Ćirilica je ubila moje sinove, rekao je Marijan Živković, jedan od onih koji su razbijali dvopismene i dvojezične ploče postavljene 2013. godine na zgrade državnih institucija u Vukovaru. Živković je udaranje čekićem po ćirilici na zgradi policijske stanice objašnjavao činjenicom da je u ratu izgubio dva sina, iz čega je njegova obrana zaključila da je bio smanjeno uračunljiv, što je Općinski sud uvažio, ali se Državno odvjetništvo žalilo, Županijski sud u Puli žalbu prihvatio, pa je predmet opet trebao završiti pred vukovarskim Općinskim sudom, do čege ipak nije došlo jer su tužitelji odustali od daljnjeg progona. Ponovno suđenje, koje je započelo prošli mjesec, izazvalo je novi val protesta i okupljanja Živkovićevih pristaša predvođenih gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom, koji je prije desetak dana na sjednici Gradskog vijeća bacio na pod Statut Grada Vukovara na ćirilici koji mu je dao Srđan Kolar, predsjednik gradskog SDSS-a. ‘Ovo smatram činom agresije koja dolazi u režiji Srpskog narodnog vijeća, Milorada Pupovca i SDSS-a u Vukovaru’, kazao je Penava, nedvosmisleno poručivši da mu ne pada na pamet poštivati Ustav, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, odluku Ustavnog suda kao i sve one silne međunarodne konvencije o ravnopravnoj upotrebi manjinskog jezika i pisma koje je Hrvatska potpisala. Štoviše, SDSS-ovce koji su ga ćiriličnim Statutom željeli podsjetiti da se pripadnicima srpske manjine uskraćuju prava, optužio je da su im uzori ‘četničke šubare’ i da 2019. žele napraviti ono u čemu nisu uspjeli 1991. godine.

Dvojezičnost je potvrđena izvještajem o provedbi Ustavnog zakona koji je prihvaćen i na Vladi koju je vodila Jadranka Kosor i to jednoglasno, što znači da je za njega glasao i Tomislav Karamarko

Štampanje Statuta dio je kampanje ‘Da se bolje razumijemo’, koju su pokrenuli SNV i Zajedničko veće opština, s ciljem skidanja stigme s ćirilice. Kampanja je zamišljena u tri faze: prva je bila izrada gradskih dokumenata na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, druga je upravo krenula s bannerima s azbukom na ćirilici i latiničnim sloganom ‘Slova nisu kriva’, dok je treća predviđena idućih mjeseci. Kampanja bi trebala završiti do kraja godina, kada Hrvatska preuzima predsjedavanje Europskom unijom. Najavljujući kampanju u SNV-u su kazali da prije svega žele poslati poruku da korištenje ćirilice ni po čemu ne ugrožava većinski narod, da je svaka država članica EU-a dužna promovirati upotrebu manjinskog jezika i pisma te da ćirilica ima svoje mjesto ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj Hrvatskoj, pogotovo u mjestima gdje Srbi žive u značajnom broju, kako je to rekao predsjednik SNV-a Boris Milošević.

Predsjednik Savjeta SNV-a Milorad Pupovac podsjetio je da je ulaskom Bugarske u EU ćirilica postala jedno od službenih pisama Unije i da je, baš kao i svako drugo pismo, napravljena da povezuje i spaja ljude, a ne da ih razdvaja. ‘Neki hoće da ćirilično pismo bude pismo neslobode u Hrvatskoj, a ćirilica je uvijek bila i uvijek će biti pismo slobode, baš kao i svako drugo pismo. Slobode da se na njemu piše, da se na njemu čita i da ga se vidi tamo gdje ga se treba vidjeti. Pisma ne čine nedjela, nego ljudi koji se služe njima. Ova kampanja je prije svega poziv na dijalog kako bismo izbjegavali nesporazume oko svih pitanja pa tako i onih bolnih’, kazao je Pupovac, ali ga u Vukovaru nisu željeli čuti pa je Gradsko vijeće opet odbacilo zahtjeve srpske manjine i ignoriralo odluku Ustavnog suda, zaključivši da još uvijek nisu sazreli uvjeti za ravnopravnu upotrebu srpskog jezika i ćirilice u tom gradu. I to usprkos činjenici da bi ovim promjenama bili obuhvaćeni tek gradski vijećnici koji bi – da su prihvaćene – materijale ili dokumente na manjinskom jeziku i pismu mogli zatražiti usmenim putem, baš kao i građani dokumente, a ne isključivo pismenim, kao što je do sada bio slučaj. Ali i to je bilo previše.

Postavljanje dvojezičnih ploča prije šest godina izazvalo je val protesta. Protivnici ćirilice organizirali su se u neformalno tijelo nazvano Stožer za obranu hrvatskog Vukovara koji je funkcionirao po zadanoj matrici. Podsjetimo da je tada na vlasti i na državnoj i na lokalnoj razini bio SDP sa svojim koalicijskim partnerima. Bilo je to vrijeme dviju kolona sjećanja, uoči onog čuvenog okupljanja ‘šatoraša’ ispred zgrade Ministarstva branitelja u Zagrebu. Ploče su postavljane u rano jutro, prije šest sati, na zgrade policije, suda, porezne i državne uprave, ali ih je ‘spontano’ okupljen narod – a znalo je biti i po 500 ljudi – uporno razbijao pa ih je morala čuvati interventna policija. Ploče su, objašnjavao je tada ministar uprave Arsen Bauk, postavljene temeljem Ustavnog zakon o pravima nacionalnih manjina izglasanog još 2002. godine, i to dvotrećinskom saborskom većinom, dakle glasovima i pozicije i opozicije. Zakon je predvidio da njegova primjena bude postupna, zbog čega je – kako je kazao Bauk – postavljanje dvojezičnih ploča počelo s državnim institucijama, dok su nazivi ulica, prometni znakovi i ploče na lokalnim institucijama trebali biti mijenjani naknadno.

Usprkos činjenici da se jezična odredba iz Ustavnog zakona odnosila samo na područja lokalne samouprave gdje pripadnici manjinskog naroda čine najmanje trećinu stanovništva, zanimljivo je da je u srpnju 2009. u Vukovaru – koji tada nije zadovoljavao taj uvjet – formalno uvedena ravnopravna upotreba srpskog jezika i pisma. ‘U skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i ovoga Statuta, pripadnici srpske nacionalne manjine imaju pravo slobodne uporabe srpskog jezika i ćiriličnog pisma u društvenom i javnom životu te u službenoj komunikaciji u javnim poslovima iz samoupravnog djelokruga Grada Vukovara’, stajalo je u Statutu koji je – ovo je još zanimljivije – izglasalo 11 vijećnika HDZ-a, dvojica iz HSP-a (današnji HSP dr. Ante Starčević) i trojica iz SDSS-a, dok je 13 vijećnika SDP-a bilo protiv. Nije tada koalicija HDZ-HSP AS bila puno liberalnija nego što je danas, nego je cilj bio da pritiskom Vijeća u kojem imaju većinu smanje ovlasti tadašnjem SDP-ovom gradonačelniku Željku Sabu, tako da je petero SDP-ovaca bilo protiv ove promjene.

Dvojezičnost je potvrđena izvještajem o provedbi Ustavnog zakona koji je prihvaćen i na Vladi koju je vodila Jadranka Kosor i to jednoglasno, što znači da je za njega glasao i tadašnji nestranački ministar Tomislav Karamarko. Bio je to, međutim, samo politički dribling HDZ-a i njegovih saveznika. Popis stanovništva iz 2011. pokazao je da je udio Srba u gradu narastao sa 32,9 posto, koliko ih je bilo po popisu iz 2001. godine, na 34,9 posto, što je značilo i obaveznu primjenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i postavljanje dvojezičnih ploča, ali umjesto toga ploče u Vukovaru dočekane su čekićima i prijetnjama.

U Hrvatskoj je 27 općina i gradova koji nisu bili zakonski obavezni uvesti ravnopravno korištenje jezika i pisma, ali su ipak to učinili

U Hrvatskoj postoji 27 jedinica lokalne samouprave u kojima pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika, pa su samim tim ispunjeni preduvjeti za primjenu Ustavnog zakona. Među njima su 23 općine i dva grada sa srpskom manjinom (Krnjak, Vojnić, Donji Lapac, Vrhovine, Udbina, Šodolovci, Jagodnjak, Erdut, Dvor, Gvozd, Donji Kukuruzari, Biskupija, Civljane, Kistanje, Ervenik, Markušica, Trpinja, Negoslavci, Borovo, Gračac i Plaški te Vukovar i Vrbovsko) kao i Končanica (češka manjina), Punitovci (slovačka), Grožnjan (talijanska) i Kneževi Vinogradi (mađarska). Dio njih to pravo i koristi, dok neki drugi, poput Gračaca, nisu uskladili odredbe Statuta o upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma niti su sukladno Zakonu postavljene dvojezične ploče na zgradu općine, premda na svom području Gračac ima 45 posto stanovnika srpske nacionalnosti, na što se upozorava i u izvještaju o provedbi Ustavnog zakona za 2018. Također se ističe da je Grad Vrbovsko uskladio Statut, ali da ‘u pogledu primjene nije postignut napredak’, niti su postavljene dvojezične natpisne ploče na gradske institucije, dok na državnima stoje od 2015. Slično je i u Donjim Kukuruzarima. U Udbini su ploče postavljene, ali i ukradene. Većina općina i gradova nema pečat na manjinskom jeziku i pismu, prometne znakove ima tek nekoliko, baš kao i nazive ulica i trgova.

No ima i drugačijih primjera. U Hrvatskoj je 27 općina i gradova koji nisu bili zakonski obavezni uvesti ravnopravno korištenje jezika i pisma, ali su ipak to učinili. Radi se mahom o lokalnim samoupravama u Istri, uključujući i Istarsku županiju te gradove Poreč, Pulu, Buje, Novigrad, Rovinj, Umag i Vodnjan. Daruvar je to pravo uveo za češku manjinu, tri općine za mađarsku, po jedna za češku i rusinsku te samo Kneževi Vinogradi za srpsku nacionalnu manjinu.

Po tako visoko određenom postotku od najmanje trećine manjinskog stanovništva za primjenu Ustavnog zakona Hrvatska spada u rigidnije države Europe, iako je još 1997. donijela Zakon o potvrđivanju Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima kojom se potpisnice obvezuju na zaštitu i promicanje regionalnih ili manjinskih jezika. Prilikom ratifikacije je predala izjavu kojom je odredila da će se odredbe primjenjivati u odnosu na talijanski, srpski, mađarski, češki, slovački, rusinski i ukrajinski jezik, ali od toga – kako vidimo – nije puno ostalo. Posebno ne u Vukovaru, gdje i najviši politički dužnosnici, poput predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, primjenu uvjetuju razrješavanjem procesuiranja ratnih zločina i pronalaskom nestalih u ratu, kao da ta dva pitanja stoje u međusobnoj vezi. Inicijalno je Zakonom o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina iz 2000. bilo predviđeno uvođenje dvojezičnosti samo u općinama i gradovima u kojima nacionalne manjine čine većinu, da bi Ustavnim zakonom taj udio bio smanjen na ‘najmanje trećinu’.

Europska iskustva su različita. Kako piše profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Višeslav Raos, u Češkoj je dovoljan udio od samo deset posto, ali je implementacija mogla biti pokrenuta isključivo ako zahtjev za uvođenje dvojezičnih natpisa potpiše čak 40 posto stanovnika tog grada ili općine. U Poljskoj je granica 20 posto, što je omogućilo da nakon ulaska Poljske u EU 2005. godine pojedini gradovi u gornjoj Šleskoj prvi put nakon Drugoga svjetskog rata ponovno dobiju njemačke natpise. Isti postotak važi i u Mađarskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj, dok se u Sloveniji primjenjuje povijesni teritorijalni kriterij za talijanski jezik u slovenskom priobalju te za mađarski u Prekmurju, bez obzira na broj pripadnika tih naroda. Zanimljiv je primjer Austrije, čijim je državnim ugovorom iz 1955. propisana dvojezičnost u Gradišću za hrvatsku i mađarsku zajednicu te u Koruškoj i Štajerskoj za slovensku. Ali je, kako ističe Raos, uspješna implementacija uslijedila tek u ovome desetljeću, s time da je Ustavni sud predviđeni udio od 25 posto smanjio na deset posto. Nakon što je Bruno Kreisky, socijaldemokratski premijer, 1972. preko noći uveo dvojezične natpise u Koruškoj, došlo je do – vrlo nalik Vukovaru – ‘spontanog’ otpora dijela lokalnoga stanovništva koje je uništavalo ploče pod egidom ‘obrane zavičaja’ od Jugoslavije, što je nastavio raditi i pokojni koruški premijer iz Slobodarske stranke Jörg Haider, koji je početkom 2000-ih odbijao uvesti dvojezične natpise jer da oni narušavaju ‘društveni mir’ i ‘razaraju lokalne zajednice’, objašnjavajući da je njemu važnije slušati ono što žele građani nego slijediti naputke Ustavnoga suda, što se opet može usporediti s primjerom Vukovara i zahtjevom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da pravosuđe, umjesto slijepog služenja zakonima, mora više slušati bilo naroda.

Korištenje ćirilice u Hrvatskoj, posebno u Vukovaru, postalo je tako jedno od ključnih svjetonazorskih pitanja koja se redovno postavljaju ne samo zainteresiranim političarima, nego i svim predsjedničkim kandidatima. SDP-ov Zoran Milanović, za čijeg mandata su ploče u Vukovaru postavljene, kaže da bi isti potez opet napravio, samo još puno izravnije nego prije. Miroslav Škoro podržao je razbijača Živkovića s kojim se i fotografirao, kazavši da je ‘svojim činom štitio Ustav’ i da mu je neizmjerna čast stisnuti mu ruku. Mislav Kolakušić s ćirilicom nema problema s obzirom na to da, kako je rekao, inzistira na provođenju propisa, a da lokalna vlast to ne radi.

Nema slaganja ni na ljevici. Bivši ministar Bauk smatra da problem treba riješiti državna, a ne lokalna vlast kojoj je to prevelik teret, dok nezavisni zastupnik Bojan Glavašević kaže da nije uloga Vlade da zavodi red po Vukovaru, nego da to mora napraviti tamošnja zajednica i da se na tome vidi je li netko lider ili nije. Pretendent na čelo HDZ-a Davor Ivo Stier pak podržava Penavu koji ‘simbolizira zdravi patriotizam’. ‘Vrh srbijanske politike praktički šalje poruke da se ne srami svoje politike iz vremena agresije na Hrvatsku i da od nje ne odustaje. Zato ćirilicu u Vukovaru ne gledam samo kao pismo, nego kao simbol takve politike i zato je neprihvatljiva u Vukovaru’, rekao je Stier, dok po Pavlu Miljavcu iz Generalskog zbora još nije vrijeme za ćirilicu, nego treba sačekati da dođe nova generacija. ‘Ne treba izazivati s porukama, pismima i majicama’, rekao je.

Možda baš ta Miljavčeva rečenica ‘da još nije vrijeme’ najbolje ilustrira bojazan prisutnu u dijelu srpske zajednice da desni dio HDZ-a želi iskoristiti skori popis stanovništva do kojeg bi što je moguće veći broj Srba trebao otići, i to ne samo iz Vukovara nego i iz Hrvatske, pa da se tako pitanje ćirilice riješi samo od sebe. Uostalom, ako ‘nije vrijeme’, kako tvrde, za Vukovar, zašto nije vrijeme za Gračac i Vrbovsko? Međunarodna zajednica, međutim, takav rasplet neće gledati skrštenih ruku, s obzirom na to da su o svemu obaviješteni specijalni izvjestitelji Ujedinjenih naroda o pitanjima kulturnih prava, definiranih posebnom konvencijom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji ovakvu zabranu ćirilice smatraju tipičnim negativnim primjerom koji UN ističe kao onemogućavanje kulturnih prava manjina i pojedinaca koji su drugačiji od većine u društvu, za što se pobrinuo profesor Dejan Jović. U UN-u naprosto znaju da ćirilica nije ubojica. Gotovo 25 godina nakon rata došlo je vrijeme da to konačno shvate i u Hrvatskoj.