David Šporer izvanredni je profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Početkom ove godine objavljena je njegova nova studija "Konformizam radikalne misli", koja donosi, kako stoji u podnaslovu, "Kritički historijat metodoloških i političkih pozicija Michela Foucaulta". Tim smo povodom razgovarali o u njoj iznesenim tezama, tzv. postmodernoj teoriji i širem akademskom i književnoznanstvenom kontekstu.

Foucault je već duže vrijeme predmet vaše kritičke pažnje – što je potaknulo ovakav, za naš kontekst uistinu rijedak tip dubinskog zarona u njegov opus?

Moj prvi intenzivniji susret s radovima Michela Foucaulta bio je vezan uz novi historizam, novu generaciju književnih povjesničara u angloameričkom svijetu 1980-ih, koji su u podlozi svojeg pristupa imali ideje oblikovane pod snažnim utjecajem poststrukturalista i Foucaulta. Unazad nekoliko godina također mi je bio važan susret s Foucaultovim predavanjima o neoliberalizmu. Kolega Mislav Žitko i ja radili smo zajednički kolegij na Odsjeku za komparativnu književnost i Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i bavili se sve više baš tim predavanjima iz kasnih sedamdesetih, koja su bila integralno objavljena 2004., a na engleski su prevedena 2008. – 2009. i otad su izazivala brojne rasprave. Poticaj mi je bila činjenica da su ta predavanja o neoliberalizmu bila jako utjecajna, dok je mene u vezi s njima stalno nešto mučilo, kao da im nešto nedostaje, da u njima nešto ne stoji, kao primjerice slika neoliberalizma kao određene sretne sinteze koja nadilazi suprotnost liberalizma i intervencionizma, odnosno kapitalizma i socijalizma. Kasnije se sve krenulo nadograđivati u dojam o cjelini njegovog rada. Zato ova monografija nije pregled Foucaultovog opusa, nego neka vrsta mojeg kritičkog presjeka, potaknutog sve snažnijim dojmom o neuvjerljivosti i brojnim nedostacima Foucaultovih analiza u različitim etapama njegovog rada. U njima se često ponavljaju truizmi o društvu, a dojma sam i da su potpuno inferiorne u odnosu na marksističke analize istih fenomena kojima se bave. To mi je dalo poticaj da se vratim i ostalim njegovim studijama, da počnem sve preispitivati i da u sve posumnjam. A jednom kada sam počeo sve preispitivati, otvorila se Pandorina kutija.

 

Oblici odustajanja

U svojoj novoj studiji sustavno demistificirate predodžbu o Foucaultu kao radikalnom misliocu. Kako biste saželi svoje osnovne teze?

Dugo mi je trebalo da pronađem frazu koja dobro sumira moj dojam o Foucaultu, a pronašao sam je u sintagmi Györgya Lukácsa o "nonkonformističkom konformizmu", što pokazuje da posrijedi nije naročito nova pojava. Kada se počnete vraćati u Foucaultov opus sa skepsom, počnete uočavati razne elemente takve kontradiktorne pozicije. Meni je pritom bilo dosta važno ne ostati samo na razini analize Foucaultovih tekstova, nego kontekstualizirati njegove teze i vidjeti kako se on pozicionira u odnosu na svoj društveni kontekst. Iz te perspektive, u Foucaultovom je radu i djelovanju uočljiv jedan obrazac, a to je stalno prilagođavanje trenutku i duhu vremena, što nije baš jako radikalna pozicija, uz istodobnu retoriku koja uvijek oslikava poziciju nekog tko s navodno izvanjske pozicije analizira svoju suvremenost, tko je jako kritičan prema njoj, a zapravo se iz niza detalja vidi da se sasvim uklapa u svoj Zeitgeist. Prvi klasični primjer je odnos sa strukturalizmom, u kojem se Foucault ispočetka proglašava strukturalistom, da bi kasnije odbacio tu perspektivu kada je postala metodološki i politički manje atraktivnom. Poneki su komentatori o njemu zato i govorili kao o antistrukturalističkom strukturalistu. Kasnije je postao lijevim radikalom koji to ipak nije želio biti do kraja, koji se povezivao s maoistima, premda to ipak nije bio, da bi na kraju završio kao nekakav antiprosvjetiteljski prosvjetitelj. Njegovo pozicioniranje je konzistentno vrlo nekoherentno, nedorečeno i zbunjujuće. Ono što se, recimo, čini kao konstantno u njegovom opusu i više-manje je provučeno kroz većinu njegovih studija i tekstova izrazito je antiprosvjetiteljski stav, odnosno kritika prosvjetiteljstva, ili barem određene predodžbe o njemu, što je prilično važno i u francuskom kontekstu tog trenutka. No Foucault se na kraju približava Jürgenu Habermasu te počinje sebe, svoju poziciju, doslovce u pojedinim predavanjima, postavljati u vezu s prosvjetiteljskom tradicijom. Slična je stvar i s njegovim odnosom prema ljevici, koja je bila dominanta u Francuskoj oko i nakon '68. – Foucault do kraja sedamdesetih radi oštar zaokret koji se poklapa sa širim društvenim zaokretom prema konzervativizmu i neoliberalizmu. Recimo, u tom periodu Foucault se približava krugu u čijem su epicentru ljudi poput Raymonda Arona, Sartreova suvremenika koji je bio doajen konzervativnog liberalizma, ili generacijski mu bližeg Françoisa Fureta, koji je na sličan način prošao put od komunista u mlađim danima do povijesnog revizionista, primjerice u odnosu na nasljeđe Francuske revolucije. Riječ je o tipu revizionizma koji je osamdesetih i devedesetih imao važan utjecaj na konzervativne i liberalne pozicije.

Foucaultovo pozicioniranje je konzistentno vrlo nekoherentno, nedorečeno i zbunjujuće. Ono što se čini kao konstantno u njegovom opusu i više-manje je provučeno kroz većinu njegovih studija i tekstova izrazito je antiprosvjetiteljski stav

Koja je dominantna recepcija Foucaulta danas?

Jako je teško govoriti o tome jer je ta recepcija danas jako disperzirana. Ne znam je li uopće moguće imati neku vrstu panoramske pozicije s koje bi se moglo vidjeti razne načine na koje se tumači Foucaulta. No evidentno još uvijek postoji golem Foucaultov utjecaj na društveno-humanističko područje. Tu je ključnu ulogu odigrala njegova recepcija u Sjedinjenim Američkim Državama, koja dominira našim čitanjem Foucaulta. Nedvojbeno je da on danas slovi za jednog od najvažnijih "postmodernih" teoretičara, a to opet priziva čitav kompleks problema vezanih za postmodernu teoriju, koja se tumači na razne načine, od toga da ju se proglašava vrstom radikalne prijetnje, kao što to recimo radi Jordan Peterson, do toga da se u njoj vidi dublji tip konformizma, odnosno ne tako radikalne kritike suvremenosti, što je i moja pozicija u odnosu na Foucaulta u ovoj studiji.

Ono što se kolokvijalno naziva postmodernom teorijom od sedamdesetih do ranih dvijetisućitih postaje sinonimom intelektualnog avangardizma. Na tragu vašeg spominjanja Jordana Petersona, čak je Zlatko Hasanbegović govorio o sadržaju Trećeg programa Hrvatskog radija kao o "'postmodernoj' neojugoslavenskoj 'dekonstrukciji'". No, kako iz perspektive globalnih ekonomsko-političkih lomova zadnjih petnaestak godina djeluju pojave poput poststrukturalizma?

Bilo je ljudi koji su i tada, osamdesetih i devedesetih godina, vidjeli duboka ograničenja postmoderne teorije, poput čitavog niza marksističkih kritičarki i kritičara, od Ellen Meiksins Wood do Aijaza Ahmada. Oni su u svojim kritikama bili puno oštriji od imena koja nam obično prva padaju na pamet, kao što su Terry Eagleton ili Fredric Jameson. Riječ je o kritikama u kojima nema nikakve iluzije o mogućnosti sinteze poststrukturalizma i marksizma, odnosno koje u postmodernoj teoriji ne vide nikakav radikalni potencijal. S druge strane, postojala je i habermasovska pozicija, koja je također bila usamljena, a koja je u temama i motivima karakterističnim za poststrukturalizam-postmodernu teoriju – prije svega u odbacivanju razuma i prosvjetiteljstva – prepoznavala poveznice s atmosferom Weimarske Republike i čitavim tim sklopom problema, kompleksom konzervativne revolucije ili tzv. mladokonzervativizma. Tu je posebno važno razumjeti stratešku ulogu Martina Heideggera kao posrednika i njegov ogroman utjecaj na niz postmodernih teoretičara, prije svega na Jacquesa Derridaa. Situacija je to koja se u povijesnom smislu ponavlja nakon velikih društvenih potresa – pa tako i nakon '68. – koji pobuđuju očekivanja velikih društvenih transformacija. Nakon tog svojevrsnog neuspjeha '68. dolazi potpuni zaokret na čitavoj francuskoj intelektualnoj sceni, od radikalnih i progresivnih zahtjeva do raznih oblika odustajanja i prilagođavanja, pa to vidimo i u Foucaulta, koji se, primjerice, dijelom povlači u bavljenje antikom, također na način koji je bio osporavan.

 

Krize na Filozofskom

Recepcija poststrukturalizma u našem se kontekstu otprilike preklapa s krizom jugoslavenskog društva. Koju ideološku ulogu je ona odigrala i kako se odrazila na znanost o književnosti?

To je veliko pitanje koje bi trebalo obraditi. Mislim da tu ima nekoliko elemenata koji su možda i podudarni sa zapadnim kontekstom. Prije svega, jako važna stvar je generalan odnos prema strukturalizmu – kao što kaže jedan od francuskih povjesničara strukturalizma, François Dosse, već negdje od '56. i sovjetske intervencije u Mađarskoj strukturalizam je veliki dobitnik. Mnogi ljudi koji su bili marksisti ili su imali određenu vrstu pozitivnog odnosa prema marksizmu u tom se trenu počinju distancirati od takvih pozicija, a taj trend traje do pada Berlinskog zida. Strukturalizam tu dolazi kao neka vrsta supstituta, neka vrsta nadomjeska za marksizam, a osobito se to odnosi na poststrukturalizam, koji djeluje još radikalnije, počevši s provokativnošću samog jezika i težinom žargona, te izgleda kao nešto što omogućuje da se radikalno preispitaju stvari, dok se zapravo ne dira u temelje postojećeg sustava. Recepcija u našem kontekstu odražava tu opčinjenost dijela zapadnih intelektualaca postmodernom teorijom tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Nakon prvotne zatečenosti, čini mi se da je kasnije došlo do svojevrsne polarizacije, s jedne strane, na tradicionaliste koji se time uopće ne žele baviti, i one koji unutar humanističkih disciplina vrlo nekritički pristupaju novim perspektivama, prihvaćaju njihove koncepte, vokabular i način razmišljanja poput novih modnih kolekcija. Već je šezdesetih krenula stalna potraga i za novim konceptima i za novim teoretičarima koji će nam reći nešto revolucionarno, a zapravo se jako često radi o ponavljanju stvari koje su već rečene. To jest jedan od mojih zaključaka na temelju proučavanja Foucaulta – ulazak u povijesni i intelektualni kontekst teza mislioca poput njega omogućuje nam da vidimo da one i nisu uvijek tako radikalne, a ni radikalno nove. Također, to konstantno smjenjivanje termina i perspektiva koje su u modi često se temelji na površnom i plitkom pristupu onih koji ih preuzimaju – puno se toga temelji na svega par pročitanih tekstova, pa se nešto učini kao zgodan koncept koji se može primijeniti u nekoj disciplini. To, dakako, načelno nije zabranjeno, ali čini mi se da u svemu tome postoji nedostatak metodološke rigoroznosti. Kada govorimo o Foucaultu, neprekidno se, u skladu s logikom komodifikacije, iskapaju termini koji navodno govore nešto novo, poput "guvermentaliteta" ili "parezije", ali nekakav pravi metodološki doprinos je zapravo vrlo rijedak.

Što se tiče specifičnih kriza s upravljanjem Filozofskim fakultetom proteklih godina, stvari su se primirile, a ako bismo sudili o stanju u sustavu po zagrebačkom FF-u, u odnosu na 2009. danas, čini mi se, prevladavaju apatija i prepuštanje zadanim uvjetima

Ugrubo rečeno, našom znanošću o književnosti dominiraju nacionalno-filološki s jedne i "teorijski" blok s druge strane. Kako biste definirali vlastiti istraživački pristup?

Moj pristup svakako nije nacionalno-filološki i bliži je tom, uvjetno rečeno, "teorijskom" bloku. Neka crta koja povezuje moje interese, bez obzira na njihovu disperziranost, bila bi ideja da ne smijemo bježati od povijesnog konteksta. Dakle, bavio sam se pristupima kod kojih je uočljivo vraćanje povijesti, društva i povezanih procesa u književnost – od novog historizma, koji je vrsta pristupa ili metode koja je pokušavala izaći na kraj s tim problemom odnosa književnog teksta i konteksta, pa do povijesti knjige, koja predstavlja jedan od ulaza povijesti kao discipline u proučavanje književnosti. To je na neki način suprotno formalističkom, stilističkom i tekstološkom impulsu koji je bio karakterističan za znatan dio književne teorije zato što se u fokusu na tekst tražila esencija znanstvenosti proučavanja književnosti. Međutim, takav fokus je postepeno doveo do toga da se velikim dijelom zanemaruje povijesni kontekst i konkretne, društvene i materijalne uvjete u kojima nastaje književnost. Taj formalističko-strukturalistički ton prema kojem trebamo ostati u okvirima teksta, a koji je dominirao znanošću o književnosti, pa i našom, unatoč tome što nije potpuno zagospodario i istisnuo tradicionalne i konzervativne modele, uvijek mi se činio nedostatnim. U tom smislu je strukturalizam doista bio – kako je to formulirao Perry Anderson – vrsta idealizma.

Sudjelovali ste u brojnim inicijativama koje su se suprotstavljale lošim reformama u znanosti i visokom obrazovanju i lošem upravljanju Sveučilištem i Filozofskim fakultetom u Zagrebu. Kakvo je današnje stanje u akademskom sustavu i u vašoj matičnoj instituciji?

Što se tiče specifičnih kriza s upravljanjem Filozofskim fakultetom proteklih godina, stvari su se primirile, a ako bismo sudili o stanju u sustavu po zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u odnosu na 2009. danas, čini mi se, prevladavaju apatija i prepuštanje zadanim uvjetima. To se može objašnjavati na razne načine. S jedne strane, visoko obrazovanje je izloženo stalnim promjenama, intervencijama, reformama, koje unose nepredvidivost. Recimo, neprekidno se mijenjaju stvari poput elemenata zakonskog okvira, uvjeta za napredovanje, uvjeta u nastavi, dok se istodobno povećava pritisak različitih oblika administrativnog rada. Na kraju, ono što je ključno su "kompetitivni projekti" koji postaju glavni okvir znanosti, a koji se predstavljaju kao jedini mogući, univerzalno važeći način znanstvenog rada. S druge strane, ono što se 2009., pa 2011. i 2012. pokušalo uvesti u obliku sirove reforme znanosti i visokog obrazovanja do danas je više-manje provedeno kroz niz sitnih zahvata odozgo, što je dovelo do toga da su danas ljudi ili apatični ili pak prihvaćaju igru u skladu s pravilima kojima su se nekad opirali. Danas stvari izgledaju tako da resorni ministar i Agencija za znanost i visoko obrazovanje više-manje jednosmjerno oblikuju okvir u kojem radimo. Čini mi se teško da bi se danas mogla dogoditi neka vrsta organiziranog otpora u kojem bi akademska zajednica bila subjekt u oblikovanju vlastitog sustava.