Hrvatska je ovogodišnja zemlja u fokusu prestižnog njemačkog festivala dokumentarnog filma DOK Leipzig. U tom će gradu od 28. listopada do 3. studenoga biti prikazano jedanaest hrvatskih dokumentarnih filmova. ‘Novosti’ su o tome, ali i o hrvatskim dokumentarcima uopće, razgovarale s Borjanom Gaković, kustosicom koja je odabrala filmove. Gaković u Njemačkoj sudjeluje u brojnim programima vezanim uz film, često s naglaskom na žene autorice, glasnogovornica je Saveznog udruženja općinskih kina i urednica časopisa za kinopolitike ‘Kinema Kommunal’.
Što činjenica da je Hrvatska ove godine zemlja u fokusu znači za našu scenu dokumentarnih filmova?
Međunarodni lajpciški festival dokumentarnog i animiranog filma je sigurno jedan od najznačajnijih europskih, ako ne i svjetskih festivala. Osnovan je 1955. u Istočnoj Njemačkoj i ima ne samo dugu tradiciju već i bitnu ulogu u povezivanju istoka i zapada. DOK Leipzig pomno prati razvoj dokumentaristike i animiranog filma u istočnoj Europi, što je među zapadnim festivalima, a to je danas i lajpciški festival, iznimka. Prošle godine je prikazano 306 filmova, od toga se radilo o 61 svjetskoj i 31 internacionalnoj premijeri iz 50 zemalja. Prisustvovalo je 1.800 predstavnica i predstavnika filmske branše, 150 novinarki i novinara te 47.200 gledatelja i gledateljica. Mislim da samo Festival dokumentarnog filma u Amsterdamu premašuje ove cifre. Stoga ovogodišnji program ‘Zemlja u fokusu’ ima velik značaj u smislu predstavljanja aktualnog hrvatskog dokumentarnog filma internacionalnoj filmskoj branši i međunarodnoj publici.
Refleksivna dokumentaristika
Prilikom odabira jedanaest filmova pogledali ste više od stotinu dokumentaraca. Odabrani su samo filmovi koji su u cijelosti hrvatska produkcija. Koji su još bili kriteriji za uvrštavanje u program?
Proteklih godina je u natjecateljskom, ali i u drugim sekcijama DOK Leipziga prikazan velik broj hrvatskih produkcija. Stoga smo donijeli odluku da u ovogodišnjem fokusu prikažemo samo filmove koji nisu predstavljeni na ovom festivalu. Odlučili smo se fokusirati i na filmove koji su nastali zadnjih pet godina. S obzirom na to da se radi o prilično malom programu sa samo četiri programske kategorije, bila sam prilično limitirana u izboru. Za iole reprezentativnu sliku sigurno nedostaje mnogo toga: ‘Srbenka’ Nebojše Slijepčevića, ‘Na vodi’ Gorana Devića, ‘Dum spiro spero’ Pere Kvesića i niz drugih filmova. Veliku ulogu igrala je činjenica da se radi o internacionalnom festivalu. Program pokušava publici ponuditi filmove koji tematiku približavaju filmskim jezikom razumljivim svima, dakle filmove za koje nije potrebno predznanje o našem mentalitetu ili povijesti regije. Program za hrvatsku publiku bi sigurno dijelom izgledao drugačije.
Cilj je bio oslikati diverzitet aktualne produkcije, i u estetskom smislu i u smislu samog pristupa tematici, ali i u kontekstu produkcijskih uslova. To znači da sam izabrala i neke poznatije filmove i neke radove manjih produkcija, no iznimne i interesantne. Bilo mi je važno uključiti i filmove koji se ne koncentriraju na Zagreb, već obrađuju teme iz Like, Siska ili Slavonije. Također je diskutabilno to što sam se odlučila protiv dugometražnih filmova, iz pragmatičnih razloga, kako bih mogla prikazati što više filmova, ali i zato jer mi se učinilo da je najrasprostranjenija forma srednje dugi ili kratki film. Da sam imala više prostora, sigurno bi u program ušli ‘Rakijaški dnevnik’ Damira Čučića, ‘Moj život bez zraka’ Bojane Burnać, ‘Generacija ‘68’ Nenada Puhovskog, ‘Potrošeni’ Boruta Šeparovića i još neki simpatični studentski filmovi poput ‘Neovisne liste oportunista’ Dejana Oblaka i Vedrana Senjanovića.
Koji su dojmovi o hrvatskom dokumentarnom filmu nakon tako opsežnog pregleda produkcije?
Osnovni dojam je raznolikost pristupa i neosporan kvalitet, čak i studentskih radova. Iznenađena sam koliko je izvanrednih filmova posljednjih godina nastalo na Akademiji dramske umjetnosti. To sam pokušala oslikati i u programu, koji sadrži tri filma producirana na ADU-u. Upada u oči da je tek nekoliko filmova nastalih u posljednjih pet godina direktno tematiziralo posljednji rat i njegove posljedice, pa u programu nema niti jednog filma koji se izravno bavi ratnom temom. Ipak, posljedice rata neminovno su se upisale u većinu filmova koje sam gledala, doduše više kao sporedna, ali i sveprisutna činjenica. Nasuprot tome, uočljivo je prisustvo individualnih, intimnih priča, te tematika rada, koja u vrijeme globalnog kapitalizma neminovno uključuje i temu migracija.
U programskom tekstu ističete da hrvatski dokumentarni film prednjači na postjugoslavenskom prostoru. Karakterizirate ga kao emancipatornu umjetničku formu, s intencijama koje nisu samo estetske, nego je riječ i o aktivnoj intervenciji u društvenu stvarnost.
Na fakultetu Europskih medijskih nauka na Univerzitetu u Potsdamu pisala sam završni rad na temu FACTUM-ovih filmova s početka 21. stoljeća. Fokus je bio na filmovima ‘Dečko kojem se žurilo’ Biljane Čakić-Veselić i ‘Paviljon 22’ Nenada Puhovskog. Posljednjih godina nekoliko sam puta imala predavanja o emancipatornim slikovnim politikama na postjugoslavenskom području. Ta dva filma uvijek navodim kao prve poslijeratne primjere za onu vrstu refleksivne dokumentaristike koju je filmska teoretičarka Linda Williams okarakterisala kao ‘intervenciju u politiku i semiotiku reprezentacije’. Dokumentarni film nikada nije slika stvarnosti. Ta je spoznaja u analitičkom diskursu prisutna već od ranih 1960-ih, mada nam i dandanas televizijske reportaže često sugeriraju skraćenu sliku apsolutne istine. Film je medij koji svojom metodom, primjerice kroz montažu, može pružiti mogućnost kompleksnijeg i diferenciranijeg promišljanja stvarnosti i svijeta koji nas okružuje. U najboljem slučaju iziskuje od gledatelja intelektualni rad koji doprinosi razumijevanju društveno-političkih problema, ali i individualnih traumatičnih iskustava.
Osmominutna ‘Parada’ Arijane Lekić Fridrih posvećena je vojnoj paradi prilikom proslave dvadesetogodišnjice ‘Oluje’?
‘Parada’ je odličan primjer za ono što bih nazvala estetskom intervencijom u zadanu situaciju. Radi se o kratkom eksperimentalnom filmu, crno-bijelom i bez dijaloga. Svaki komentar iz offa bio bi suvišan. Film situaciju komentira pozicijom kamere, zumom, usporenim snimcima, montažom, a na nivou tona izvanrednom muzikom, dakle isključivo izvornim filmskim sredstvima. No ni ‘Parada’ nije film o ratu, već o njegovim posljedicama, odnosno o glorifikaciji militarizma i njegovoj prisutnosti i u današnjem društvu.
Česta tema je i osobna trauma, primjerice u filmovima ‘Josipa, volim te’ Jadranke Cicvarić Šiftar i Senada Zemunovića te ‘Iza lica zrcala’ Katarine Zrinke Matijević, koji i otvara program ‘Zemlja u fokusu’.
Filmovi ‘Josipa, volim te’ i ‘Iza lica zrcala’ bave se individualnim traumatičnim iskustvima i intimnim sudbinama. Zanimljiv je potpuno oprečan način filmskog pristupa, ali se oba filma bave pitanjem kako rad na filmu utječe na život onih koji u njemu sudjeluju. ‘Josipa, volim te’ intenzivan je portret osobe koja je u ranoj mladosti pretrpjela seksualno zlostavljanje. No u filmu se ne radi o voajerskoj rekonstrukciji događaja, već o borbi s posljedicama. Kamera je ovdje istovremeno refleksivan, ali i prodoran medij. Katarza nastupa tek u onom trenutku kad protagonistica njome ovlada. To je film o režimima pogleda i emancipaciji. Sasvim drugačije funkcionira ‘Iza lica zrcala’. To je autobiografski film u kojem autorica bira poetične slike prirode u Lici kao metaforu za mentalnu borbu i strategiju prevazilaženja trauma nastalih uslijed gubitka četiri trudnoće i braka te u borbi s epilepsijom, o čemu saznajemo isključivo kroz monolog iz offa.
Dva kratka filma, ‘Oni samo dolaze i odlaze’ Borisa Poljaka i ‘Mezostajun’ Ivana Ramljaka, problematiziraju posljedice turistifikacije?
Poljakov film prikazuje naličje turistifikacije. To je izvanredan observational documentary koji nudi drugu sliku Hrvatskog primorja usred sezone od one koju nude reklamni prospekti i upozorava da nakon partijanja neko mora i da počisti iza razuzdanih turista. Ramljakov ‘Mezostajun’ eksperimentalni je film koji kontrastira slike potpuno puste Korčule van sezone s glasovima otoka snimanim u ljeto. Ramljak analizira arhitekturu i ulogu javnog prostora, konstruirajući vremenski i prostorno neko ‘između’. On je posljednjih godina izgradio vrlo tipičan stil, koji primjenjuje i u filmovima ‘Dom boraca’ i ‘Kino otok’ eksperimentirajući kontrastima slike i tona, uvijek snimajući statičnom kamerom. ‘Mezostajun’ je interesantan i iz formalnih razloga, jer je sniman 16-milimetarskom kamerom koja unosi karakterističnu estetiku.
Što još donosi program kratkih filmova?
Tu je izvanredni ‘After Party’ Viktora Zahtile, koji kroz intimnu priču dva ljubavnika problematizira univerzalnu tematiku razdvajanja te ljubavne i životne koncepte, hedonizam i principe, uključujući i ekskurs o homofobiji u hrvatskoj svakodnevici. ‘White Trash’ Sunčice Ane Veldić sjajan je eksperimentalni film sniman na deponiji smeća u jutarnjoj magli, gdje su ne samo vozači bagera, već i ekologinje i ekolozi, a i galebovi obavljaju svakodnevni posao.
Filmovi ‘Goli’ Tihe Gudac i ‘Zarobljeni u stroju’ Leona Rizmaula prikazuju se u programskoj cjelini koja se bavi neispričanim pričama socijalizma. Na koji se način oni bave socijalizmom?
Na vrlo periferan i potpuno različit. Rizmaulov film tematizira materijalnost i tehnicitet filmskog medija, bavi se problematikom historizacije i postavlja važno pitanje što će ostati od priča pohranjenih u televizijskim arhivama kad nestanu strojevi neminovni za njihovo prikazivanje. Radi se o poetičnom eksperimentalnom filmu na kojem je sudjelovala i vrlo cijenjena Irena Vrkljan, jedna od prvih apsolventica dffb-a (zapadno)berlinske filmske škole. Film Tihe Gudac je, što se forme tiče, klasični autobiografski film o povijesti vlastite porodice, o transgeneracijskoj traumi i šutnji u porodici koju je ta trauma izazvala. No tematski se ne može okarakterizirati kao klasični, jer je trauma uvijek individualna. Redateljica se bavi tamnom stranom socijalizma – progonom ‘politički nepodobnih’ u Titovoj Jugoslaviji. Možda je odluka da se ova dva filma prikažu zajedno bila prilično smjela, ali mi se učinilo zanimljivim staviti ih u isti kontekst, jer su razlozi za nastajanje rupa u povijesti odnosno historiografiji uistinu raznoliki.
Neuspješna tranzicija
Posljednja cjelina bavi se problemima rada i neuspješne tranzicije. Riječ je o filmovima ‘Kamo idemo’ Lidije Špegar i ‘Buffet Željezara’ Gorana Devića. Kakvu sliku Hrvatske odašilju ti filmovi?
I ovdje se radi o dva sasvim različita estetska pristupa. Lidija Špegar portretira Ljiljanu, taksisticu u Zagrebu. Većina snimki je nastala u uskom prostoru njezinog vozila. Kroz razgovore sa putnicima iz raznih miljea i različitih karaktera nastaje portret hrvatskog društva, ali istovremeno film pažljivo gradi i portret protagonistice, pa tema postaju i prekarne egzistencije, tranzicija i globalni kapitalizam. Devićev ‘Buffet Željezara’ nastao je u Sisku i promatra posljednjih sedam dana prije zatvaranja birtije Željezara, koja se nalazila na ulazu u jednu od nekad najvećih istočnoeuropskih fabrika željeza. Nekadašnji simbol socijalističkog procvata danas je pust. Nekolicina preostalih gostiju raspravlja o svjetskoj politici, ne štedeći na teorijama zavjere i rasističkim ispadima. Na neki način se radi o žalovanju, konačnom oproštaju od radničke klase i tekovina socijalizma. Bračni par zatvara kafanu kako bi trbuhom za kruhom potražio novu sreću u Njemačkoj. Moguće da ovaj program daje rezigniranu sliku, ali riječ je o globalnim problemima jer su ekonomske migracije odavno globalna tema. Ipak, kroz tematiziranje tranzicije film dobiva pozadinu karakterističnu za Hrvatsku.
Hrvatska je ovogodišnja zemlja u fokusu, dok je lani posebno priznanje dobio film ‘Na vodi’. Goran Dević je ove godine u žiriju natjecateljskog programa. Koliko je dokumentarna produkcija zemalja bivše Jugoslavije vidljiva u Njemačkoj i Europi?
Nedostaje šira i kompleksnija slika, a taj nedostatak neće ni ovaj program u Leipzigu potpuno ispraviti, ali se nadam da će dati doprinos i probuditi interesovanje za hrvatsku produkciju. Tome će pridonijeti i ‘Focus Talk’, na koji su pozvani neki od redatelja i redateljica ovogodišnjeg programa, ali i ključne figure hrvatskog dokumentarizma poput Nenada Puhovskog, Olivera Sertića ili Gorana Devića. Kroz razgovor ćemo pokušati proširiti sliku i skrenuti pažnju i na neprikazane filmove. Na velikim festivalima svake godine prođe bar po nekoliko filmova iz Hrvatske i regije. Na Berlinalu je ove godine prikazan sjajan dokumentarac bosanskohercegovačko-kanadskog redatelja Igora Drljače ‘Kameni govornici’ o upitnim turističkim odredištima u BiH poput Višegrada, Međugorja i Visočke piramide. Prije par godina prikazani su ‘Dubina dva’ Ognjena Glavonića i ‘Jugoslavija – kako je ideologija pokretala naše kolektivno telo’ Marte Popivode iz Srbije. Festivali sa fokusom na istočnoeuropski film u Wiesbadenu i Cottbusu redovito prikazuju novije produkcije iz regije. Mislim da postoji svijest o kvalitetu dokumentarne filmske produkcije, ali isto tako nedostaje kvalitetan festival koji bi se konkretno posvetio filmu iz regije.
