Šibenski teolog Branko Sekulić obranio je specijalističku tezu ‘Društveni osjećaj i ekumensko nastojanje: etnoreligijskoj isključivosti unatoč’ na Ekumenskom institutu Katoličkog fakulteta u ukrajinskom Lavovu. Upravo radi na doktorskoj disertaciji na temu ‘Etnoreligija: utvara u suvremenom sekularnom društvu bivših jugoslavenskih prostora’ na Protestantskom fakultetu Sveučilišta Ludwig-Maximilians u Münchenu.
- Interesantno mi je promatrati kako se institucionalne crkve na našim prostorima, katolička i pravoslavna podjednako, svojim približavanjem narodu sve više udaljavaju od evanđelja. Pa umjesto da evangelizirajući one narod približavaju Bogu, narod ih politizira i sve više približava zlatnoj teladi etnonacionalnih kultova - kaže Sekulić.
U pripremi za ovaj razgovor spomenuli ste veliko zanimanje za ekološki aspekt teologije, u skladu s globalnim zatopljenjem i sve ozbiljnijim klimatskim promjenama. Kažete da nas, koji živimo na pragu 18. stoljeća, ta teologija 21. stoljeća definitivno ne treba brinuti. Zašto smo tako nazadni?
Kod nas je obrazovanje generalno u dubokoj krizi, pa tako i ono teološko. Od briljantne generacije fra Tomislava Šagi-Bunića, Željka Mardešića, Vjekoslava Bajsića, fra Bonaventure Dude, fra Zvonimira Bono-Šagija i drugih, bojim se, ostalo je samo lijepo sjećanje. Tako smo od teologije koja se ipak kreće došli ponovno do one koja je ravna ploča i koju nose kornjače, a ta nam perspektiva ne omogućava konkretno pojmiti tijekove teologije 21. stoljeća. Posljedično, to stvara generacije koje nisu u stanju adekvatno odgovoriti izazovu vremena, čime se i sama vjera, koja se, da i to kažem, u nas uvijek štiti od vanjskih neprijatelja, počinje urušavati iznutra.
Boga bi digli u rezervu
Preko tri hiljade vjernika i vjernica dosad je potpisalo internetsku peticiju ‘Ne u moje ime’ upućenu Crkvi i javnosti, kojom poručuju da ne žele da ih se povezuje s vodećim osobama Katoličke crkve u Hrvatskoj koje suprotno evanđelju propagiraju politike mržnje i isključivosti. Prozvane su i konzervativne udruge Vigilare i U ime obitelji koje se zalažu za promjene zakona, posebno na štetu žena. Iznenađuje li vas takav protest u obranu kršćanskih vrijednosti?
Jasno je da nije vjernik onaj tko se poziva na evanđelje, nego onaj tko ga slijedi. Ako u evanđelju piše ‘Nema više Židov-Grk, nema više gospodar-rob, nema više muško-žensko, svi ste vi jedno u Isusu Kristu’ (Gal 3:28), tada je to princip po kojem jedan kršćanin živi, a ne parola na koju se tek tako poziva. Stoga kad biskup Vlado Košić ljubi ruke ratnom zločincu te kad on, bivši pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, svećenik Juraj Kolarić i drugi relativiziraju zločinački konstrukt NDH i onog što je iz nje proizašlo, kad patrijarh Irinej kaže da je Srbija svugdje gdje Srbi žive i to posred Republike Srpske koja je definirana etničkim čišćenjem, kad mitropolit Amfilohije dijeli ikone vojsci koja puca na Dubrovnik, kad udruge Vigilare, U ime obitelji, Dveri i ine napadaju prava žena, zabranjuju homoseksualnim osobama pravo na izbor, difamiraju izbjeglice kao prijetnju, tada se postavlja pitanje u ime kojeg Boga oni točno govore. To naime nije Bog čija narav proizlazi iz poruke evanđelja, s obzirom na to da ono ne počiva na Bogu osude i diskriminacije, već razumijevanja i uključivosti. Bog je teološki definiran kao ljubav, a ne kao mržnja, zato kad navedeni progovaraju jezikom diskriminacije, to sugerira ili potpuno odsustvo svijesti ili dobro promišljene namjere u kojima Bog ima funkciju izgovora. Na tom mjestu rađa se impuls križara koji je pozivanjem na evanđelje usmjeren isključivo na ostvarivanje svojih osobnih interesa, dok Bog biva kolateralnom žrtvom tog nastojanja. Stoga na ovu peticiju gledam kao na reakciju koja podvlači jasnu crtu između križara i vjernika, Boga mržnje i Boga ljubavi koji je u temelju evanđelja. Ukratko, ‘Ne u moje ime’ znači odbiti prezirati.
Peticijom se podvlači jasna crta između križara i vjernika, Boga mržnje i Boga ljubavi koji je u temelju evanđelja. Ukratko, ‘Ne u moje ime’ znači odbiti prezirati
Što peticija govori o društvenom trenutku u kojem se jedna skupina katolika ne može identificirati s drugim katolicima?
Slijedeći vers Prve poslanice Korinćanima 12:12, zaključujemo kako Crkva nije jedna nego mnoge. To ne znači da nije jedinstvena, već da je sastavljena od različitih životnih konteksta, pa i jedan od temeljnih modela kršćanstva glasi: ‘Jedinstvo u različitosti.’ Kršćanstvo dakle ne podrazumijeva uniformnost, već nadogradnju kroz konstruktivno vrednovanje stvari, jer jedino tako postaje inspirativno, što i jest u njegovoj biti. Kad netko pak pokuša porobiti kršćansku slobodu života u različitosti, počinjemo govoriti o fundamentalističkim tendencijama. A Krist je upravo poradi te slobode umro brutalnom smrću. Stoga kad pojedinci napadaju neistomišljenike želeći ih ukalupiti, to je zato što oni Krista ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao prigodničarsko uzništvo. Njih naime ne fascinira sloboda, već odustajanje od nje zbog određenih interesa, zato kad govorimo o košićima, pozaićima, markićkama i inima, nesuvislo je govoriti u kategoriji kršćana, katolika, jer je to prije svega politikantstvo koje koristi svetu simboliku kao izgovor. Tu leži osnovna razlika zbog čega se istinski vjernici ne mogu identificirati s onim lažnima. Lažni ne žive za Boga, nego od Boga, a to nije ekumenski već ekonomski moment. Ekonomija podrazumijeva podjeli pa vladaj, a ekumena ujedini pa služi, stoga je razumljivo zašto se spomenuti ponašaju napadački: njima se naime ne služi, oni bi vladali. I svaki glas koji se tome usprotivi oni ne doživljavaju kao napad na Boga kao takvog, već na Boga koji je njihov resurs. Dok god on bude mogao biti korišten na taj način, teško će doći do neke značajnije promjene. Jedni su navikli na komfor Boga-resursa, a drugi su preslabi da se tomu konkretnije usprotive. Nadam se da je ova peticija početak otpora tom politikantstvu.
Smatrate li da bi potpisnici peticije koji odbacuju poruke što ih s oltara i iz desnih medija propagiraju neki biskupi, simpatizirajući primjerice ustašku ideologiju, trebali osnovati svoje udruge kao protutežu u javnosti eksponiranim desnim konzervativnim i nazadnim glasovima, poput udruge U ime obitelji?
Svaka stvar koja želi zaživjeti mora biti pomno organizirana. Parole i demonstracije su nužni pokazatelj negodovanja, ali promjena dolazi isključivo s jasnim hijerarhijskim ustrojem i konkretnom agendom, jer tad se negodovanje pretvara u političku snagu. Trendovi u Europi pokazuju, čini mi se, da dok jedni oštre olovke, drugi treniraju na poligonima. Da ovi naši konzervativci slučajno doznaju gdje Bog živi, već bi ga sutra digli u rezervu.
Već neko vrijeme nacionalističko-klerikalne snage u društvu manipuliraju stereotipima, ženama žele oduzeti prava, poput prava na pobačaj, homoseksualnost prokazuju kao bolest, derogiraju i sam Ustav po kojem je Hrvatska sekularna država… Vlast ih podržava, dok neistomišljenike etiketira kao neprijatelje vjere i naroda?
Dogodilo se upravo ono nad čime je svojedobno pokojni don Živko Kustić zavapio kad je rekao da narod doživljava crkvu kao dio vlasti i da je to najtragičnije što joj se dogodilo, premda toga nitko nije bio svjestan. No eto, svjesni ili ne, sad su vlast i ja im čestitam, jer s njihove je strane uložen velik trud. No ima i jedan problem. Crkvi je istinski dom na nebu, a ne na zemlji i kad ga gradi na zemlji, onda to čini nauštrb neba, što se jako dobro vidi po duhovnoj i intelektualno degradaciji koja se unutar nje događa. Crkve generalno na ovim prostorima sve više nalikuju na etnonacionalne krčme, a religijski simboli na falusnu ekstenziju za bildanje ponosa malih naroda. Batarela, markićke, obradovići, radovići, košići u toj konstelaciji dođu pak nešto kao Viagra, a na tu se napetost da uvijek okačiti i zastava, čime se dobiva domovinsko-otadžbinski komplet za široku regionalnu uporabu, a po potrebi i za izvoz u dijasporu.
Pred Nikodimom je dug i sklizak put, ali on odaje dojam prave osobe na pravom mjestu. Pa ipak, od njega očekujem da na tom putu ne izgubi kvalitetu ljudske osobe koja ga sad krasi te se nadam da ću i njega jednom moći zvati svojim biskupom, odnosno episkopom
Peticija je uzbunila desničarske medije i tzv. konzervativno-kršćanske udruge koje na krajnje neduhovit način pokušavaju ismijati njezine potpisnike…
Sve te tobože kritike koje sam čitao i čuo idu u pravcu ne osporavanja rečenog, nego osporavanja ljudi koji su određeno mišljenje iznijeli, pri čemu se recimo ističe da su dotični protestanti, socijaldemokrati, pravoslavci, Srbi i sl., podrazumijevajući time da je biti pripadnikom druge etničke skupine, drugog vjerskog opredjeljenja, rase, grijeh i uvreda te da je netko zbog toga građanin drugog reda. U tom arijevskom shvaćanju života prisutna je sva tragedija ljudskosti i gruba negacija vjere. Upravo zato i jest otužno gledati kako se ti i takvi pozivaju na evanđelje. K tome još nesvjesni da se evanđelje upravo i zasniva na vjeri koja tražeći razumijevanje odgovara na izazove vremena (fides quaerens intellectum). Tamo gdje se to odbija, razvija se neka vrsta teologije lomače usmjerene na uništavanje svih izvora promjene, pa i onih koji doprinose izgradnji Kraljevstva. Stoga su nositelji ove vrste teologije mahom ljudi ograničena duhovna kapaciteta, koji smatrajući da spašavaju Krista ne vide da ga zapravo pribijaju na križ, jer su oni umjesto Boga postavili sebe za mjerilo svih stvari.
Badurina bi trebao biti princip
Utoliko je valjda i biskup Košić nedavno izabran za predsjednika Vijeća za nauk vjere?
Čudno je da netko kome govor mržnje nije stran biva postavljen na čelo Vijeća za nauk vjere. To ostavlja dojam ili nemara ili ideološkog zaoštravanja, što asocira na jednoumlje koje crkva konstantno proziva. Naime, ako su komunisti totalitarno nastojali proglasiti svetim, ljudi poput Košića sveto proglašavaju totalitarnim, no krajnji efekt je isti, naglasak je na sili. Tako ispada da je komunizam zaživio punim plućima u svom klasnom neprijatelju. No ankete upućuju na to da unatoč visokom postotku religioznosti pastva nije u stanju prepoznati temeljne vrijednosti vjere na koju se poziva, dok istodobno pastiri sve više prijete, osuđuju, prozivaju… To ukazuje da je evangelizacija kao temelj crkvene misije u raspadu, dodatno potaknuta razvojem svojevrsnog ateizma kao posljedice nerazumijevanja postavki vlastite vjere i vlastitog poziva. U tom kontekstu Košića vidim kao komesara za razvoj ateizma i suzbijanje evangelizacije, a ako ovako nastavi, dobit će, unatoč godinama, nagradu Sedam sekretara SKOJ-a.
U svom radu često se pozivate na nauk pokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine i javno napominjete da dijalog trebamo graditi na njegovom ekumenskom potencijalu. Možete li onima koji ne poznaju njegov lik i djelo ukratko reći zbog čega je bio tako značajan?
Pokojni Srećko Badurina bi trebao biti princip, a ispada da je iznimka. To je čovjek koji je, što su vremena bivala gora, bivao sve bolji, potpuniji u svojem dostojanstvu. Tko god pročita njegova pisma, poruke i govore za vrijeme rata i poraća brzo će shvatiti o čemu pričam. Nije nikakva patetika, ali ponekad dok čitam te njegove misli i stavove, koji su nota bene ukoričeni zaslugom njegova brata fra Antuna, znam se doslovno naježiti koliko to čovječnosti stane u jedno ljudsko biće. Doduše, naježim se i poradi današnjih biskupa i episkopa, ali u drugačijem kontekstu. Bilo kako bilo, ponosan sam što je takav čovjek upisan u povijest mog Šibenika, i premda nisam katolik, Badurinu ću uvijek smatrati svojim biskupom. Njegovim putem nam valja ići, jer on je čist, kristovski, neprijetvoran.
Kakva očekivanja imate od novoizabranog episkopa dalmatinskog Nikodima Kosovića, dosadašnjeg igumana manastira Krka? Nakon ustoličenja poručio je da će se truditi doprinijeti suživotu i pomirenju na ovim prostorima te da će održavati dobre odnose s predstavnicima Rimokatoličke crkve.
Nikodima poznajem osobno i neizmjerno mi je drago na tom poznanstvu. U blizini osobe njegovih ljudskih kvaliteta vrijedi biti, a to što je takav netko postao episkopom vraća vjeru u snagu Božje pozicije u institucionalnoj crkvi. Pred njim je dug i sklizak put, ali on odaje dojam prave osobe na pravom mjestu. Pa ipak, od njega očekujem da na tom putu ne izgubi kvalitetu ljudske osobe koja ga sad krasi te se nadam da ću u skladu s tim i njega jednom moći zvati svojim biskupom, odnosno episkopom.
