Kako komentirate to što je jednim od vitezova hrvatske Magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba proglašen i Željko Reiner?
Ljudi unutar crkvene institucije zaduženi za dodjelu ove titule su procijenili da dotični ima određene kvalitete i on je uvršten u red Svetoga groba čime, ukratko, osim ustrajanja u katoličkom duhu, ima dužnost brinuti i za opstanak kršćana Bliskog istoka. Prva stavka je dakle privatne naravi, druga se ne odnosi na Hrvatsku, što znači da nam dio Katoličke crkve zadužen za ceremonijal ovim činom nije rekao ništa. Ili je s druge strane rekao puno. Da primjerice, poradi političkih aktivnosti Reinera, duhovna obnova crkve jednostavno nije dovoljno kvalitetna, te da se s naglašavanjem brige o ljudima u drugim zemljama skreće tema s domaćeg terena, jer se ne zna kako pristupiti konstruktivnoj kritici i pomaganju ljudima u vlastitoj zemlji. Što je posljedica ozbiljne i dugogodišnje veze dijela crkvene hijerarhije s politikom koja, kao što vidimo, mahom odmaže. Slučaj Željka Reinera je u toj konstelaciji samo jedan mali znak pažnje unutar ove romanse.
Što znači da je uspostavljena ova ‘delegacija’ u Hrvatskoj?
Prije svega valja uzeti u obzir da je Crkva je na našim prostorima, kao i na mnogim drugima uostalom, bila prisutna stoljećima prije nego što su se pojedine društvene grupe počele intenzivnije prepoznavati kao samostojne nacionalnosti (19. stoljeće). To nas dovodi do činjenice da su etničke države mahom stasavale unutar crkvenih jurisdikcija, a ne obratno, čime se dobiva jasna slika svojevrsnog društvenog primata, posebice u sredinama koje se u procesu sekularizacije nisu makle dalje od definiranja samog pojma. Upravo u ovom kontekstu valja razumijevati i odnos Katoličke crkve i današnje Republike Hrvatske, a ako tome pridodamo značajnu ulogu koju je spomenuta crkvena institucija odigrala u formiranju nacionalne svijesti od narodnog preporoda naovamo, čime je katolička nacija praktički oformljena, ovakve stvari kao uspostava Magistralne delegacije Viteškog reda nisu ništa posebno, jer su one klasična konzumacija gore navedenog odnosa sa svom pripadajućom simbolikom te same po sebi ne moraju uopće imati neku spektakularnu društvenu važnost. Kako ni u drugim dijelovima svijeta, tako ni u nas.
Crkva i neki njeni svećenici otvoreno se miješaju u politiku?
Vrijeme je da se crkve na ovim prostorima počnu udarnički rješavati etno-nacionalnog balasta koji ih dovodi u situaciju da ih se počesto doživljava etničkim sektama, jer one to naprosto nisu. Snažne crkvene persone kao što su primjerice Tomislav Janko Šagi-Bunić, Bono Zvonimir Šagi, Željko Mardešić, Vjekoslav Bajsić, kao Ivan Šarčević, Marko Oršolić, Mile Babić, Drago Bojić, pokojni Radovan Bigović, o tom itekako svjedoče, jer oni su istinski predstavnici crkve kakvu bez obzira na uvjerenja svi trebamo. No pitanje je također koliko mi kao društvo u generalu ostavljamo prostora za djelovanje ovakvih ljudi? Osobno, radije bih na naslovnicama gledao Ivana Šarčevića, nego Željka Reinera, ali dobro, to je samo moje skromno viđenje.
