Demonstracije zbog najavljene mirovinske reforme u Francuskoj značajan su trenutak javnog izražavanja društvenog bijesa. Naime, 19. siječnja na ulice brojnih francuskih gradova izašlo je više od milijun građana – prema policiji 1,12 milijuna, a prema organizatorima i više. Produljenje radnog vijeka glavna je u setu predloženih reformi i ona koja je izazvala najviše prijepora u javnosti. Predviđeno produljenje dvojakog je karaktera te predviđa podizanje dobi za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine do 2030., ali i nužnost prikupljanja 43 godine staža za pravo na punu mirovinu Vlada je kao poboljšanje položaja umirovljenika htjela predstaviti i podizanje minimalne mirovine na 85 posto neto minimalne plaće. To bi značilo da bi minimalna mirovina iznosila 1.200 eura, što bi predstavljalo povećanje od tek 100 eura u odnosu na dosadašnju minimalnu mirovinu. Pravo na takvu mirovinu imali bi samo oni koji su ostvarili puni radni staž, bez razdoblja nezaposlenosti ili trudnoće.
Jedno od predizbornih obećanja Emmanuela Macrona bilo je i ukidanje posebnih režima za radnike pariškog javnog prijevoza (RATP) te radnike industrije električne energije i plina, Banque de France i Ekonomskog, socijalnog i ekološkog vijeća (CESE) koji od 1. rujna 2023. više neće imati povlašteni status, već će biti izjednačeni s drugim radnicima. Obrazloženja za mirovinsku reformu su se tijekom Macronove vladavine mijenjala. U početku se radilo o tome da se sustav unificiranjem učini "pravednijim", bez nužnog pokušaja štednje. Zatim se trebalo štedjeti na mirovinskom sustavu kako bi se financirali veliki projekti u zdravstvu i obrazovanju. Sada se vlada vraća dobrom starom financijskom opravdanju: radi se o spašavanju mirovinskog sustava od vlastite financijske neravnoteže. Istina je da čak i naizgled uvjerljiva financijska objašnjenja – "živimo duže, dakle radimo duže", "previše je umirovljenika, a premalo zaposlenih" – ne drže vodu. To potvrđuje i Odbor za usmjeravanje mirovina, tijelo stvoreno 2000-ih i korišteno za pružanje znanstvene potpore reformama. "Rezultati ovog izvješća ne potvrđuju valjanost govora koji su iznosili ideju o nekontroliranoj dinamici izdataka za mirovine", Odbor navodi u svom posljednjem izvješću.
Deficit socijalnog osiguranja u 2021. godini iznosio je 24,7 milijardi eura. Brojka je to koja se često navodi u alarmantnim i senzacionalističkim naslovima, najčešće bez navođenja drugog važnog podataka. Godišnji proračun socijalnog osiguranja iznosi 440 milijardi eura, a prema Odboru za usmjeravanje mirovina sustav socijalnog osiguranja održiv je još barem 70 godina. Nakon takvih izvještaja Macron se prestao oslanjati na naputke Odbora. Iako ne u mjeri u kojoj to predstavljaju vlada i Macron, činjenica je da je proračunska ravnoteža sustava ugrožena. Za to su ponajprije odgovorne godine politika štednje koje su svoj vrhunac dosegle pod Macronom. Uobičajene mjere poput smanjivanja zapošljavanja u javnom sektoru i ukidanja plaćanja doprinosa na prekovremene radne sate oštetile su prihodovnu stranu sustava, a tako prouzročeni deficit zatim je poslužio kao opravdanje nametanja reformi i širenja panike o neučinkovitom i nepravednom sustavu socijalnog i mirovinskog osiguranja. Upravo zbog takvih politika zdravstveni sustav propada, škole su slabo grijane, osiguranje za nezaposlene sve je nedostupnije, dok su doprinosi i porezi isti, a PDV nije smanjen. Tvrtke plaćaju sve manje, a dobivaju sve više. Milijarde u obliku ukidanja "poreza na proizvodnju" prošle jeseni, zadržavanje oslobađanja od doprinosa poslodavaca, tisuće eura dobivenih za svakog zaposlenog pripravnika - ukupno je to 157 milijardi eura godišnje koje država izravno plaća tvrtkama ili oslobađa od plaćanja.
Unatoč mitovima o trickle down ekonomiji, plaće ne rastu, a cijene ne padaju. Upravo suprotno, riječ je sustavnoj, državno provedenoj redistribuciji bogatstva odozdo prema gore. Dvadeset posto francuske populacije koja zarađuje više od 2.500 eura mjesečno okosnica je Macronovih izbornih pobjeda i oni najviše profitiraju njegovim reformama. Tako 92 posto muškaraca među deset posto najbogatijih živi nakon 65 godina. Istovremeno, među deset posto najsiromašnijih trećina muškaraca umire prije 67. godine. Najbogatiji obavljaju fizički nezahtjevne poslove i njihov je životni vijek u dobrom zdravlju najduži. Za razliku od radnika, njihova mirovina nije srozana, rjeđe obolijevaju od raka i ne završavaju u mirovini kao (polu)invalidi. Njima je mirovina tek nova faza u životu, a tri godine staža više ne znače im mnogo, pogotovo jer će im visoka primanja omogućiti prijevremenu mirovinu ako to žele. A za neke tvrtke i njihove dioničare smanjenje mirovinskog sustava predstavlja potencijalno otvaranje novog tržišta: tržišta kapitaliziranih mirovina. I to je ono što se skriva u pozadini reforme, srž ideološkog Macronovog političkog razmišljanja.
Unatoč masovnim prosvjedima, francuska vlada, kojoj poziciju olakšava nesnalaženje i pasivnost sindikata, ne odaje dojam da bi mogla popustiti te zasad odgovara ignoriranjem, dok sindikalni čelnici predlažu da se prosvjednici opet sastanu na lijepim paradama za deset dana. Ipak, paraliza gospodarstva, transporta i javnih usluga na neodređeno vrijeme, to je ono što sustav stavlja u velike poteškoće i što bi Macrona i vladu moglo nagnati na odustajanje. Redoviti prosvjedi, nepredvidivi, diljem zemlje, kao u prosincu 2018. kad su ih organizirali "žuti prsluci": to je jedina sila koja će natjerati vladu da se povuče, jer se čini da sindikati imaju vlastitu agendu. U zajedničkoj deklaraciji koju je potpisalo osam većinskih sindikata ni jednom se ne spominje povlačenje predloženog teksta reforme, već samo prilagodbe i poboljšanja. Trideset godina sindikalnih poraza otkrilo je jaz između radničke baze i vrhuški, a njihov legitimitet ozbiljno je doveden u pitanje. Prije nekoliko mjeseci štrajk radnika rafinerija izazvao je paniku kod vlade i naftnih kompanija. Oni sada štrajkaju prema razrađenom planu u tri faze, a 6. veljače zaposlenici će razmotriti generalni štrajk neodređenog trajanja i gašenje svih objekata. Uključe li se rafinerije masovno u štrajk, te radnici plinskih i elektroprivrednih postrojenja - neki su zaprijetili isključenjem struje za 100 najbogatijih Francuza - mogli bismo svjedočiti potpunoj delegitimaciji sindikalnih čelnika, ali i ponovnom uspostavljanju suvereniteta radnika nad njihovom budućnošću.
