Koliko se već na glinskom području provodi SNV-ov projekt "Od vrata do vrata"?

Provodi se od 1. oktobra 2020. Dugo mu je voditeljicom bila Ljuba Vrga, a ja sam tu od početka godine, iako sam otprije SNV-ova volonterka. Razlog pokretanja projekta nedostatak je autobusnog prijevoza po selima oko Gline, koji si ljudi koji žive od niskih mirovina ili socijalnih primanja ionako ne bi mogli priuštiti. Iako ne tražimo na uvid mirovinske odreske ili druge potvrde, upravo takvima je i namijenjen, ali pod uvjetom da su stariji od 65.

Koliko je korisnika u projektu i na kakve sve usluge mogu računati?

Trenutačno imamo 82 korisnika u 20-ak glinskih sela: svaki od njih ima dvaput mjesečno pravo na prijevoz u svrhu rješavanja administrativnih obaveza, podizanja mirovine, plaćanja režija, odlaska kod liječnika i nabave lijekova i prehrambenih proizvoda. Također, prevezemo ih do crkve ili društvenog događanja kojem žele prisustvovati. U suštini, obavimo za njih i drugo što je potrebno, a svakako izlazimo ususret onima koji moraju na dodatni pregled ili nešto hitno obaviti. Treba znati da su sela glinskog područja prilično raštrkana, međusobno udaljena i prilično pusta. Od Gline su najudaljeniji Brezovo Polje i Bojna, kojih 25-30 kilometara, pa ponekad po korisniku odonud prijeđem i 60-ak kilometara u jednom navratu. Tako da sveukupno mjesečno odvozim i do tri hiljade kilometara. Loše ceste pritom su poseban problem, pogotovu kod Bojne i Obljaja gdje su kamioni i šleperi iz obližnjeg kamenoloma razrovali cestu. Mnogo bolje nije ni drugdje, pa nakon svake vožnje moram prati prašinu s auta.

Očekujete li daljnje povećanje broja korisnika ili područja na kojem djelujete?

Otkako sam uključena u projekt, broj korisnika je veći za deset, ali povećanje ukupnog broja zasad nije moguće, unatoč upitima. Kada bismo u Glini imali još jedan automobil s vozačem, mogli bismo zadovoljiti potrebe potencijalnih korisnika, ali ovako jednostavno ne stignem obići sve sama.

Kako ljudi reagiraju na projekt?

U početku su bili prilično nepovjerljivi, kao i inače kad je riječ o novom i nepoznatom. Naučili su da je malo toga besplatnoga, pa su se isprva plašili da im se usluga prijevoza dodatno ne naplati, što bi moglo dovesti do toga da ostanu bez neke imovine. Iz sličnog razloga mnogi redovito plaćaju račune za struju, iako još vrijedi HEP-ova odluka da je nakon potresa koriste besplatno; strah ih je, jednostavno, da im za neko vrijeme ne sjednu za vrat s iznosima koje nikako ne bi uspjeli podmiriti. Razvozeći korisnike, primijetila sam da im je razgovor jako važan: mnogi su usamljeni jer su im prvi susjedi daleko, a bližnji ih rijetko obilaze. S njima se čujem i mobitelom, prvo da se dogovorimo za termin prijevoza, ali onda krenemo i na druge teme. S vremenom smo se upoznali, pa smo kao obitelj. Zapričamo se i srijedom, za sajmenoga dana u Glini, a znamo se naći i na kavi u Kasini.

Je li u selima oko Gline i u samom gradu vidljiv ikakav pomak u obnovi nakon potresa?

Baš i ne, vidim tek da su se najteže oštećeni objekti počeli rušiti, a novosagrađeno je tek ono za što su primljene donacije. Od obnove kuća na teret države nema još ničega, pa je razumljivo da su ljudi ogorčeni. Mnogima se čini da će u kontejnerima u kojima sada žive i umrijeti. Što se pak funkcioniranja javnih službi tiče, to se donekle vratilo u normalu. Dom zdravlja i ured za socijalnu pomoć su premješteni, gradske službe su u kontejnerima, škole rade normalno, a starački dom čiji su korisnici preseljeni u Topusko upravo se obnavlja. Inače, u gradu se i dalje provode humanitarne akcije, među kojima je i ona SNV-ova vezana uz nabavu građevinskog materijala i bijele tehnike.