Gong je proveo istraživanje "Institucionalni izvori ukorijenjenosti korupcije u Hrvatskoj" čiji ste autor. Što se pokazalo?
Krenuli smo od čitanja postojeće Strategije i dosadašnjih razmišljanja o korupciji koji naglasak stavljaju na pojedinca i na društvo te smo pokazali da problem nije u ljudima nego u strukturama. Postojeće institucije, poput Državnog sudbenog vijeća, neovisnih agencija i sličnih, formirane su i vođene tako da promiču, štite i ne otklanjaju koruptivnu praksu. Njih pak koriste politički akteri poput stranaka, na vlastitu korist ili korist sebi lojalnih kadrova. Zakoni i propisi postoje i u velikom su broju slučajeva dobri i dostatni, ali ih institucije koje bi ih trebale štititi i provoditi ignoriraju. Jasno, bez ikakve sankcije. Prije svega tu je velika uloga slabog pravosudnog aparata, posebno sudova, koji nemaju snage a često ni hrabrosti djelovati u zaštitu vladavine prava, ako to znači suprotstaviti se politički i ekonomski moćnima.
Dakle, politički akteri nisu spremni prepoznati institucionalne slabosti?
Politički akteri nisu spremni na suočavanje s tim koliko su institucije slabe i odgovorne za širenje korupcije jer su ih upravo oni takvima stvorili, takvima ih održavaju i koriste ih za vlastite interese stjecanja bogatstva, utjecaja i moći. Političke stranke ključni su krivci u tome procesu jer u institucije imenuju sebi lojalne kadrove kojima je u interesu pomagati stranku, a ne fokusirati se na jačanje demokracije i bolji život građana. To se posebno vidi na primjeru tzv. neovisnih institucija, u koje se imenuju naoko neovisni, a često bivši stranački članovi, koji potom čine sve što je moguće da opstruiraju djelovanje institucije kojoj su na čelu ili joj promijene fokus djelovanja. Primjeri Agencije za elektroničke medije, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva ili Povjerenika za informiranje samo su neki koji ukazuju upravo na to stranačko zarobljavanje institucija.
Koliko korupcija postaje alat očuvanja i jačanja vlastitih pozicija?
Korupcija svakako postaje alat čuvanja vlastitih pozicija. Ona je davno nadišla, kako ističu naši sugovornici u istraživanju, puko davanje novca za uslugu ili tzv. plave kuverte. Ona se danas fokusira na stjecanje i održavanje moći, pogotovo na lokalnoj razini. Djeluje kao neki oblik mehanizma za podmazivanje kojim je lako očuvati vlast. Dijelom zato što zapošljavanjem, selektivnim financiranjem, nepropisnim potpomaganjem i suradnjom s moćnim akterima poput religijskih zajednica, veteranskih udruga ili sportskih udruženja, za sebe vežete nekoliko stotina ili tisuća ljudi. Dijelom zato što među ostalima razvijate osjećaj apatije i gubitak vjere da se izborima ili angažmanom stanje može promijeniti. Institucije tu pomažu jer su manje vidljive, slabo se razumije njihovo djelovanje i teško se dolazi do informacija što rade. Također, one najčešće ne krše propise nego rastežu njihovo značenje do apsurda u kojem se potpuno gubi smisao njezina postojanja. Tome se može doskočiti samo većom transparentnošću djelovanja tih institucija i stvaranjem ozračaja u javnosti i civilnom društvu koje će služiti kao pritisak na institucije da djeluju u dobroj vjeri.
Preporuka proizašla iz ove analize je i ograničavanje moći političkih stranaka?
Jedna od preporuka je mijenjanje zakonskoga okvira unutar kojeg djeluju političke stranke, povećanje kazni za svaki oblik nedozvoljenog ponašanja, kao i propisivanje nekompatibilnosti članstva u političkoj stranci s čelnim mjestom niza važnih neovisnih institucija. No jednako je tako važno fokusirati se i na jačanje građanskog obrazovanja i pretvaranja hrvatskih građana iz objekata u subjekte političkog procesa. Građani moraju postati svjesni svoje uloge u obrani demokracije i vladavine prava i moraju - peticijama, prosvjedima, pritiscima, izborima - vršiti pritisak na političke aktere čim se i nasluti neko njihovo potencijalno koruptivno ponašanje. Za to će trebati mijenjati mnogo toga no to je jedini način za spas ovog društva od demokratskog nazadovanja koje nam se već godinama događa.
