Diplomirana pravnica i programska direktorica Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatske Branka Vierda ovogodišnja je dobitnica nagrade "Krunoslav Sukić" koju pojedincima zaslužnima za promicanje sloboda i mirotvorstva dodjeljuje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek. Vierda, kojoj je zbog njenog angažmana na području suočavanja s prošlošću lani pripala i nagrada "Ordinary Hero" Centra za post-konfliktna istraživanja, rođena je 1986. u Rijeci, a odrasla u Dubrovniku. Razgovor za Nadu vodile smo povodom 15. rođendana Inicijative, a u njemu se Branka prisjeća svojih prvih aktivističkih koraka. Govori i o radu s mladima, teretu 1990-ih te izazovima koje sa sobom nosi bavljenje tranzicijskom pravdom u aktualnom kontekstu, obilježenom ratnim sukobima na globalnom nivou i ponovnim buđenjem nacionalizma na onom lokalnom.
Kako su izgledali vaši aktivistički počeci i što vas je uopće motiviralo da se angažirate unutar civilnog društva?
Moja pokojna majka i otac su se aktivno bavili društveno-političkim radom, a pošto sam jedinica, neminovno sam bila uključena u njihove razgovore. U četvrtom razredu srednje škole, kada su se pojavile nekakve prve opcije, uključila sam se u debatni klub, a povremeno sam pisala i za školski list. Nedavno sam spremala stare stvari i pronašla primjerak "Info đira", kako se zvao taj list, u kojem sam pisala o važnosti korištenja glasačkog prava. Dobro se sjećam tog uzbuđenja kada sam izašla na prve izbore, zaista sam se osjećala kao da raspolažem bitnim pravom koje mi omogućuje da na nešto utječem (smijeh).
Vrlo brzo nakon što sam došla na studij prava u Zagreb, učlanila sam se u SDP. U toj stranci sam provela 12 godina, najviše kroz angažman u forumima mladih i žena. I moram reći da sam bila stvarno posvećena, vjerovala sam da kroz takav tip političkog rada mogu postići promjene. To je, naime, bilo vrijeme Ive Sanadera, otpora HDZ-u i tada mi civilno društvo uopće nije bilo u perspektivi, a u socijaldemokratsku ideju sam stvarno duboko vjerovala. Toliko da sam joj u svojim 20-ima ponekad bila puno predanija nego studiju (smijeh). Međutim, sve te ideje su mi bile nekako rasute, nedostajalo je da shvatim teorijske okvire i feminističku perspektivu. Usred svega toga, 2015. godine, upisala sam Ženske studije koje su tada vodile Ankica Čakardić i Andrea Gregorina, i to mi je jako puno značilo. Za početak, motiviralo me da završim fakultet i napokon sam dobila potreban prostor da svoje dotadašnje iskustvo artikuliram u suvisle ideje. U tom momentu mi tema suočavanja s prošlošću uopće nije bila na vidiku.
SDP se okrenuo tvrdom neoliberalizmu
Kako je uopće došlo do vašeg izlaska iz SDP-a? Zbog razočarenja?
Tako je. Tu odluku nisam lagano donijela jer je SDP bio kolektiv koji mi je bio iznimno blizak, pogotovo ljudi s kojima sam nešto pokušavala promijeniti. Na početku 30-ih sam shvatila da više ne vidim perspektivu u toj stranci. Tim više što se SDP s godinama udaljavao od ideje socijaldemokracije i okrenuo tvrdom neoliberalnom smjeru. Dobro se sjećam izlaznog perioda. Tada nekako se Karolina Leaković bila kandidirala za predsjednicu SDP-a, a mi koji smo je podržavali bili smo ridikulizirani unutar partije, doslovno se na nas gledalo kao neku vrstu luđaka. Tada je u SDP-u govoriti o Bernieju Sandersu ili Jeremyju Corbynu, kao uostalom i o mainstream tipu socijaldemokracije, bilo smiješno. Karolina je na kraju poražena na unutarstranačkim izborima, a bila je jedina osoba za koju sam vjerovala da SDP-u može dati drugačiji smjer. Kada više nisam vidjela nikakvu šansu da se SDP transformira u ozbiljnu partiju lijevog tipa, iščlanila sam se. Taman u tom periodu sam počela raditi u Inicijativi mladih za ljudskih prava pa sam htjela i razdvojiti te identitete. Tada mi je postalo jasno i kakva je zapravo pozicija te stranke prema temama s kojima se sada bavim i da će me to dovoditi u neki tip sukoba, ponajviše sa samom sobom.
Brojne cure iz Hrvatske rođene nakon 1990-ih znaju da će ako se zaljube u Srbe imati problema unutar svojih obitelji. Mnogima od njih to znači potpuno rasturanje vrijednosti koje su im duboko usađene
Odakle rad na temi suočavanja s prošlošću? U kolikoj mjeri je na odabir utjecalo vaše iskustvo odrastanja u Dubrovniku?
Još dok sam studirala bilo mi je jasno da se ne želim baviti odvjetništvom, sudstvom ili korporativno-birokratskom primjenom prava. Inicijalno sam razmišljala o zaposlenju u npr. sindikatu, odnosno da osnova moga rada sadržava kolektivističku perspektivu i borbu za društvenu jednakost. Nakon završetka fakulteta počela sam volontirati u Documenti u sklopu monitoringa suđenja za ratne zločine, a mentorica mi je bila Milena Čalić Jelić. Odmah sam se zaljubila u tu temu i po prvi put shvatila što se zapravo događalo 1990-ih jer dotad o tom uopće nisam ni razmišljala. Danas kada se prisjećam svog djetinjstva shvaćam da su moja prva sjećanja uistinu vezana uz sklonište u Dubrovniku. Moj otac je za vrijeme cijelog rata bio u gradu, mama i ja smo u jednom momentu otišle u prognaništvo u Rijeku, ali nikad nisam osjećala da je to nešto što značajno određuje moj identitet. Zahvaljujući angažmanu u Documenti i procesima na kojima sam radila, shvatila sam kako ti postupci izgledaju, kome se sudi za zločine, a kome ne, što se uzima kao olakotna ili otegotna okolnost.
Uskoro je Inicijativa mladih raspisala natječaj za koordinatoricu programa pravde. Realno, o konceptu tranzicijske pravde sam tada vrlo malo znala, pa me na novom radnom mjestu dočekalo vatreno krštenje. Odmah me je, naime, dopalo da se bavim predmetom Prlić i drugi, koji se tada vodio pred sudom u Hagu, odnosno udruženim zločinačkim poduhvatom Hrvatske koji je podrazumijevao strašne zločine počinjene u BiH. Osjećala sam ogromnu odgovornost prema tome što sam saznala, želju da što veći dio populacije dozna činjenice koje su dio naše prošlosti i postojećeg, kolektivnog identiteta. Kako onda, tako i danas, bilo mi je važno pokušati pronaći način da se postojeći nacionalistički mitovi barem donekle dekonstruiraju. Cijelo vrijeme je ostao prisutan i osjećaj zabrinutosti zbog činjenice da se tako malo ljudi i organizacija civilnog društva bavi tom temom. Ako govorimo o ljevici, devedesete u njenoj interesnoj sferi gotovo isključivo postoje kroz ekonomsku perspektivu.
Kako to tumačite?
U postojećem kontekstu je sigurnije baviti se nasljeđem Drugog svjetskog rata. Puno je, naime, lagodnije izučavati antifašizam iz 1940-ih nego rastvarati postojeće nacionalne mitove koji se dominantno temelje na događajima iz 1990-ih. Cinici na ljevici bi rekli da se radi o identitarnim pitanjima, a ja mislim da to nije pošten pristup i da je cijeli period prethodnog rata na ovdašnjim prostorima puno kompleksniji od njegovog svođenja na konstruiranje etničkih identiteta. Mislim i da ljevica tu puno može dati, da postoji puno prostora koji se istraživački, politički i aktivistički može koristiti, pogotovo imajući u vidu aktualnu situaciju i ratove koji se vode. Ali to se nažalost ne dešava.
(Foto: Sandro Lendler)
Rad na izgradnji mira zahtijeva konstantnost
Spomenuli ste utjecaj koji su na vas ostavili majka i otac. Istraživanjem koje je provela Inicijativa također je utvrđeno da su za mlade najznačajniji izvor znanja o ratu članovi njihove uže obitelji. Međutim, već je generaciji kojoj pripadamo nas dvije tema suočavanja s prošlošću poprilično neinteresantna. Kako u takvim okolnostima Inicijativa dopire do još mlađih, pripadnika generacije Z?
Istraživanje "Ratne devedesete iz perspektive mladih" donosi i uvid u vrijednosnu orijentaciju mladih. Iz rezultata proizlazi da bi njih 36 posto sankcioniralo korištenje pozdrava "Za dom spremni", a njih 33 posto "Smrt fašizmu – sloboda narodu" i da bi ih čak 55 posto kažnjavalo isticanje ćiriličnih natpisa na službenim institucijama u Vukovaru. To pokazuje njihovu potpunu vrijednosnu dezorijentaciju, a neki rezultati ukazuju i na nesuosjećanje prema žrtvama koje nisu pripadnici njihovog naroda. O tome sam dosta razgovarala s mlađom kolegicom Sennom Šimek i došle smo do zaključka da to uopće nije čudno jer mladi toliko malo znaju o periodu 1990-ih. Mislim da su to činjenice o kojima ozbiljno trebamo razmisliti kao društvo.
U takvoj situaciji ipak uspijevamo doprijeti i do mlađih generacija, najčešće preko volonterskih aktivnosti, a priča o radu Inicijative najčešće se širi usmenim putem. Tako konstantno proširujemo mrežu mladih ljudi, rođenih nakon rata, koji nužno ne moraju odmah razumjeti temu suočavanja s prošlošću, ali vide da imaju probleme u profesionalnom, privatnom, pa i ljubavnom životu koji su determinirani postojećim međuetničkim odnosima. Drugim riječima, brojne cure iz Hrvatske znaju da će ako se zaljube u Srbe imati problema unutar svojih obitelji. Mnogi se u takvim momentima nađu na prekretnici jer to znači i potpuno rasturanje vrijednosti koje su im duboko usađene. To silno utječe na njih i očito im stvara potrebu da se zainteresiraju za temu suočavanja s prošlošću, bilo kroz akademski rad ili aktivistički angažman.
Još za mandata Grabar-Kitarović zatražili smo da se Jelki Glumičić dodijeli državno odlikovanje. Nikada nismo dobili odgovor, a mislim da je takav tip zahtjeva Milanoviću sada smiješno i postavljati
Vidite li na aktivističkom polju ikakve međugeneracijske pomake?
Primjećujem da mlađe aktivistkinje, bilo da se bave tranzicijskom ili klimatskom pravdom, bilo da sudjeluju u organizaciji studentskih prosvjeda kakav je nedavno održan na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, u pravilu polaze od kolektivnih problema, što je donekle slično s generacijom kojoj pripadamo vi i ja. Međutim, mislim da naše mlađe kolegice puno hrabrije propituju društvene odnose unutar postojećeg sistema i kapitalizam kao takav. Ne kažem da mi to nismo radile, ali mi se čini da smo bile zatvorene u uski krug istomišljenica i da nismo bile baš toliko javno glasne. Smatram da je to njihova prednost zahvaljujući kojoj svi možemo imati pozitivnu perspektivu.
U kontekstu suočavanja s prošlošću na našim prostorima, ali i šire, zapravo je teško pronaći pozitivnu perspektivu. Spomenimo samo neke od problema: u Hrvatskoj se konstantno rehabilitira ustaški pozdrav "Za dom spremni", a u Srbiji se ratnim zločincima podižu spomenici i iscrtavaju murali. Da li se zbog svega toga, kao i sveopće militarizacije, ponekad osjećate obeshrabreno?
Prije bih rekla da se u mom slučaju javlja zabrinutost. Prvenstveno zbog specifičnosti teme o kojoj razgovaramo, a koja podrazumijeva strpljenje i neprestani angažman bez obzira na to što je najveći broj pomaka na tom području nemoguće vidjeti u kratkom periodu. Rad na izgradnji mira zahtijeva konstantnost kako bi to jednog dana postao politički prioritet. U Hrvatskoj to naprosto nije slučaj, što je, primjerice, jasno iz Plenkovićevog govora koji je ove godine održao na obljetnici "Oluje" u Kninu. Među ostalim je rekao kako se u njegovom mandatu proračun za hrvatsku vojsku i oružane snage povećao sto posto i da sada iznosi oko milijardu eura, kako je hrvatski vojnik prioritet i da je militarizacija de facto cilj njegove Vlade. S druge strane apsolutno nema govora o, primjerice, mirnoj reintegraciji Podunavlja, a kamoli ideje o posvećenosti mirovnim temama unutar obrazovnog sustava ili da se novac namijenjen vojsci preusmjeri na reparaciju žrtava rata.
To im nije u političkom cilju.
Nije. Kao što i recentni ratovi pokazuju da je upitno na koji način Europska unija, koja je i stvarana između ostalog i kao mirovni projekt, danas pristupa izgradnji mira, i unutar i izvan EU-a.
Među ostalim, to je razotkriveno tokom rata u Ukrajini, a sada i u Gazi. Štoviše, i one koji u takvoj situaciji zazivaju mir naziva se izdajnicima, diljem zapada dobivaju i otkaze.
U takvim okolnostima izgradnja mira i solidarnosti sve teže može postati politički cilj i u zemljama kao što je Hrvatska. I ne samo da ne postoje pregovori, nego se konstantno zanemaruju svi mehanizmi, financijski, intelektualni i kadrovski, koji bi mogli dovesti do obustave masovnih kršenja ljudskih prava. Bit će zanimljivo pratiti i što će se događati sa suđenjima za ratne zločine kada govorimo o sukobu na Bliskom istoku i u Ukrajini. Mi smo zapravo imali sreću što je postojao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, da je more zločinaca osuđeno i, što je još važnije, da su utvrđene relevantne činjenice. Međutim, pokazalo se da činjenični temelj nije motivirao postojeće političke elite na sustavan rad na pomirenju.
(Foto: Sandro Lendler)
Prijetnje me ne obeshrabruju
Teret izgradnje mira ovdje su dominantno preuzele žene, kako 1990-ih, tako i danas. Uostalom, u zagrebačkom uredu Inicijative zaposlene su četiri žene, sve direktorice Inicijativa u regiji su također žene, a i nedavna okupljanja podrške Palestini organizirala je grupa aktivistkinja. Crpite li inspiraciju od svojih prethodnica?
Apsolutno. Riječ je o ženama koje su se svojim životima borile za mir i ta ogromna količina hrabrosti mi je nevjerojatna, toliko da se posramim kada ponekad ostanem bez snage. Nažalost, mirovne aktivistkinje iz 1990-ih danas su u mainstreamu potpuno nevidljive iako je riječ o ženama koje i danas vrlo aktivno, strastveno, posvećeno i strpljivo rade na izgradnji boljeg društva. Mislim da je jako važno da se baš u ovim periodima teških sukoba u javnosti čuje njihov glas. Inicijativa mladih je u tom smislu imala neke pokušaje. Recimo, zagovarali smo da se Koranskom mostu ne dodijeli naziv po Gromovima, jedinici čiji je pripadnik Mihajlo Hrastov osuđen zbog ubojstva razoružanih ratnih zarobljenika, već da se imenuje po Jelki Glumičić, karlovačkoj aktivistkinji i jednoj od suosnivačica Antiratne kampanje Hrvatske, ali nismo uspjeli. Još za mandata Kolinde Grabar-Kitarović zatražili smo i da joj se posthumno dodijeli državno odlikovanje. Nikada nismo dobili odgovor, a imajući u vidu koga sve Zoran Milanović odlikuje, mislim da je takav tip zahtjeva sada smiješno i postavljati.
Ljute me oni koji unatoč nizu privilegija koje uživaju nisu spremni javno adresirati određene probleme. Priča da je sve tako kako jest, da tako mora biti, to me najviše uznemiruje
Aktivisti Inicijative Srbije svojevremeno su fizički napadnuti jer su se usprotivili obraćanju haškog osuđenika Veselina Šljivančanina na tribini SNS-a, u kvartu u kojem živi Sofija Todorović, direktorica tamošnje Inicijative, nedavno je osvanuo prijeteći, mizogini grafit, a prijetnje je dobivao i zagrebački ured. Kako se s takvim pritiscima nosite na osobnoj razini?
Pod takvim tipom tereta, konstantne izloženosti i pritisaka s kojima se nose naše kolege iz Inicijative u Beogradu, i ne samo oni, nego i drugi mirovni aktivisti i aktivistkinje u Srbiji, jako je teško raditi. Silno ih poštujem jer sve to uspijevaju transformirati u novu energiju koja ih gura da se još predanije angažiraju. Lagala bih kada bih rekla da me prijetnje ne diraju, ali me ne obeshrabruju, a također me ni ne tjeraju na prkos. U takvim momentima me ljuti što nas je tako malo. Pogotovo me ljute oni skloni ekstremnom individualizmu, oni koji unatoč nizu privilegija koje uživaju nisu spremni javno adresirati određene probleme. Priča da je sve tako kako jest, da tako mora biti, to ubojstvo imaginacije, to me najviše uznemiruje.
Inicijativa mladih Hrvatske nedavno je obilježila svoj 15. rođendan. Na što ste najponosniji iz tog perioda?
Na ono što su radili drugi (smijeh) i ljude koji su izašli iz komfor zone, mlade koji su se pored svega drugoga što im se nudi opredijelili za bavljenje temom koja je jedna od najosjetljivijih, do te mjere da ne znaš gdje će te odvesti. A kroz tih 15 godina je na tisuće ljudi prošlo kroz naše programe od kojih neki danas rade na poslovima koji se odnose na izgradnju pozitivnih društvenih promjena. Mislim da je to najvrjednije. Ponosna sam i na ljude koji još uvijek rade u Inicijativi jer oko tema s kojima se bavimo danas nema pretjerane podrške ni unutar civilnog društva, pogotovo nakon ulaska Hrvatske u EU. Organizacije koje se kod nas još uvijek bave suočavanjem s prošlošću nose se s jednim tipom tereta, a sada smo na neki način razdvojeni od regije jer nas se često percipira kao nekakvu srednjoeuropsku državu koja njeguje ljudska prava, kao da ovdje teku med i mlijeko, a zapravo je toliko toga pod tepihom. Iskustva drugih država pokazuju nam da to ne možemo naprosto pustiti jer neće izaći na dobro.
Za intenzivno bavljenje takvom temom zapravo treba imati i hrabrosti. Ima li nade s mladim generacijama?
Apsolutno ima, one mi stvaraju mir. Svaki put nakon što završimo s nekom radionicom, zadovoljstvo mi je gledati njihova lica, posebno onih koje je sve to inspiriralo, usudila bih se reći i oslobodilo nekih tereta. Imajući u vidu sva institucionalna zaobilaženja rada s mladim u području ljudskih prava, mislim da bi se aktivnije trebalo raditi na međugeneracijskom prijenosu znanja i unutar civilnog društva. S obzirom na teške i nestabilne uvjete u kojima svi mi radimo, možda nije pošteno da od mojih kolega i kolegica imam takva očekivanja. Ali druge trenutno nemamo.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
