Kovačica, gradić na jugoistoku Vojvodine s većinskim slovačkim stanovništvom, pozitivan je i rijedak primjer očuvanja autentične manjinske kulture i socijalističke prošlosti koja se na ovim prostorima sustavno zatire. Pedesetak kilometara od Beograda, mjesto uvelike nalikuje kakvom muzeju: osim nadaleko poznate Galerije naivne umjetnosti i motiva tog umjetničkog smjera na svakom koraku, varošica s oko šest hiljada stanovnika čuva stare nazive ulica i trgova te spomenike palim borcima NOB-a.
Umjetnici Kovačice nisu imali nikakvo formalno likovno obrazovanje: štoviše, Halupova i Jonaš završili su samo četiri razreda osnovne škole, a stvarali su isključivo u rodnom mjestu
U Kovačicu stižemo rano ujutro i dok čekamo naše sugovornike, mještane i ovdašnje umjetnike, šećemo središnjom Ulicom maršala Tita, razgledamo spomenik slovačkome narodnom heroju Janku Buljiku, protežemo noge ulicama Žarka Zrenjanina, Ive Lole Ribara i Patrika Lumumbe. Naš domaćin Vladimir Lenhart, novinar i glazbenik, objašnjava nam zašto je mjesto toliko odano nasljeđu socijalizma.
- Među vojvođanskim Slovacima iz Kovačice i sela Padine postoji određena doza nostalgije za SFRJ jer su u staroj državi bili deo ‘konstitutivnih naroda i narodnosti’, a posle su definisani kao nacionalna manjina. Po mom mišljenju, zadržavanje naziva škola i ulica iz tog vremena je svojevrsno ‘nivelisanje’, pokušaj da se ne ode predaleko u drugom smeru – kaže nam.
Prva zaustavna točka našeg posjeta Kovačici je Galerija naivne umjetnosti, otvorena davne 1955. godine. Trenutačni galerijski postav popunjava opus Pavela Cicke, u povodu 70. godišnjice umjetnikova rada. Fond umjetnina broji inače više od tisuću slika, a postav se aktualizira svaki mjesec, kaže nam kustosica Ana Žolnaj Barca, koja će nas provesti kroz izložbu i pritom upoznati s najvažnijim protagonistima tog umjetničkog stila na ovom prostoru.
- Umetnost naive u Kovačici rođena je 1939. godine, kad su počeli da slikaju Martin Paluška i Jan Sokol. Početkom sledeće godine pridružuju im se Martin Jonaš, Zuzana Halupova i Jan Knjazovic, koji su ovdašnju naivu proslavili po svim meridijanima; tako je Jonaš među top sto svetskih slikara-naivaca, a Halupova je kao članica UNICEF-a koja je slikala decu i svoja dela smatrala vlastitim potomstvom, proputovala ceo svet i to u slovačkoj narodnoj nošnji – protumačila nam je, dodavši kako umjetnici Kovačice nisu imali nikakvo formalno likovno obrazovanje: štoviše, Zuzana i Martin završili su samo četiri razreda osnovne škole, a svoja su djela stvarali gotovo isključivo u svom rodnom mjestu.
Jonaševa rodna kuća tek je par ulica dalje od Galerije; najčešći su motivi njegovih slika ljudi malih glava i predimenzioniranih ekstremiteta čime je želio ukazati na tegoban život seljaka, kažu nam voditelji tog objekta. Otkrivaju nam da je slikar bio poznat i kao vrstan grafičar, pa je na međunarodnoj izložbi grafika u Italiji 1978. godine nagrađen zlatnom medaljom zajedno s čuvenim Salvadorom Dalijem.
Ovdašnje su Slovakinje bile poznate kao pedantne i vrijedne, poštene i pouzdane žene, pa su ih ‘boljestojeći’ Beograđani redovito za dobru plaću angažirali da im održavaju stanove i kuće
Danas u Kovačici živi i radi čak 28 slikara-naivaca, a neki od njih imaju i vlastite ateljee. Snažan utjecaj tog umjetničkog izraza na cijelu varoš vidljiv je posvuda. Od oslikanih pročelja kuća do kavana i restorana čije zidove krase replike najpoznatijih djela, slike ovdašnjih majstora mogu se naći i u mjesnim institucijama - općinskoj zgradi, školi i prostorijama turističke zajednice. Zahvaljujući takvom zajedništvu, Galeriju naivne umjetnosti svake godine obilazi dvadesetak tisuća posjetilaca iz svih dijelova svijeta. Što je za Kovačicu bio Martin Jonaš u slikarstvu, to je u glazbi djed našeg domaćina i kolege novinara, Jan Lenhart.
- Moj deda, inače krojač po zanimanju, bio je jedan od prvih pevača koji su slovačku muziku u Vojvodini prezentovali svetu ranih pedesetih prošlog veka. Iza njega je ostalo tridesetak studijskih snimaka, ali je i dalje misterija tačno podretlo tih pesama: on je stare pesme u velikoj meri menjao i dopunjavao svojim stihovima, a onda su mu u tome pomagali aranžeri i kompozitori iz Novog Sada sa kojima je sarađivao. Njegove su pesme postale svojevrsni ‘modeli’ koji su se preuzimali te dalje pevali i popularizovali – kaže Vladimir. Prisjeća se kako su mu pričali da je djed po desetak dana zaredom znao biti na turnejama po selima sa svojim mini-orkestrom.
- Prestao je da peva 1970. godine, kada mu se rodio prvi unuk. Jednostavno je odlučio da ostavi karijeru ‘superstara’ i taj rokerski život - priča nam kroz smijeh.
Janov je unuk i sam glazbenik: nastupa pod imenom ‘Lenhart tapes’ i jedinstvena je pojava srpske muzičke scene jer preko nekoliko kazetofona semplira različite glazbene utjecaje i stilove, tragajući u tim svojim kombinacijama za zajedničkom frekvencijom i emocijom pjesama. Nastupao je i snimao s pjevačicama Svetlanom Spajić, Mirjanom Raić i Zojom Borovčanin. Pasionirani je skupljač kaseta po buvljacima Novog Sada, Zemuna, Pančeva, Zagreba. Upravo se priprema za veliki nastup u Jeruzalemu, gdje će se predstaviti spajanjem na prvu nespojivih glazbenih izraza i izvođača, primjerice La Monte Younga i bugarskih gajdi, guslara Čede Čurčića i krautrock-grupe Faust, gajdaša Bože Simeonova i saksofonista Petera Brotzmanna.
- Recimo, potpuno ravnopravno tretiram Ipčeta Ahmedovskog i Johna Lee Hookera; nisu možda isti ‘kalibar’, ali su obojica predstavnici te neke narodne vatre – objašnjava nam Vladimir, vidno ponosan na svoje obiteljske glazbeničke i manjinske korijene.
Nakon ručka u kafani ‘Crveno vino’, odlazimo iz Kovačice do nekoliko kilometara udaljene Padine. U tamošnjoj Lenjinovoj ulici, ispred Etno-muzeja Petraš, dočekuje nas vlasnik tog objekta Pavel Petraš. Sa svojom, danas pokojnom majkom, još je prije 63 godine započeo skupljati eksponate za muzej službeno otvoren 2006. godine. Sada je tipična vojvođanska prizemnica toliko ispunjena predmetima da u njezinu predsoblju, dnevnoj i svečanoj sobi te kuhinji i ostavi više nema slobodnog prostora niti na zidovima. Premda je postav posložen tematski, izlošci se uglavnom nalaze na svojim tradicionalnim mjestima, kao nekad. Vlasnik je dugo mislio da njegova zbirka broji desetak tisuća eksponata, ali je sama Vlada Slovačke ustvrdila da se u njoj nalazi zamalo trideset hiljada vrijednih, mahom raritetnih predmeta što svjedoče o bogatoj baštini te nacije na vojvođanskom tlu.
- Muzej bih mogao da nazovem i ‘Od rođenja do smrti’, jer stvari u njemu prate sve etape čovekova života, od rođenja i krštenja, preko udaje i svakodnevnog života odraslih, do konačnoga kraja. Svi su predmeti autentični i padinski: Slovaci su ovamo došli 1806.godine, a u zbirci su i neki stariji eksponati, koje su poneli sa sobom kada su bežali iz domovine. Najstarija je crkvena knjiga iz 1778. godine - pokazuje nam Pavel, pa nam svrće pozornost na raznovrsne tipove veza na kapama koje bi slovačke mladenke dobivale od svekrva i nosile do smrti, zbirku ženskih ukosnica što su se izrađivale po narudžbi i s posvetama supruga. Potom pokazuje pokrivala za glavu za različite životne prigode i događaje. U ladicama namještaja krije se zbirka s oko 25 tisuća tradicionalnih gumba, dugmadi i puceta, a tu su i neobične kutije različitih veličina.
- Te su kutije pravljene u vojsci od razglednica koje su devojke slale mladićima. Ja sam u Armiji bio u Mostaru i ta mi je aktivnost onde donosila pametno utrošeno slobodno vreme. Posle odsluženog roka, kutije bi se darivale budućim suprugama, ali kako moja tadašnja devojka nije sačekala da se vratim iz vojske, ovi su primerci ostali kod mene – kaže nam naš padinski domaćin, pa pokazuje još jedan raritet svoje zbirke, tzv. nakurnjak, zaštitnu navlaku za muško spolovilo izrađenu od drveta ili jarčeva roga. U kuhinjskom dijelu Etno-muzeja je ‘ćoravi prozor’, u kojem su stari pod ključem držali dragocjenosti poput masti i šećera. U svečanoj je sobi kompletan djevojački miraz otprije stotinjak godina, pa sa zanimanjem otvaramo škrinju sa ‘štikovanim’ suknjama, bluzama i ostalim dijelovima tradicionalne odjeće i rublja.
- Jedna ovakva suknja koštala je jedan lanac zemlje, što je 57 ari, odnosno oko pola hektara. Lanac zemlje, to je bio miraz. Danas bi to vredelo oko šest hiljada evra, ali ovakvog miraza više nema: žene koje znaju veštinu ‘štikovanja’ polako umiru, a i takav tradicionalan tekstilni materijal je nemoguće naći - objašnjava nam vlasnik impresivne zbirke, koji je za pojedine izloške izdvojio pozamašnu svotu novca. Nije se libio ni toga da u potrazi za narodnim blagom sam kopa po smeću, odlagalištima krame, tavanima i zapuštenim dvorištima, sve kako bi sačuvao svaki spomen na život i dugo postojanje Slovaka u Vojvodini.
- Kada sam otišao u penziju, dobio sam poriv da još više skupljam i skupljeno negde izložim. Sada mi ljudi sami donose predmete, ali nemam više mesta da ih stavim. Ne pijem i ne pušim, ovo je moj jedini porok. Žena me kritikuje šta toliko vremena i para ulažem u ovo, a ja uzvratim da je njena investicija u cigarete otišla u vazduh, a moja je ostala i ima neku vrednost - ponosan je vrijedni čuvar slovačke baštine.
Petraš nas potom odvodi do najdubljih bunara u Banatu: njihovu je izgradnju naručila carica Marija Terezija, kako bi privolila slovačko stanovništvo da ostane u Vojvodini. Danas su ti izvori života izvan osnovne funkcije i samo su turistička atrakcija.
Završnica našeg posjeta ovom dijelu Republike Srbije protječe u ponešto pesimističnijim tonovima, jer praznina ulica i trgova Kovačice svjedoči o tome da se i odavde u sve većoj mjeri iseljava u potrazi za boljim životom negdje drugdje, u Slovačkoj ili kojoj daljoj članici EU-a. Vladimir Lenhart kaže da još nema točnih podataka o tome koliko je ljudi otišlo u posljednje vrijeme, ali da se nedostatak vodoinstalatera, automehaničara, soboslikara i drugih, vazda potrebnih zanatlija i obrtnika itekako osjeća; najesen će svega šestero ovdašnjih maturanata upisati fakultet u Srbiji, a dvadesetak preostalih će ‘preko granice’, ilustrira nam stanje svojim riječima.
Tako se u novom svjetlu može promatrati j još jedna od ovdašnjih tradicija, ‘bedinerstvo’. Naime, ovdašnje su Slovakinje bile poznate kao pedantne i vrijedne, poštene i pouzdane žene, pa su ih ‘boljestojeći’ Beograđani redovito za dobru plaću angažirali da im održavaju stanove i kuće. Nažalost, danas se time može sve manje zaraditi, a i sve manje je onih koji takav rad mogu pristojno nagraditi. S druge strane, nekadašnja poljoprivreda i stočarska domaćinstva zamijenile su male privatne firme, a tu je i primjer nemilosrdne privatizacije, kada je nekoć uspješna Fabrika šećera Jedinstvo po regionalno rasprostranjenom sistemu ‘za jedan dinar ili kunu’ pripala posttranzicijskom tajkunu i ‘gazdi’ Miodragu Kostiću; nažalost, sve je izvjesnije da će tvornica propasti, jer je jeftinije šećer uvoziti, nego ga proizvoditi u Srbiji. Naravno, to će sa sobom donijeti gubitak najmanje stotinu radnih mjesta, te tako posljedično pridonijeti daljnjem urušavanju jedne nekoć kompaktne, uspješno ‘integrirane’ i životno zadovoljne manjinske zajednice.
