‘Haarlemski nokturno’ nova je zbirka pjesama Đorđa Matića, napisana i objavljena na nizozemskom jeziku.
Kako biste opisali svoju zbirku?
Ona je svakako prekretnica za mene, već tom osnovnom činjenicom da sam, pored nekoliko prijevodnih pjesama, najveći dio zbirke pisao direktno na nizozemskom. Prilično iskušenje. Druga ključna stvar je pitanje obraćanja i recepcije. Pišući o egzilu, o emigraciji, što su moje trajne teme, dosad sam sve to pjevao na materinjem jeziku. Sada ovo posebno stanje, izmještenost i postojanje između kultura, prvi put tematiziram na jeziku okoline u kojoj živim. To podrazumijeva potpuno drugačiju vrstu promišljanja, jezičnog i poetičkog aparata, strukturiranja stiha. I, naravno, drugačijeg čitatelja, stvarnog i zamišljenog. Izazov je to: pišeš na naučenom jeziku, tučeš se s njime i pokušavaš mu savladati i pravila i nijanse e da bi tek onda izrazio to što hoćeš reći kao autor i kao individua. Najbitnije: kao pjesnik, izrazito sam sklon našim dijalektima, lokalnom govoru i dijalektalnoj književnosti, kako hrvatskoj tako i onoj na varijantama nekad zajedničkog jezika, a k tome i tuđicama, arhaizmima, igranju riječima, značenjem i referencama koje hrvatski i južnoslavenski čitatelj uglavnom znade dekodirati. To je sve otpalo u ovom slučaju, dakako. Prvi put u cjelini pišem na standardu – jedino što je taj standard inojezični.
Računanje vs. psovanje
Radi se o vašoj prvoj zbirci na nizozemskom. Smatra se da osobe koje su bilingvalne računaju na jeziku koji im je prvi, a psuju na onom drugom. Kako je s poezijom?
Bilingvalnost je ovdje uvjetna. To jest, doduše, praktičan, uporabni termin, ali je pitanje na koje lingvistička znanost pokušava odgovoriti upravo – ima li je uopće, bilingvalnosti, je li moguća. A i tada se obično govori o prvom usvajanju i razvoju jezika, dakle o djeci, i tu je konsenzus, dosad uglavnom, da jedan jezik ipak uvijek preteže, dominantniji je od drugog. Kad smo kod djece i razvijanja jezika, svaki emigrant koji uči novi jezik dijelom je stavljen u stanje regresije, u prisilnu infantilnost, sve dok ga ne svlada – on uči to što su drugi već odavno svladali. Ako pritom dolazi iz kulture koju i inače paternaliziraju kao neodraslu i nesamostalnu, onda stanje (samo)nametnutog infantilizma – ‘samoskrivljene nezrelosti’, kako ono bi kod Kanta – može potrajati i iz njega se ne može svatko ni izvući. Zato se u toj situaciji psuje itekako – na oba jezika – i poezija i sama ‘psuje’ na početku, iz frustracije, iz udaranja u nevidljive zidove i pokušaja što bržeg odrastanja, odnosno emancipacije svake vrste. Ima, doduše, i onih koji, kako kažete, ‘računaju’, točnije bave se računicom: a ta je računica kako prodati domaćima rog za svijeću, da ne velimo baš muda pod bubrege. Da se malo poigram vašom gornjom podjelom ili pravilom – računanje versus psovanje ponekad se prelije i u stvaranje, u poeziju samu, odnosno šire, u literaturu i umjetnost, i to se odavno nametnulo gotovo kao zakonitost: ti koji računaju – na bilo kojem od jezika – obično se pokažu kao loši autori. Uglavnom, baš ovi koji ‘psuju’ jedini kažu nešto autentično.
Možete li izdvojiti jednu od pjesama iz zbirke i zašto baš tu?
Naslovna pjesma posvećena je gradu Haarlemu, kao stvarnom mjestu i kao metafori za sve što je svijetlo i dobro, kako u ovoj zemlji tako i dijelu zapadnoga svijeta koji je, pored svih svojih problema, jedno od rijetkih mjesta na planetu gdje se živi slobodno, bez gušenja osnovnog što čovjeku treba, mjesta s dugom i impresivnom tradicijom snošljivosti, tolerancije i kulture, u svakom smislu i tumačenju pojma. Također, pjesma je i metafora nesporazuma, najčešće jedva vidljivih no prisutnih, između domicilne, autohtone kulture i emigranta koji se u njoj našao. Ona je humorna i melankolična posveta tom vječnom nerazumijevanju, prostoru koji staje između pogleda nas koji smo došli od drugdje i kulture koja na to reagira, načina kako se postavlja spram nas. To je često neizgovoren proces, odnosno i kad se govori o njemu, govori se sociološki, politički, povijesno – redom metodama koje promašuju bit jer, budući da po sebi generaliziraju, nemaju onu najrjeđu potrebnu osobinu: suptilnost da se barem primijete točke nesporazuma koje se po pravilu pokazuju na osnovnoj i najvažnijoj razini kojom doživljavamo svijet – u jeziku, naravno. Tu sposobnost ima književnost. Zato sam naslov zbirke tako i koncipirao: ‘Harlem Nocturne’ zvao se čuveni džez standard – primijetimo: Harlem s jednim ‘a’, dakle onaj njujorški. On je dobio ime po ovom nizozemskom, ali mu je u međuvremenu ‘ispalo’ jedno slovo. To sam iskoristio za naslov, u parafrazi, ‘vrativši’ to slovo, a pjevajući o gradu koji, eto, nekim čudom i slučajem sve više zovem domom. U naslovnoj pjesmi govorim tako i o bisti na glavnom gradskom trgu: ona je podignuta u čast stanovitog Laurensa Kostera, ovdašnjeg trgovca o kojem kruži legenda da je izmislio tisak prije Gutenberga. Kad dolaziš iz kulture gdje su toliki bili prvi i ‘prvi’ i, naravno, često nepriznati od svijeta, kako se ovdje ne bi osjećao kao kod kuće?
Slobodan horizont
Bavite se i glazbom. Gete je rekao da svaka umjetnost teži postati muzika. Što je s poezijom? Muzicira li pjesnik idejama ili formom?
Odlično pitanje, a kao sa svim odličnim pitanjima, na njega je gotovo nemoguće odgovoriti. Ili bi nam pak trebao golemi diskurzivni i poetički tekst da pokušamo o tome nešto reći. Ipak, rekao bih u mom slučaju – oboje. I ideje i formu, to jest, pokušao sam i formalno spojiti: prvi ciklus u knjizi zove se ‘Drugi zvuk’, a druga polovica naslovljena je ‘Kajnd of blu’, po albumu Majlsa Dejvisa: taj ciklus pjesama, kroz niz motiva i klasičnih imena iz povijesti džeza, progovara o imanentnim stvarima, prihvaćenosti i odbačenosti, rasizmu i integriranosti, visokoj umjetnosti i kulturnim predrasudama, pokušavajući u isto vrijeme ideje u dnu teksta donijeti tako da se ritmičnošću i melodijski približe muzici o kojoj pjevaju.
Kakav je osjećaj živjeti u zemlji bez ijedne planine?
Kao Zagrepčaninu trebalo mi je vremena kako bih se prilagodio činjenici da na sjeveru nema vidljive i uvijek prisutne, stabilne izdignute točke po kojoj se čovjek u svakom trenu može orijentirati. To je zapravo velika prednost, sad shvaćam – imati tri otvorene strane svijeta, slobodan horizont, a ipak na jednoj strani i stalnu, jasnu zelenu uzvisinu prema kojoj se ravnaš i gdje odlaziš kad poželiš neravno tlo. Ovdje pak uz prvo podizanje osobne iskaznice izdaje se i liječnička potvrda o dijagnosticiranoj agorafobiji. Šalu na stranu, manje-više: pisac Sejs Notebom ima poznati roman ‘U nizozemskim planinama’ – njegov fiktivni jug zemlje, sa zamišljenim visokim gorjem, opasno je mjesto gdje žive ljudi ponešto divlji, siromašniji od bogatog sjevera, ali zato ‘slobodniji’. Jug je dakle odmah točka egzotizacije i gotovo kolonijalnog refleksa – čak i kad se govori o vlastitoj zemlji.
