Zašto je Mario Banožić još uvijek ministar u Vladi? Zbog toga što je u višemjesečnoj svađi s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, pa ga je to učvrstilo na ministarskoj poziciji, odnosno premijer Andrej Plenković ne želi ga smijeniti samo u inat Milanoviću, ne želi baciti ručnik u ring da ne ispadne slabić, mada njegov pulen – prikovan za konopce – trpi gadne batine i gubi tlo pod nogama? Da, u tome zacijelo ima istine, ali istina je i to da bi Plenković držao nesposobnog i nedoraslog Banožića da glavinja na položaju ministra obrane i da nema tog sukoba s vrhovnim zapovjednikom, i da nema Milanovićevog otvorenog očekivanja da dotični ministar bude smijenjen: sve bi bilo isto, osim što ne bi bilo inaćenja nego bi se radilo o premijerovoj tradicionalnoj i uobičajenoj nesklonosti donošenju odluka i njegovoj težnji da se nikad ne dogodi ama baš ništa što bi zahtijevalo da on nešto poduzme, da presiječe, da reagira. Premijera vidno izbacuje iz takta i čini ga nervoznim svako iskakanje događaja iz rutine i inercije. Utoliko, nije točna teza koju šire neki analitičari da Milanovićevi i opozicijski parlamentarni napadi na ministarske katastrofe poput Darka Horvata, Marija Banožića, Vilija Beroša i Gordana Grlića Radmana produžavaju politički život spomenutim nesposobnjakovićima, jer da bi ih Plenković sigurno smijenio samo da nije tog suparničkog navaljivanja i požurivanja. Plenkoviću, naravno, ne bi palo na pamet da ih degažira iz Vlade, naročito ne u vrijeme kad na vidiku nema nikakvih redovnih izbora.
Mario Banožić najkardinalnija je manifestacija Plenkovićevog prezira spram javnosti i spram srama kao normalne ljudske reakcije na vlastite pogreške i promašaje. Nitko kao Plenković nije tako srozao kriterije za imenovanje na ministarsku funkciju. Iz premijerove perspektive, Banožić je idealno kadrovsko rješenje: lišen je političkog dara i karizme, pa mu nije prijetnja u unutarstranačkom pogledu, poslušan je i zahvalan što je izvučen iz slavonske političke anonimnosti i tavorenja po državnim i parastranačkim kancelarijama u provinciji, svjestan je tko mu je omogućio da živi u raskošnom stanu u centru Zagreba, da ga voze i čuvaju, da pije kave u lobijima boljih hotela i da upoznaje pripadnike visokog društva, pamet ga neće osujetiti u ispunjavanju svih izgovorenih i neizgovorenih premijerovih želja i hirova, a neće se buniti i opirati ni ako – ili kad – dođe čas za prijevremeni rastanak s visokom funkcijom. Osim toga, Banožić je eksponent jedne struje u slavonskom HDZ-u, struje čiji je neformalni šef Tomislav Čuljak, a ta je grupacija zasad lojalna Plenkoviću, za razliku od frakcije koju predvodi Ivan Anušić, osječko-baranjski župan i potpredsjednik HDZ-a na nacionalnoj razini. Kad se, dakle, stvari tako sagledaju, jasno je zašto premijer ustrajava u zaštiti potkapacitiranog ministra koji tu zaštitu shvaća kao poticaj za nastavak politički samoubilačkog prkošenja Zoranu Milanoviću i logičnom zaključivanju.
Plenkoviću u suštini nije važan Banožić – premijer ionako u Vladi koliko-toliko uvažava tek troje-četvero ministara – nego misli isključivo na sebe i na omjer gubitaka i dobitaka koje on, premijer, ima od Banožićevog stolovanja u Ministarstvu obrane. Naveli smo što premijer smatra prednostima držanja Banožića na ministarskoj poziciji, prednostima iz svoje osobne perspektive, ali šteta od Banožićeve bandoglavosti i limitiranosti nije ograničena samo na premijerovu ličnost, mada ni njegove dosadašnje i buduće gubitke u tom smislu ne treba podcjenjivati. Štetu trpi i Vlada u cjelini, i HDZ, i intelektualna razina na kojoj se odvija politički život u zemlji, i obrambeni sustav koji je ministru nerazumljiv a za koji je premijer uglavnom nezainteresiran izuzev kad pomisli da može izvući neku političku korist od bavljenja tim resorom. Takav slučaj bio je s kupovinom eskadrile rabljenih francuskih borbenih aviona Rafale i paradnim posjetom predsjednika Macrona, no ta kupovina koštala je dvjestotinjak milijuna eura više nego što je bilo javno deklarirano, odnosno dvjestotinjak milijuna eura više od milijarde eura. Iznenadno povećanje većim dijelom završit će u državnom proračunu na ime prihoda od PDV-a, no taj novac nestat će iz budžeta Ministarstva obrane i neće biti potrošen za nabave koje su vojsci neophodne. Slično se zbilo i s odlukom o američkoj donaciji u borbenim vozilima pješaštva Bradley, donaciji koja će Hrvatsku koštati oko 150 milijuna dolara. Iz ovogodišnjeg državnog proračuna, to jest iz proračuna Ministarstva obrane, u studenom prošle godine sasvim je iščezla stavka za Bradleyje, pa je nastala frtutma kad je Milanović upozorio na taj moment, kad se uznemirio i vojni vrh, i kad je Pentagon službeno poručio Hrvatskoj da do 31. siječnja 2022. odluči hoće li ili neće Bradleyje koje je, inače, Hrvatska zatražila od SAD-a još 2017. godine. Tada se uključio Plenković i nakon nekoliko tjedana slavodobitno obznanio da će Hrvatska nabaviti Bradleyje, ali pod uvjetima boljima od onih koji su bili u inicijalnoj američkoj ponudi, ponudi kojom se premijer i Ministarstvo obrane nisu bavili gotovo pet godina, a kojom su se pozabavili tek kad je problem izbio u javnost.
Kakvu je korist imao obrambeni sustav od Banožićevog samovoljnog i osvetničkog umirovljenja brigadira Elvisa Burčula, zapovjednika Počasno-zaštitne bojne HV-a? Ili od naloga Inspektoratu obrane da istraži zakonitost zapovijedi načelnika Glavnog stožera admirala Roberta Hranja u vezi s podrškom vojske aktivnostima vrhovnog zapovjednika, a kad je inspekcijska kontrola pokazala da nije bilo nikakvog kršenja zakona, Banožić je odlučio sakriti od javnosti taj izvještaj? I ne samo to: ministar obrane nastavio je i nakon toga maltretirati admirala Hranja – kojeg je ionako bio cirkusantski pozvao da podnese ostavku pod optužbom da sudjeluje u Milanovićevim političkim manipulacijama – tako što opet dovodi u pitanje zakonitost njegovih zapovijedi o angažmanu vojnika i vojnih resursa za protokolarne aktivnosti vrhovnog zapovjednika, i tako što odbija isplaćivati dnevnice vojnicima koji, prema zakonitoj zapovijedi načelnika Glavnog stožera, sudjeluju u tim aktivnostima. Hranj je Banožiću 8. veljače napisao ovako: "Budući da i dalje zaprimam Vaše dopise o tome da prilikom donošenja zapovijedi o pružanju potpore OS RH predsjedniku Republike i vrhovnom zapovjedniku OS RH postupam suprotno Zakonu o obrani i Vašoj Odluci od 4. studenog 2021. (posljednja dva od 7. veljače 2022.), pri čemu se pozivate i na mnogobrojne ranije takve dopise, smatram potrebnim podsjetiti Vas da tijekom provedenog izvanrednog inspekcijskog nadzora zakonitosti (...) nisu utvrđene nepravilnosti u postupanju Glavnog stožera OS RH. Slijedom svega navedenoga, pored zamolbe za isplatu svih neisplaćenih naknada, još jednom predlažem da Vašu odluku od 4. studenog 2022. revidirate ili stavite izvan snage."
Banožić, međutim, autarkično ne haje za argumente, zdrav razum, dobronamjerne sugestije časnika koji je u vojsci više od četrdeset godina, i za vlastitu reputaciju. On netremice prati isključivo Plenkovićeve signale. Umjesto da je otpočetka gledao kako što više smanjiti prostor za Milanovićeve kritike, Banožić je – uz premijerovo ohrabrivanje – odlučio sve karte baciti na napad i širom otvoriti vrata tome da ga se na otvorenoj sceni hvata u muljanju, izmišljanju i nemaru, uključujući i aktivni doprinos svome još dubljem zakopavanju u glib marifetluka i posvemašnjeg nesnalaženja. Što se želi kazati držanjem takvog čovjeka na ministarskom položaju? Da ministar može biti svatko naoružan članskom iskaznicom HDZ-a te dovoljnim količinama besramnosti i poslušnosti? Da ministri i drugi visoki dužnosnici mogu biti i ljudi čiji politički i upravljački kapaciteti, kao i moralna svojstva, služe za zgražanje ili zbijanje viceva u širokim narodnim masama? Da, to se želi kazati. To je svojevrsni manifest Plenkovićeve vladavine i na to će se, više-manje, svesti plitki trag aktualnog premijera u hrvatskoj političkoj povijesti.
Knjige na suhom
Novinari 24sata otkrili su da je nedavno o državnom trošku dovršena obnova čuvenog državnog podruma u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, gdje je bila – i bit će opet – smještena privatna biblioteka Zvonimira Frke-Petešića, predstojnika Ureda predsjednika Vlade. Tvrtka Državne nekretnine uložila je 417 hiljada kuna u obnovu ta 83 četvorna metra, što je dvostruko više od ulaganja u hitnu poslijepotresnu obnovu državnog stana od stotinjak kvadrata u Jurišićevoj ulici koji je dodijeljen na besplatno korištenje Frki-Petešiću. "Hajka i haranga na Zvonka Frku-Petešića, koja traje već mjesec dana, jedna je od glupljih, zločestijih i iritantnijih u hrvatskom medijskom prostoru, a pratim to, evo, gotovo pedeset godina", izjavio je Plenković u utorak. Glupo je potrošiti oko 600 tisuća kuna da bi šef Plenkovićevog kabineta stanovao u stotinjak kvadrata nadomak Trga bana Jelačića i da bi njegove knjige bile na suhom, sigurnom i prostranom. Zločesta je premijerova upotreba pojmova hajke i harange u kontekstu potrošnje tolike količine para na stambeno zbrinjavanje jednog činovnika koji je odjavio prebivalište u Zagrebu u času kad je dobio posao upravo u Zagrebu i prijavio fiktivno prebivalište na Dugom otoku da bi dobio na korištenje raskošni državni stan u Zagrebu. Iritantna je, pak, Plenkovićeva poza žrtve, kao i njegovo kontinuirano durenje na nezahvalne i neodgovorne medije i građane.
