Zagrebački fotograf Boris Cvjetanović od 1981. godine objavljuje fotografije u Studentskom listu i Poletu. Profesionalno se počinje baviti fotografijom 1984., kada napušta restauratorsku karijeru. Dobitnik je velikog broja priznanja i nagrada, a 2003. zajedno s Anom Opalić predstavljao je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Posljednjih godina često izdaje fotografske knjige, a nedavno je predstavio novu pod nazivom ‘Priroda i grad’, koja predstavlja svojevrstan nastavak njegove knjige ‘Grad’.

Na početku sam imao iluziju da se pokazivanjem stanja stvari one mogu pokrenuti nabolje, ali sam dosta rano shvatio da se pritom ne dešava gotovo ništa. Dobivao sam pozitivne reakcije kao autor, ali vrlo je malo bilo posljedica za one kojima sam se bavio

Kako je nastala ideja za knjigu ‘Priroda i grad’?

Ideja je nastala dok sam radio fotografsku seriju ‘Grad’ koju sam započeo početkom 2002., a to je nekako koincidiralo i s pojavom digitalne fotografije. Srodno tome, ranije je nastao ciklus ‘Prizori bez značaja’, ali motivi nisu bili fokusirani isključivo na grad i radilo se ipak o donekle drukčijem pristupu s obzirom na to da sam snimao na film. S pojavom digitalne fotografije pojavila se mogućnost korištenja fotografije poput slikovnog notesa. Budući da pripadam generaciji fotografa koji su doživjeli tehničku tranziciju, a i društvenu, teško je zamisliti da sve to ne bi imalo utjecaja na moj izraz u fotografskom mediju.

Studentski list i Polet

Velika je razlika između vaših radova osamdesetih i onih koje radite danas. Nekada ste se gotovo kao filmski radnici, pripadnici crnog vala, bavili temama koje problematiziraju društveno marginalizirane skupine, ali i radništvo?

Prije su fotografiju kao umjetnički medij i medij kojim su se predstavljali publici koristili isključivo fotografi. S vremenom se fotografija sve više počela upotrebljavati kao pomoćno sredstvo kod različitih umjetnika. Riječ je o umjetnicima koji nekada koriste fotografiju, drugi put video, treći put performans. Na tu temu lomila su se koplja, a danas se o tome gotovo uopće više ne raspravlja. Fotografija više nema nekakvu ekskluzivnu poziciju kakvu je imala ili smo mislili da ima. Smanjena je uloga fotografije u arhiviranju i dokumentiranju. Ono što sam prije radio, mislim da danas više ne bih mogao napraviti iz različitih razloga. Kao prvo, početkom osamdesetih, kada bih se pojavio s fotoaparatom, ljudi su prema fotografu bili pozitivno orijentirani. Imali su stav da ako se nešto zabilježi, onda će se to objaviti, denuncirati, pa će se na to i reagirati i na kraju će njihova situacija, prije svega socijalna, postati bolja. Vidjeli su u tome neku šansu za sebe i prema fotografima su imali povjerenje, vjerovali su da se njihove fotografije neće zloupotrijebiti. I prema medijima je postojalo veće povjerenje. Govorim, naravno, o novinskoj i dokumentarnoj fotografiji, ne o amaterskoj. Danas mi je pak nezamislivo da bi se bez velikih problema mogla dobiti dozvola za fotografiranje u bolnicama, zatvorima ili tvornicama, kojih je, doduše, ostalo još jako malo.

Moram priznati da se osamdesetih godina nisam bojao za vlastitu egzistenciju. Uopće nismo mislili na to

Mnogi vaš tadašnji opus doživljavaju kao angažiranu dokumentarističku fotografiju, dok su danas vaše fotografije, kako se ocjenjuje, ‘distanciranije, suptilnije i utišanije’?

Priznajem da me se s pravom stavlja u ladicu angažirane fotografije, ali ne može se reći da sam do određenog trenutka radio jedno, a onda nešto posve drugo. Moja prva izložba tematizirala je erotske grafite i zbog toga sam završio na obavijesnom razgovoru u miliciji zato što sam, između ostalih, izložio jedan grafit na kojem je bio prikaz seksualnog čina i dopisan natpis ‘hop cup’. U policiji su izdvojili jedino to ‘hop’, za što su mislili da znači ‘Hrvatski oslobodilački pokret’ i da je fotografija tu s tom namjerom. Komično je to iz današnje pozicije, ali tada nije bilo ugodno.

Mislite li da cenzura danas ne postoji?

Mislim da je prije postojala isključivo politička cenzura. Određena politika se ne obnavlja iz dana u dan, već se zapravo umara, a što dulje traje, sve više stvari propušta. Upravo osamdesetih je bilo mnogo načina kako da objavimo određene teme. Samo se nije smjelo ići direktno, a u Studentskom listu i Poletu smo dobro znali kako progovoriti o nečemu, a da nam recimo taj broj ne bude zabranjen. Trebalo je biti samo malo kreativan, ne ići odmah prvoloptaški i najčešće ne bi bilo nikakvih problema. Nije se radilo samo o tekstovima, nego i o fotografijama i grafičkom prijelomu koji su bili angažirani. Krajem osamdesetih u redakciji Studentskog lista posjetio nas je izvjesni njemački novinar koji nije mogao vjerovati o čemu sve pišemo. Nije vjerovao da možemo raditi novine uz tako velik stupanj slobode, dok smo se mi s druge strane njemu jadali kako se kod nas ništa ne može. Izuzetno smo idealizirali Zapad, nemajući iskustva stvarnog života na tom Zapadu. Sjećam se da nam je rekao da ćemo jednog dana vidjeti kako to izgleda, kada nam dođe ekonomska cenzura koja je ‘uvijek budna i stalno pritišće’. Danas je na djelu upravo ta ekonomska cenzura, a ekonomija nije imuna na utjecaj politike, dapače. Riječ je o izrazito djelotvornom tipu cenzure koja najčešće nije direktna. Kada se danas nešto kaže, čini mi se da dolazi do puno većeg ignoriranja ili brzog zaborava. Dnevno smo zatrpani raznim šokantnim informacijama i slikama i naprosto smo prestali percipirati i osjećati stvari koje su izuzetno ozbiljne.

Zašto mislite da je danas došlo do određene vrste indisponiranosti i ignorancije?

Ne bih tu govorio samo o fotografiji. Mislim da su ljudi danas vrlo nesigurni jer svi živimo u velikoj nesigurnosti. Kada nekog čovjeka vidim kako kopa po smeću, odmah zamislim da bih se sutra i sam mogao naći u istoj takvoj situaciji. Svi čuvamo ostatke nekakve svoje sigurnosti i malu oazu života koji je dobar. Jako smo stisnuti, a prvi preduvjet za reagirati na nešto je da se ne bojiš za samoga sebe. Moram priznati da se osamdesetih godina nisam bojao za vlastitu egzistenciju. Uopće nismo mislili na to. Naravno, željeli smo neke stvari koje nismo imali i fascinirali su nas izlozi u Trstu, ali se o stvarnom životu, barem što se tiče onih najosnovnijih stvari poput školovanja, hrane, zdravstva i stanovanja, nije razmišljalo. Iako sam bio svjestan činjenice, što sam, uostalom, i fotografirao, da je u zemlji koja je sebe deklarirala kao socijalnu državu bilo ljudi koji su živjeli u šahtovima. U ono vrijeme nije se smjelo reći ništa protiv Partije ili Tita, bilo je dovoljno pokazati neke od mojih fotografija iz Mesničke 6 ili onih snimljenih u Labinu. Vlast tada nije mogla reagirati protiv nečega što je postojalo, a samo po sebi to je bila i kritika države koja je negirala postojanje takvih pojava ili je proklamirala nešto drugo.

Etička pitanja

S koje pozicije je onda dolazila ta vaša fotografska kritika?

Nisam išao prema tome programski, s idejom da nešto mijenjam, nego da pokažem i pridonesem tome da se to ispravi. Činjenica je da sam se ja u tom svijetu daleko bolje osjećao među radnicima nego s nekakvim etabliranim ljudima. Puno mi je teže išla komunikacija s njima. Ukoliko govorimo sveukupno o socijalnoj fotografiji, onda ne mislimo samo na fotografije ljudi na margini društva.

U jednom prethodnom razgovoru spomenuli ste da se bavite politikom, ali ne direktno, već da se njome može baviti i na jedan suptilniji način. Na što ste zapravo mislili?

Ako netko radi dobar burek, više radi za Hrvatsku nego netko tko stalno drži ruku na srcu. Politika u svom izvornom značenju predstavlja prostor gdje se neke stvari mogu promijeniti, ali mislim da politika već odavno ne predstavlja takav prostor. Naprosto, to je postao prostor za ostvarivanje osobnih interesa. Neki psihijatri čak govore da su pojedini političari ustvari psihički bolesne osobe, da među njima ima i sociopata. Možda to zvuči grubo, ali ovakve teze mogle bi se jako dobro argumentirati.

Nakon desetljeća bavljenja fotografijom, kakav je vaš odnos prema tom mediju? Koje su vaše dileme i nedoumice danas?

Želio sam biti industrijski dizajner, poslije restaurator, a na kraju je došla fotografija koju sam zavolio. Na početku sam imao iluziju da se pokazivanjem stanja stvari one mogu pokrenuti nabolje, ali sam dosta rano shvatio da se pritom ne dešava gotovo ništa. Dobivao sam pozitivne reakcije kao autor, ali vrlo je malo bilo posljedica za one kojima sam se bavio. Tada sam si postavio etička pitanja što sada i da li da i dalje to radim. U etičkom smislu fotografija je u pravilu štetna, osim ako ne snimamo pejzaže. Mada je pitanje nije li i to na određeni način štetno. Postavljao sam si često pitanje da li se uopće baviti fotografijom, nakon čega sam zaključio da se njome ne mogu prestati baviti, ali sam prestao gajiti iluziju da fotografiranjem činim neko posebno dobro, jer sam kao autor na neki način profitirao, dok druga strana, ona koju sam fotografirao, baš i nije ili uopće nije. To je pitanje na koje ni danas nemam pravi odgovor. Kada bih do kraja išao radikalno, mogao bih reći da je bilo koja ljudska djelatnost, pa bila ona i s najboljim namjerama, zapravo štetna.