. Ta davanja nisu smjela proizvoditi deficit. Problem je samo što su proizvođač-radnik i potrošač ista osoba. Neoliberalizam je okrenuo radnike protiv samih sebe, dok su kapitalisti pušteni s uzde.

Ekonomija je postala igra brojki, dok se ljudski materijal zanemarivao. To kako živi narod postalo je depolitizirano pitanje, koje se ne uzima ozbiljno u obzir. Ljudska bijeda bila je cijena zadržavanja vrijednosti dolara. No političari su to stanje prikazivali kao svoj uspjeh. Njihova linija "uspjeha" križala se s drugom linijom socijalne patnje, koja nije uzimana u obzir.

Danas bi mnogi mejnstrim ekonomisti bili za novi Volckerov šok. Na pojavu inflacije oni tvrde kako su povećanja cijena "prolazna". Kapitalizam ima sposobnost prilagođavanja na krize koje izaziva. U osamdesetima gospodari kapitala bili su zadovoljni time da osiromaše milijune ljudi širom svijeta, samo da zaštite svoje bogatstvo i hijerarhijski sistem proizvodnje koji usisava rastuću stopu profita. Sada neoliberalni model proizvodi nove kontradikcije. Inflacija raste, a omiljeni neoliberalni odgovor – rast kamata – dovodi mnoge kompanije u ozbiljne financijske poteškoće.

Dugoročno rješenje za obuzdavanje inflacije bile bi investicije u ključne sektore proizvodnje. I to ne zato da bi profit eksponencijalno rastao, nego da se obuzdaju šokovi potražnje. Investiranje u obnovljive izvore energije nije samo pitanje zaštite okoliša, nego i stabilnosti cijena energenata.

No neoliberali su još uvijek u potrazi za novim načinima da teret kapitalističke krize prebace na leđa siromašnih i radničke klase. Ljudski životi i dignitet nisu samo pitanje morala u zauzdavanju aktualne inflacije. Oni se tiču i ekonomske politike. U mjeri u kojoj još vjerujemo da je svrha ekonomije služiti ljudima, a ne obratno.