Povod za razgovor s docentom zagrebačkog Pravnog fakulteta Darijom Čepom je prijedlog novog Zakona o referendumu koji se temelji na švicarskom modelu. Razgovaramo i o ultrakonzervativnim udrugama, stanju u pravosuđu, estradnom političaru Miroslavu Škori i istraživanju o budućnosti mladih u Hrvatskoj.
Izmjene referendumskog zakona dugo se čekaju, a jedna od predloženih novina navodno bi bila ta da bi Sabor, nakon prikupljenih potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma, imao mogućnost raspraviti referendumska pitanja i eventualno ih usvojiti. Ne znamo zasad uvjete oko broja potpisa koji će na državnom nivou morati biti prikupljeni, ali vjerojatno bi i taj prag trebao biti snižen. Zakonodavac taj dokument još uvijek skriva od javnosti, ali iscurilo je i da bi se propisali rokovi za pojedine vrste referenduma, mjesta na kojima se potpisi mogu prikupljati i rok u kojem se moraju predati, a za kontrolu potpisa bi po novome bilo zaduženo Državno izborno povjerenstvo. Dugo pratite tu problematiku, kako biste je komentirali?
Nemam ništa protiv Škore, ali smeta mi kada kaže da je narodski čovjek i da je njegov program borba protiv političke elite i slično, a on je zapravo sve to isto o čemu govori i protiv čega govori. Sve što je dobio i sve čime se hvali proizašlo je iz njegove bliskosti hdz-u
Aktualno referendumsko zakonodavstvo je loše. Ključno je da ne postoji cenzus ili razina suglasnosti u društvu koja se mora postići da bi se neka referendumska odluka prihvatila. Ako dakle od troje ljudi koji izađu na referendum dvoje glasa za jednu, a jedno za drugu stranu, prvo dvoje je donijelo odluku za sve građane Hrvatske…
Opasno pozivanje na narod
Tome je doprinio aktualni zakon koji je na snagu stupio prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju?
Naravno, jer kada se mijenjala ustavna norma koja je propisivala kolika izlaznost na referendumu mora biti, nije se razmišljalo o dugoročnim posljedicama te promjene, već samo o tome kako da referendum o ulasku u EU prođe bez problema. U tom je smislu zanemarivanje dugoročnih zakonodavnih posljedica dovelo do uvođenja definicije braka u Ustav, što nas je tada i šokiralo. S druge strane, čini mi se logičnim da, ako Sabor prihvati referendumsko pitanje onakvim kako bi se na referendumu glasalo, onda nema ni potrebe za referendumom. Sabor je time prihvatio odluku, odnosno ono što inicijatori referenduma žele. Pitanje je samo što se događa u trenutku kada se takva odluka treba razraditi. Problematično s demokratskog stajališta može biti ograničavanje broja mjesta na kojima se mogu prikupljati potpisi jer time ograničavate i mogućnost građanima da potpisom iskažu svoju volju. Čini mi se također da bi rokovi za prikupljanje potpisa bili kraći, čime bi se umanjile mogućnosti inicijatora referenduma da provedu svoj naum. Strogo propisani rokovi za predaju potpisa spriječit će dugo zadržavanje tih potpisa, kao što je to bio slučaj u prethodna dva referenduma u organizaciji građanskih inicijativa Istina o Istanbulskoj i Narod odlučuje, kojima možemo, ali i ne moramo vjerovati da nakon isteka vremena nisu prikupljali dodatne potpise. Rekao bih da bi novi referendumski zakon mogao djelomično biti korak više, no još ćemo vidjeti. Ne znam također zašto se skrivaju imena onih stručnjaka koji su radili na izmjenama tog zakona. Pitanje referendumskog zakonodavstva je itekako relevantno i ljudi ga koriste pa bi im trebalo i omogućiti uvid u novine cijelog procesa.
Koliko bi upravo izmjene referendumskog zakona koristile ultrakonzervativnim i klerikalnim udrugama kao što su U ime obitelji, Grozd, Vigilare i slične, čiju ste genezu istraživali kao i način na koji su stekle političku moć i utjecale na formiranje javnog mnijenja i dnevnu politiku. Je li ta politička moć nazadnjaštva i dalje relevantna?
To je važno pitanje jer su upravo konzervativni društveni pokreti i slične civilne udruge bili ključni korisnici tog mehanizma pa je važno vidjeti u kolikoj će mjeri izmjene zakona utjecati na njih. S obzirom na to da znamo kakve su prijedloge te udruge dosad nudile, čini mi se da bi novi zakon mogao otežati njihove mogućnosti. No važno je istaknuti da se ti pokreti također uspješno prilagođavaju promjenama i pronalaze dodatne načine kako bi za svoje interese iskoristili postojeće zakonodavstvo. Nije to zato što su oni pametniji od drugih, već imaju bogato iskustvo unatrag nekoliko desetljeća koje im prenose njima slični konzervativni pokreti iz država zapadne Europe. Njihova politička moć je proizašla iz onoga što se zove ‘prozor prilika’, oportunitetni okvir koji su vješto iskoristili. To su prije svega bile već spomenute promjene referendumskog zakonodavstva o kojima nitko nije razmišljao, vrlo slaba pozicija tadašnje SDP-ove vlade sa Zoranom Milanovićem na čelu i, konačno, radikalno desni zaokret HDZ-a s Tomislavom Karamarkom. Ti elementi su im dali priliku da se pozicioniraju. Ipak, njihova slabost se upravo očituje u trenutku kada ih HDZ više ne treba, kao što ih ne treba sada ili kao što ih nije trebao u trenutku referendumske inicijative oko izbornog zakonodavstva. Takve su udruge puno jače kada imaju pomoć Katoličke crkve i ukoliko im mediji, prije svega javna televizija, daju priliku da nekritički iznose svoje stavove.
Kako gledate na slučaj Lovre Kuščevića, sada već bivšeg ministra uprave koji je malverzacijama sa zemljištem na Braču još jednom pokazao kako se članovi HDZ-a i dalje služe dobro poznatim koruptivnim obrascima?
Taj slučaj govori da neovisne institucije ne funkcioniraju na način na koji bi trebale. Primjere Kuščevića ili ministra državne imovine Gorana Marića vidim dominantno kao sukob između dviju frakcija HDZ-a, gdje jedna podmeće drugoj i pušta stvari u medije. No problematično je što institucije poput DORH-a ili Uskoka ne reagiraju na te događaje. A sve zato što je HDZ-ova politička elita 1990-ih konstruirala politički sustav koji kontrolira sve njegove elemente. Nešto se pod pritiskom EU-a i politikom uvjetovanja pokušavalo riješiti početkom 2000-ih, ali na kraju je samo zamrznuto postojeće stanje. Evo vam primjer Državnog sudbenog vijeća (DSV) koje je jedna od ključnih problematičnih institucija. Svi problemi u vezi sudstva događaju se zbog sudaca koji su apsolutno zaštićeni DSV-om, koji je duboko politiziran još 1990-ih i gotovo ništa ne možete napraviti da on pročisti svoje redove. Pravosuđu su potrebni radikalni rezovi koje nitko neće dozvoliti, osim ako se ne dogodi nešto tektonski katastrofalno.
Ako bi moj student nastupio kao ministar Dražen Bošnjaković, čija je izjava o zds-u žalosna, kazao bih mu da dođe drugi put, kada nauči malo bolje
Katastrofalna je i izjava ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića: nakon što su djeca iz podmlatka NK Poljičanin 1921 iz Srinjina pod vodstvom svog trenera poslije utakmice sa svojim vršnjacima iz Srbije uzvikivala ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’, on je kazao da je dobro da je zakonska odredba o kriminalizaciji ZDS-a napisana tako široko da se u jednom slučaju izvikivanje tog pozdrava može kazniti, a u drugom ne…
Pitanje je zašto živjeti u državi u kojoj sud može odlučiti onako kako mu se tada učini zgodnim. Bilo bi logično da je uloga prava razriješiti nejasnoće i stabilizirati sustav, a ne obrnuto. Ako bi moj student nastupio kao ministar Bošnjaković, čija je izjava žalosna, kazao bih mu da dođe drugi put, kada nauči malo bolje. Nažalost, mislim da je pravosuđe namjerno skrenulo jer je, uz dužne iznimke, prožeto ljudima koji preferiraju u najvećoj mjeri lojalnost političkoj moći. Čitav je niz primjera: pitanje kažnjavanja seksualnog zlostavljanja, zločina iz mržnje, bilo čega tzv. ideološkog, a zapravo je riječ o propitivanju ljudskih prava.
Za razliku od onih koji mu se nekritički dive, javno ste kritizirali predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru koji se predstavlja kao narodni mesija i zaziva promjenu Ustava kako bi povećao predsjedničke ovlasti i raspisivao referendume. Mogli bismo reći da opet slušamo i gledamo pokušaj povratka u prošlost, neki loši film iz devedesetih?
Nemam ništa protiv Škore, ali smeta mi kada kaže da je narodski čovjek i da je njegov program borba protiv političke elite i slično, a on je zapravo sve to isto o čemu govori i protiv čega govori. Njegova je borba protiv HDZ-a lažna jer je sve što je dobio i sve čime se hvali proizašlo iz njegove bliskosti HDZ-u. Njegove bi ideje o jačanju pozicije predsjednika u kompletu sa sadašnjim referendumskim zakonom ojačale tu poziciju do mjere kakvu nismo vidjeli ni za vrijeme Tuđmanova polupredsjedničkog sustava. Sjetimo se koliko je to katastrofalno izgledalo kada je, posebno u drugoj polovici 1990-ih, predsjednički lik dominirao u političkom sustavu. Sjetimo se primjera zagrebačke krize i Tuđmanove bizarne odluke da odbije ne samo legalnu već i legitimnu odluku većine u zagrebačkoj skupštini da imenuje gradonačelnika. Ako je išta dobro napravljeno u zadnjih dvadeset godina u Hrvatskoj, to je ukidanje polupredsjedničkog sustava. Pozivanje i fokusiranje na narod je izuzetno opasno, jer ako imate suprotan stav od onoga što dominantna skupina unutar tog naroda odlučuje, onda ste odnarođeni, narodni neprijatelj i slično i time se kandidirate da vas se odstrani iz društva.
Kohorta vjernih glasača
Prošlo je šest godina od ulaska Hrvatske u EU, korupcija i klijentelizam i dalje cvjetaju, a mladi, ali i čitave obitelji, odlaze iz zemlje. Početkom godine predstavili ste istraživanje ‘Odredište EU: Budućnost mladih u Hrvatskoj’ pa vas moramo za kraj pitati: Kakav je stav mladih prema angažmanu u politici i kakva je njihova budućnost u Hrvatskoj? Da budemo posve jasni: Jesu li oni prioritet vladajućih struktura u današnjoj Hrvatskoj?
Istraživanje smo radili na uzorku od petstotinjak mladih u rasponu od 16 do 28 godina, djelomično anketno, a djelomično putem fokus grupa u četiri grada: Vukovaru, Osijeku, Puli i Zadru. Zaključak je sljedeći: mladi žele da ih se politički pita, da sudjeluju u procesu donošenja odluka, ali su apatični jer smatraju da političkim elitama i ostalim odraslima u društvu nije stalo do toga što misle. Mladi na EU gledaju instrumentalistički, dakle na korist koju će od nje imati za sebe ili svoju obitelj, što je najčešće karta za odlazak u inozemstvo u bolji život. Nije tu riječ samo o potrazi za poboljšanjem ekonomskog položaja: velik je broj onih koji su ovdje imali posao i obitelj, ali su htjeli živjeti u boljem, pristojnijem i tolerantnijem društvu, dobiti bolje obrazovanje za svoju djecu i maknuti se od konstantnih sukoba koji onemogućuju da se ovdašnji politički sustav stabilizira. U prvoj polovici iduće godine Hrvatska će šest mjeseci predsjedati Vijećem Europske unije i postoji nekakav načelni program koji još nismo vidjeli i jedna rečenica u njemu koja kaže da će fokus biti na većoj zapošljivosti mladih u EU-u. Ali to je samo jedan problem, postoji niz drugih, od nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja do ideoloških pitanja. Sasvim sam siguran u tvrdnju da mladi nisu prioritet političke elite i da to jasno vide. Ako se iole politički angažiraju, to čine kako bi dobili radno mjesto, stipendiju ili nešto drugo.
Što je onda prioritet političke kaste koja se voli zaklinjati u mlade?
Prioritet proizlazi iz one skupine koja vam daje glas, koja vas podržava. Ako ne ispunjavate zahtjeve skupine koja vas podržava, onda se potencijalno može dogoditi da vam ta skupina uskrati svoje povjerenje. Ali problem u Hrvatskoj je taj što će vam ta skupina dati povjerenje čak i ako idete protiv nje. Primjere možete pronaći u čitavom nizu HDZ-ovih glasača kao i onih Milana Bandića. Mantra glasača koji izlaze na izbore je sljedeća: nema veze što je krao, i nama je dao. Ako ste hadezeovac, potpuno je nevažno zadovoljavate li ovu ili onu skupinu dok zadovoljavate potrebe ključnih tzv. veto aktera na pozicijama društvene moći, poput branitelja i Katoličke crkve. Takvi će se već pobrinuti da dobijete kohortu vjernih glasača. U tom slučaju HDZ ne mora razmišljati o umirovljenicima, radnicima, mladima, studentima, specifičnim interesnim ili strukturnim klasnim skupinama od kojih se društvo sastoji. Mirno se mogu fokusirati na narod, Hrvate, vjernike, Domovinski rat i tu svaka daljnja racionalna rasprava prestaje.
