Prošlog tjedna obilježen je 20. rođendan Centra za mirovne studije, organizacije koja je u međuvremenu postala jednim od glavnih stupova progresivnih ideja i zagovaranja ljudskih prava i sloboda. Okruglu obljetnicu CMS-ovci su obilježili nizom predavanja i tribina, a program je završio tulumom u klubu Močvara, gdje se okupio velik broj članova, volontera, bivših polaznika njihovog programa Mirovnih studija te prijatelja i suradnika s civilne scene, potvrđujući važnost ove mirovne udruge.

Na nov način trebamo promišljati ekonomske teme i teme koje mislimo da smo društveno već riješili, poput reproduktivnih prava i migracija. A stare teme, vezane uz ksenofobiju i nacionalizam, i dalje su prisutne – govori Iva Zenzerović

Prije dvadeset godina skupina aktivista koja je radila na obnovi i pomirenju u podijeljenom Pakracu odlučila je svoje aktivnosti preseliti u Zagreb i osnovati Centar za mirovne studije. Bilo je to u ožujku 1997., a već u rujnu te godine raspisan je natječaj za prvu generaciju Mirovnih studija – neformalnoga obrazovnog programa u trajanju od jedne akademske godine kojim se, kako je navedeno u pozivima, ‘obrazuju nemirni građani koji žele aktivno sudjelovati u izgradnji društva s manje nasilja i isključenosti, a više jednakosti i pravde’.

U skupini tih aktivista bio je i Goran Božičević, poznati mirovni aktivist koji je za Pakrac otišao odmah nakon prvih sukoba podijeljenih strana. Umjesto mirovnog rada, ondje je njega i druge aktiviste dočekao onaj fizički – popravci i prilagodba životu u teškim uvjetima. Goran i danas kaže da je život s ljudima i pomaganje u obnovi najvažnije iskustvo koje su stekli i od čega su dalje gradili aktivističku priču.

- Fizički rad je jako dobar temelj. Ako je što vrijedilo, onda je to taj život s ljudima, kad smo se tuširali jednom tjedno, kad je u dućanima bila samo jedna vrsta salame i sira, kad se spavalo u vrećama i kad nije bilo struje. To je stvorilo određenu solidarnost, jer je svima tada bilo jednako - priča Božičević za Novosti telefonski iz Grožnjana u kojem danas živi, pa se nastavlja prisjećati kako su aktivisti koji su već bili stekli mnoga iskustva s približavanjem kraja rata sve češće razmišljali o tome što će dalje.

- Prvi smo put o svojevrsnom centru za mirovne studije razgovarali negdje 1994., u uredu Antiratne kampanje u zagrebačkoj Tkalčićevoj. Govorili smo da će jednom rat prestati, pa da bi bilo dobro osnovati nekakvo udruženje putem kojeg ćemo se baviti svime što smo naučili kako bismo i tako prevenirali buduća nasilja. Ali to su bili samo razgovori - kaže Božičević.

Tijekom 1995. mirovni aktivisti organizirali su Miramide, treninge izgradnje mira, a u isto se vrijeme započela rađati ideja o cjelovitijem programu.

- Naziv Centar za mirovne studije počeli smo vrtjeti 1996., pa se te jeseni u kući naše volonterke Melite Jureše na Rabu okupilo nas desetak i napokon dogovorilo da ćemo ga osnovati - kaže Goran.

U ožujku 1997. ekipa koja je još radila u Pakracu – Marina Škrabalo, Melita Jureša, Alex Melbourne i Božičević – odlučila se preseliti u Zagreb.

- Rekli smo da nema smisla ovo što sada nazivamo Centrom za mirovne studije osnivati u Pakracu: to bio bila samo šarena laža radi donatora, jer bi nam ondje bilo lakše dobiti novac. Hajdemo mi otići glavni grad, kazali smo si, pa donijeli za sve nas tešku, ali jako važnu i dalekosežnu odluku da se maknemo iz Pakraca - priča nam Božičević.

U Hrvatskoj najviše fali nade. Ljudi odlaze iz zemlje ne samo zbog novca, nego i zato jer vide da ih ovdje nitko ne cijeni i da im se sloboda u javnom prostoru sužava – ističe Goran Božičević

Tako su na proljeće došli u Zagreb, smjestili se za stol u kutu ureda Antiratne kampanje, nikad dovoljno vrednovana pokreta, i započeli s pripremama Mirovnih studija u sklopu CMS-a. No ideju o neformalnom obrazovnom programu, odnosno njihovu izlasku iz, kako je naziva Božičević, čisto aktivističke sfere, nisu baš svi dobro primili, a pogotovo ne akademska zajednica, još nenaviknuta na takav tip edukacije u kojem je vidjela svojevrsnu konkurenciju. Ipak, podrška im je dolazila i iz njezinih redova – od profesorice Biljane Kašić, Nenada Zakošeka i Maje Uzelac.

Na natječaj objavljen u nekim medijima, među kojima je bio i Tjednik (u kojem su za svoj oglas dobili popust jer se ideja svidjela uredniku), javilo se mnogo više ljudi nego što su očekivali: od njih dvadeset, koliko su prvotno planirali upisati, nakraju ih je bilo četrdeset. S paralelnim su programom započeli u Privatnoj gimnaziji (koju je i tada vodio Zlatko Šešelj) i u uredu Antiratne kampanje. Prvu su godinu postojanja završili u tada otvorenom klubu Attack u Heinzelovoj ulici, koji je vodila CMS-ova bliska suradnica Vesna Janković. Na samom su početku djelovanja donijeli odluku da u program neće primati dotadašnje aktiviste nego će se otvarati novim ljudima, onima koji još ništa ne znaju o takvim oblicima društvenog angažmana. U toj je prvoj generaciji bila i Iva Zenzerović, danas već dugogodišnja voditeljica Mirovnih studija.

- Za studije sam doznala posljednji upisni dan: pročitala sam oglas u Feralu i zainteresirala me i tema i metode rada - kaže nam Iva Zenzerović, koja je tada studirala pedagogiju i sociologiju, a u formalnom se obrazovanju nije bila susrela sa sadržajima koje su otvarali Mirovni studiji.

- Tu je prvu godinu bilo jako puno različitih ljudi. Imala sam osjećaj da su došli jer su htjeli osjetiti i drugačiju vrstu normalnosti od one dominantne - objašnjava, dodajući kako je u vrijeme Tuđmanove Hrvatske naglasak bio na osobnom radu, a neki su, s obzirom na to da su posljedice dojučerašnjih sukoba bile doista snaže, dolazili ispričati svoju ratnu priču.

- Vrijednost Mirovnih studija nije u tome da netko čuje nešto pametno od predavača – danas je ionako sve na internetu, možda i pametnije od onoga što mi predajemo – nego u tome da se ljudi mogu identificirati s predavačima. Odnosno da u njima ne gledaju eksperte nego žive ljude koji devedesetih nisu ništa znali i koji su krenuli grlom u jagode te iz toga izišli osnaženi. Ako moji studenti kažu ‘ako je Goran to mogao, onda mogu i ja, još bolje od njega’, to je strašno moćno. Želimo li vrijednosno činiti svijet boljim, za to ne treba deset knjiga, dovoljno je malo zdrave pameti i odluka da nećeš podnositi nasilje. To ti nijedan Harvard ne može dati - objašnjava Božičević.

Ono što govori prepoznali su i polaznici Mirovnih studija, kojih je do danas više od šest stotina i to svih profila, od aktivista i akademskih radnika, preko predstavnika braniteljskih udruga i branitelja, policajaca i sindikalista, do nastavnika, pravnika, politologa, teologa i zaposlenika ministarstava i gradskih uprava. Neki od njih danas su javno poznati u svojim profesijama, poput društveno angažiranih znanstvenika i istraživača Dražena Šimleše, Drage Župarića-Iljića, Karin Doolan, Ankice Čakardić i Branka Sekulića, aktivista za ljudska prava Gordana Bosanca, Sandre Benčić, Emine Bužinkić, Julije Kranjec, Tee Vidović i Zinke Mujkić, novinara Barbare Matejčić, Tamare Opačić, Sanje Milovac, Jelene Svirčić, Sergeja Županića… Većina njih ostala je bliska CMS-u, udruzi koja je sa svojim članstvom pokretala i podržavala niz progresivnih akcija i projekata, od Platforme 112 i Zagreb Pridea do ukazivanja na različite društvene nepravde kroz akcije, među kojima je i osnivanje zadruge Okus doma, koja radi na integraciji i zapošljavanju migranata i azilanata.

- S vremenom su Mirovni studiji postajali sve više aktivistički i politički. Kako su se godine nizale, otvarale su se nove teme, poput ekonomske nejednakosti i ljudske sigurnosti, premda su i one stare, kao što su ksenofobija i nacionalizam, još prisutne - kaže Iva Zenzerović.

- Ideja je ostala ista, način rada je ostao isti, a program je postao puno bogatiji. U počecima smo bili više orijentirani na rješavanje sukoba, na ratnu priču, na rodnu priču, dakle na bazične stvari. Danas tu ima i ekonomskih nejednakosti i ekoloških i radničkih prava, i vidi se da je sve to isprepleteno i povezano. To je prirodan nastavak onoga od čega se krenulo - dodaje Božičević.

Osim Mirovnih studija, odnosno edukacijskog programa, udruga se bavi i istraživanjima te zagovaranjem tema koje su im u fokusu, a to su borba protiv rasizma, ksenofobije i etničkog ekskluzivizma, ljudska sigurnost i socioekonomska pravednost.

- Jedan od ozbiljnih izazova je što stare teme ne zastarijevaju, a dolazi cijeli niz novih. Na nov način trebamo promišljati ekonomske teme i teme koje mislimo da smo društveno već riješili, poput reproduktivnih prava i migracija. A stare teme, vezane uz ksenofobiju i nacionalizam, i dalje su prisutne. I to u kontekstu u kojem sam CMS, kao i ostale progresivne udruge i njihovi članovi, nerijetko bivaju predmetom kritike, ali i otvorenih napada neokonzervativnih udruga i njima sklonih medija. Sigurno je da su konzervativne udruge ojačale u nekoliko posljednjih godina. Prostor civilnog društva se proširio i tu je potrebno više dijaloga, ali i osude konkretnih retrogradnih praksi - ističe Iva Zenzerović.

Napadi su najčešće usmjereni na načine financiranja CMS-a, a napadači su uglavnom upravo oni koji sami imaju mutno novčano zaleđe.

- Te kritike treba doživljavati pozitivno, jer to znači da je naš rad vidljiv i prepoznat u društvu. No bilo bi zanimljivo čuti i konstruktivne kritike, one koje bi otvorile mogućnost dijaloga ili polemike, a ne samo one da smo ‘Soroševi plaćenici’. A bespredmetno je da se uglavnom iznose komentari o našim izvorima financiranja, jer su naši godišnji financijski izvještaji transparentni i javni te sadrže podatke o tome koliko novca uplaćujemo u državni proračun putem poreza, doprinosa i drugog - kaže Cvijeta Senta, nova voditeljica Centra koji je za nju, kako sama kaže, i posao i šira obitelj.

Što se budućnosti tiče, ona najavljuje kako će se i dalje baviti temama zaštite i promicanja ljudskih prava, njihove afirmacije u sferi ekonomske i ljudske sigurnosti, zagovaranjem bržih i efikasnijih rješenja unutar tih politika, integracijom stranaca i svih manjina, osnaživanjem građana za aktivističko djelovanje, demokratizacijom obrazovnog sustava i podizanjem građanske pismenosti društva.

- Ono što dodatno treba otvoriti jest problem nefunkcioniranja pravosuđa, njegove neučinkovitosti. Takav nefunkcionalni sustav ima velike reperkusije na kvalitetu života i stvara osjećaj nesigurnosti. To se posebno vidi na pitanju korupcije. Nisam sigurna da civilno društvo može i treba rješavati taj problem, ali može ukazivati na njega - objašnjava Senta.

Po njenim riječima, CMS predstavlja korake za popravljanje društva zajedno s drugim organizacijama te aktivističkim i zagovaračkim inicijativama koje zajedno čine zamašnjak promjene. A na koji način i zašto to treba činiti, odgovara Božičević.

- Moramo se vratiti ljudima. Situacija u Hrvatskoj je takva da najviše fali nade. Ljudi odlaze iz Hrvatske ne samo zbog novca, on jest važan faktor, nego i zato jer vide da ih ovdje nitko ne cijeni i da im se sloboda u javnom prostoru sužava. Radi se o tome da ljudi žele živjeti u državi u kojoj se smije govoriti a da te se ne napada, da smiješ raditi Noć kazališta a da se ta manifestacija ne ukine. Ljudi traže neki bazični prostor za svoj rast i priznanje. To je iskonska želja za slobodom, pravom na rad i poštovanjem. Ljudi vide da se kroz cijeli taj utjecaj konzervativne desnice, crkve i revizije povijesti zatvara prostor slobode. I udruge moraju pronaći način kako se s time nositi. Sviđa mi se taj prijelaz od udruga prema političkom: Zagreb je naš je važan, Nova ljevica je važna, važno je ulaziti u političku sferu jer više ne gradimo samo mir nego zajednicu u kojoj se isplati i može živjeti slobodno - govori Božičević.