Brgudac je simbol antifašističke borbe i glavni centar oružanog ustanka naroda Istre. To selo ima čak osam antifašističkih partizanskih spomenika i upravo zbog toga izgleda kao da se nalazi u nekoj drugoj državi, onoj koja se takvih spomenika ne stidi, već se njima ponosi. Nalazi na 747 metara nadmorske visine i jedino je selo na Ćićariji koje danas nema adekvatan vodovod. U njega vodi samo jedan put, koji se kružno okreće i posjetitelje vodi natrag odakle su krenuli, prema spomeniku palim borcima za slobodu čiju je petokraku nedavno u crveno ofarbala Udruga antifašista Buzet.
- Ta petokraka nikada nije bila crvena, ali ća da radimo. Ako je žele crvenu, neka bude crvena, to je valjda zbog obljetnice, 75. godišnjice pobjede nad fašizmom. I hoćemo dole tablu da nam stoji, na cesti da piše selo NOB-a - dobacuje nam u prolazu jedan mještanin koji je izašao u jutarnju šetnju.
U gradovima su noći već odavno tople i sparne, a ovdje su jutra čak i ljeti hladna, dok se temperatura spušta i do deset stupnjeva. Jutros je bilo dobrih četrnaest, dovoljno da požalimo što sa sobom nismo ponijeli deblju jaknu. Hodamo selom i uživamo u miru. Iako izolirana, sva kamena sela u kršu uvijek imaju specifičan, neodoljiv šarm. U ovo subotnje jutro najveći šušur je oko butige, bijelog kombija pretvorenog u pokretnu trgovinu koja u selo dolazi svake srijede i subote iz Buzeta. Puštamo ljude da obave nabavku i nastavljamo šetati prateći kartu svih spomenika.
Najprije nailazimo na spomen-ploču postavljenu na mjestu osnivanja narodnooslobodilačkog odbora 1942. godine, kada je u selu održano i javno glasanje. Put nastavljamo dalje do spomenika gdje je formirana Četvrta istarska partizanska (kraška) četa, a pored kojeg je i spomen-ploča partizanskim kuririma. Selom dominira nedavno obnovljena zgrada nekadašnje škole, a danas Spomen-dom prvog partijskog savjetovanja KPH za Istru, održanog u prosincu 1943. Na istoj zgradi nalazi se i spomen-ploča o prvoj školi na hrvatskom jeziku nakon talijanske okupacije, jer je nakon uspostave fašističke diktature 1924. bilo zabranjeno učenje na hrvatskom jeziku, a domicilno hrvatsko stanovništvo tretirano je kao građani trećeg reda. Dolazimo i do velikog spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora, okruženog mirisnom lavandom. Preostale dvije spomen-ploče odnose se na žrtve poginule u bombardiranju i strijeljanju.
Geografska izoliranost Brgudca bila je pogodna za partizansku aktivnost, tako da je ovo selo bilo glavno sjecište partizanskih putova, centar oružanog ustanka i mjesto odakle je preko 90 posto Istrijana otišlo u partizane. Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. kontrolu nad ovim teritorijem preuzimaju njemačke jedinice, koje u operaciji ‘Braunschweig’ u travnju i lipnju 1944. godine u nekoliko navrata pale i bombardiraju Brgudac i ubijaju ukupno 56 civila, mahom žena i djece, koji se nisu na vrijeme uspjeli pridružiti zbjegu. Sudbina Brgudca zadesila je i brojna druga sela na ćićarijskoj visoravni, poput široj javnosti najpoznatijeg stradanja u selu Lipa, gdje se nalazi Memorijalni centar Lipa pamti. Ovi događaji iz 1944. obilježili su povijest spaljenih sela Žejana, Malih i Velih Muna, Vodica, Dana, Trstenika, Rašpora, Račje Vasi i Brgudca.
A je, svega se sjećam, i bombardamenta i kada su tu mitraljali. Tada ih je bilo osamnaest ubijenih, mahom žena i djece – govori Nada Brajković i dodaje kako se i danas sjeća lica njemačkog pilota koji je u niskom letu na Brgudac ispustio smrtonosni teret
Brgudac je bio stočarsko selo s preko 400 stanovnika koji su se bavili zajedničkim uzgojem stoke, tako da su u jednom trenutku imali preko 3000 grla, te prodajom drva i proizvodnjom krbunice, drvenog ugljena, koji su žene noseći u košarama na glavi pješice transportirale u Opatiju i tamo prodavale. Danas u selu službeno živi stalnih 12 stanovnika i osmero onih koji najveći dio vremena provode ovdje. Među njima jedan od aktivnijih je Saša Siteh koji se ovamo preselio sa suprugom. Smatra da je danas najveći problem ove zajednice pitanje komunela, seoskih dobara koja su specifičan oblik zajedničkog vlasništva. Naime, još u 19. stoljeću mještani Ćićarije kupili su od Austro-Ugarske Monarhije zemlju koju su zajednički koristili i međusobno nasljeđivali. Zbog nedorečenosti hrvatskih zakona država je zajednička zemljišta, nekadašnje komunele, počela upisivati kao javno zemljište, tretirajući komunele kao zemljišne zajednice.
- Bio je to neki vid socijalističkog upravljanja. Sve pašnjake i šumu otkupili su mještani sela i to vlasništvo nitko nikada nije dirao, ni Austro-Ugarska ni Jugoslavija. Kada je došla Hrvatska, ispalo je da se prema važećem zakonu ovaj vid vlasništva ne može upisati i zamislite, sada je kao vlasnik upisana nepostojeća porezna općina Brgudac. Iza sebe imamo spor za koji smo dobili prvostupanjsku presudu u našu korist, što znači da je sud uvažio da se zemljište mora vratiti selu. Međutim, tada se u medijima počelo pisati kako smo najbogatiji zemljoposjednici u Hrvatskoj i počeli su se javljati oni koji nisu htjeli dati novac za tužbu. One koji su tužili državu sada su tužili oni koji u tome prije presude nisu htjeli sudjelovati. U međuvremenu, država se dva puta žalila na presudu i ona je na kraju oborena. Tako sada imamo spor koji se nikada neće riješiti. Škola, vodosprema, šuma, put – sve je upisano na nepostojeću poreznu općinu Brgudac i zbog toga ne možemo imati adekvatan infrastrukturni razvoj - objašnjava Siteh s kojim sjedimo ispred njegove kuće tik uz Spomen-dom.
Problem komunela je i u činjenici da su kao vlasnici kuća ili zemljišta upisane obitelji, a ne pojedinačni članovi. Mještani rješenje vide možda u tome da se umjesto udruge, koja ne može zakonski raspolagati zajedničkom imovinom, osnuje mjesni odbor koji bi onda postao vlasnik komunela i koji bi mogao na primjer naplaćivati eksploataciju šume i novac ulagati u lokalni razvoj.
U Brgudac vikendom, pogotovo u proljeće i jesen, dolazi velik broj planinara koji sve češće parkiraju gdje god stignu, što počinje nervirati mještane. Mnogi od njih zato koriste rana jutra za šetnju i uživanje u tišini. I to je, čini se, svima zajedničko – ljudi ovdje vole mir i svoje selo. Druga zanimljiva stvar je da su mnogi od njih umjetnici koji su nakon završenog fakulteta došli ovamo i, poput krajobraznog arhitekta Petra Bande koji proizvodi nadaleko poznatu maštovitu keramiku, donijeli odluku o ostanku.
Nekada su u Brgudcu postojale zajedničke radne akcije, brinulo se zajednički o svemu, ali danas nakon rata i promjene sustava mještani kažu da svatko gleda svoj osobni interes. Asfaltiranu cestu do sela svojevremeno je izgradila JNA zbog, kako lokalna priča kaže, generala i rođenog Brgučanina Milana Klobasa. Vlastitim sredstvima napravljen je vodovod koji crpi vodu iz lokalnog izvora, ali isti zahtijeva adekvatnu sanaciju jer je voda danas bakteriološki neispravna. U odnosu na razdoblje samoupravljanja, kada je zajednički interes bio prepoznat i kada su većinu stvari ljudi napravili dogovorno i putem samodoprinosa, danas velik problem nastaje već onda kada treba zamijeniti pumpu za vodu. O spomenicima se danas uglavnom brinu udruge antifašista, ali i lokalni stanovnici.
O teškom životu Brgučana govori i jedini spomenik koji nije partizanski, a na kojem piše: ‘Do ove gorice ispraćali smo svoje najdraže kad su šli delat u tuđinu, kad su šli va soldačiju. Tu smo se pozdravili, tu se dosti suza prolilo, ali se bogme i puno vina popilo’
- Više nema generacije koja je držala do spomenika i sjećanja. Nije da mi ne držimo, ali je to danas drugačije. Stavimo i mi vijence, ali nema više onih koji su u njemačkim zločinima izgubili svoje bližnje. Školu je obnovila općina, a sada se ide u obnavljanje crkve. Od dvadesetak ljudi, većina nas je mlađih. I mi smo godinama vikendom dolazili u Brgudac i onda smo shvatili da nam se ne isplati plaćati podstanarstvo u gradu i da ćemo se ovamo preseliti. Do moje firme u Rijeci treba mi 40 minuta vožnje. Najbolje mi je zimi jer tada nema nikoga. Djece nema u selu – ne znam kako bi netko s djecom organizirao svoj život ovdje i njihov odlazak u vrtić i školu. U Lanišću ima samo četvero djece do četvrtog razreda, dok ostali putuju u školu u Buzet. Ovdje ode jedna žarulja od rasvjete i onda moramo čekati da crkne još negdje kako bi je došli zamijeniti, jer nam kažu kako im se ne isplati dolaziti na Ćićariju samo zbog jedne žarulje - objašnjava Saša Siteh, koji u svemu vidi pomake koji se dešavaju s novom načelnicom Lanišća Robertom Medicom.
A tu dolazimo i do jedne specifičnosti ove općine. Na zadnjim izborima većina istarskih građana glasala je za IDS i Restart, dok su općine Lanišće i Sv. Petar u Šumi u kojoj je, kako kažu, 160 časnih sestara, većinski glasale za HDZ. Riječ je i o animozitetu koji desetljećima traje između Brgudca i Lanišća, a započeo je nepotrebnim ubojstvom svećenika Miroslava Bulešića 1947. zbog odbijanja krštenja brgudačke partizanske djece. Bulešić je 2013. proglašen blaženikom, dok katoličkog svećenika u partizanima Šimu Milanovića, koji je ubijen 1943., Katolička crkva nikada nije priznala kao svoga, a kamoli učinila blaženikom.
Nacističkih i fašističkih zločina danas se odlično sjeća devedesetogodišnja Nada Brajković, koja je 1944. imala četrnaest godina i koja je kasnije postala partizanski kurir za bolnicu Ljubicu.
- A je, svega se sjećam, i bombardamenta i kada su tu mitraljali. Tada ih je bilo osamnaest ubijenih, mahom žena i djece. Sjećam se i da smo bježali u šumu i tamo boravili po tri mjeseca jer smo se bojali da će nas poubijati. Znam da smo u šumi brali jako puno malina. Jedno jutro sadili smo krompir i moj otac je dobro primijetio da će biti bombardiranja, i odmah su pale prve bombe koje su ubile jednu djevojčicu koja je imala navršena tek tri mjeseca. Sjećam se da smo noću partizanima nosili hranu. Bilo je jako teško i puno naših Istrijana je stradalo. A to vaše pitanje o razlici između Lanišćana i Brgučana, pa da, potpuno smo drugačiji, oni su kajkavci, a mi smo čakavci - uz smijeh nam govori baka Nada.
Dodaje kako se i danas sjeća lica njemačkog pilota koji je u niskom letu ispustio smrtonosni teret na ovo selo. Nakon rata sa suprugom je živjela u Puli, da bi se u mirovini vratila natrag u Brgudac.
A to je jedno lijepo, ali netipično selo. Kao i većina drugih ćićarijskih sela, godinama je ostalo zatvoreno prema vanjskim utjecajima, što je doprinijelo i njihovom nestanku. Danas na cijeloj teritoriji općine Lanišće živi tek 329 stanovnika, a općinski proračun iznosi 1,7 milijuna kuna. Riječ je o ekonomski i demografski devastiranom kraju kojem nadu daju tek povratak spomenutih mladih obitelji i potencijalni razvoj turizma. Iako daleko od razvijene Istre, nekretnine su ovdje na cijeni, što neće olakšati povratak, dapače, dodatno će ga zakomplicirati. O teškom životu Brgučana govori i jedini spomenik koji nije partizanski, a nalazi se izvan sela i na njemu piše: ‘Do ove gorice ispraćali smo svoje najdraže kad su šli delat u tuđinu, kad su šli va soldačiju. Tu smo se pozdravili, tu se dosti suza prolilo, ali se bogme i puno vina popilo.’
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
