Tjedan u kojem je brodogradilište Uljanik bačeno u stečaj, vladajući HDZ okrunio je subotnjim predizbornim skupom u zagrebačkoj Ciboni, na kojem su gostovali njemačka kancelarka Angela Merkel i tzv. spitzenkandidat evropskih pučana Manfred Weber. Predsjednik HDZ-a i hrvatske vlade Andrej Plenković držao je za njega neuobičajeno egzaltiran govor o snazi HDZ-a, Merkel je pričala o domoljubima koji vode bitku za Evropu protiv nacionalista, Weber se radovao Bayernovom osvajanju njemačkog prvenstva pod vodstvom hrvatskog trenera Nike Kovača, a špic-kandidat HDZ-ove liste za evropske izbore Karlo Ressler oplakivao je bleiburške žrtve, komemorirane istog dana na kontroverznom skupu u Austriji, koji su strani mediji nazvali najvećim okupljanjem neonacista u Evropi. Okupljeni pak u Ciboninoj dvorani, Plenkovićevi HDZ-ovci i ugledni njemački gosti mogli su uživati u izvedbi pjesme Marka Perkovića Thompsona, deklariranog štovatelja Hitlerovog ovdašnjeg šegrta Ante Pavelića i pjevača čiji su koncerti zbog ustaškog predznaka bili zabranjivani u brojnim evropskim gradovima, uključujući i one njemačke.
Ustrašena od radikalizirane konkurencije koja prijeti dokidanjem njene dominacije Evropskom unijom, idejno bankrotirana stranka panevropskih domoljuba spala je na mjeru hdz-a
Velikoj njemačkoj kancelarki na zalasku karijere i bavarskoj nadi evropskih pučana priređeno je tako u Zagrebu zasluženo poniženje. Njihov pristanak da uveličaju predizborni skup s kojeg je HDZ ciljano odašiljao nacionalističke signale kako bi biračima krajnje desnice poručio da nije nimalo bolji od onih koje drži gorima od sebe, pokazao je svu bijedu Evropske pučke stranke. Mediji su posljednjih tjedana odgonetali zašto su Weber i Merkel, kojoj je to jedini istup podrške nekoj sestrinskoj stranci izvan Njemačke, odabrali baš Andreja Plenkovića i Zagreb, no stvari su prilično jednostavne. Onemoćala, idejno bankrotirana stranka panevropskih domoljuba, čiji se odgovor na ekonomsku krizu sastojao od uvođenja štednje, redukcije radnih i socijalnih prava te promoviranja nacionalne škrtosti umjesto solidarnosti u odnosima među članicama, ustrašena je od pojave radikalizirane konkurencije koja prijeti dokidanjem njene dominacije Evropskom unijom te je spala na mjeru HDZ-a, stranke koja tu vrstu konkurencije uspješno šije vlastitom nacionalističkom produkcijom.
Koja je to mjera najbolje govori sam Andrej Plenković u HDZ-ovom predizbornom spotu u kojem ističe svoja tri postignuća: gradnju Pelješkog mosta, povratak Hrvatske vojske u Vukovar i činjenicu da hrvatske granice čuva 6500 policajaca. Sve tri poruke su nacionalističke, samo su nešto pitomije, ‘domoljubno’ upakirane. Pelješkim mostom, kaže Plenković u spotu, ‘ostvarujemo hrvatski san o povezanosti državnog teritorija’, povratak vojske u Vukovar, ilustriran fotografijom vodotornja, sugerira držanje srpskog elementa na oku, dok je čuvanje granice s tisućama policajaca jasna poruka o kontroli izbjeglica, čemu povremene vijesti o brutalnosti policije samo dodaju na dojmu. Nasuprot raznih ‘suverenističkih’ opcija, HDZ poručuje da je on velika i ozbiljna stranka koja sva njihova obećanja već izvršava, i to od svojega osnutka. Mračna bista Franje Tuđmana, zbog čije je ratne politike prema BiH i autoritarne unutarnje politike Hrvatska svojevremeno bila neprihvatljiva Evropi, ukazuje se u spotu dok Plenković, koji se na Tuđmana pozivao i pred njemačkim gostima u Ciboninoj dvorani, spominje ‘demokršćanske vrijednosti’. Na iste su se pozivali Merkel i Weber, progutavši na HDZ-ovu skupu Tuđmana, Bleiburg i Thompsona onako kako su već progutali koaliciju austrijskih demokršćana s ekstremnom desnicom, koja je sada pukla samo zahvaljujući korupcijskom skandalu, a u svojem je prvom pokušaju otprije 18 godina Evropi bila neprihvatljiva u samom startu.
Ali spot s Plenkovićevim postignućima otkriva i više od toga. Žalosna je zemlja kojoj su to najveća postignuća. Most o kojem Plenković govori gradi se tuđim, evropskim sredstvima, i gradi ga strana, kineska kompanija. Vraćanje vojske u Vukovar, koje se svodi na uspostavu vojarne za satniju od 85 vojnika, bijedan je uspjeh u odnosu na HDZ-ov neuspjeh da unatoč silnoj želji nabavi ratne avione, a i u tom se slučaju radilo doslovno o jeftinoj krami za propagandne svrhe. Čuvanje granice od izbjeglica, znak je zemlje čiji su građani toliko poniženi da su prestrašeni slabijih od sebe. Dok se Plenković busa o domoljubna prsa, u Hrvatskoj polako odumire sve po čemu je nekoć u Evropi bila važna, pa tako u stečaj odlazi i brodograđevna industrija koja je 1980-ih, u mrskoj Jugoslaviji, zauzimala vodeće mjesto na kontinentu.
Kad je Uljanik nakon 163 godine postojanja pod Austro-Ugarskom, Italijom i Jugoslavijom konačno u Plenkovićevoj Hrvatskoj bačen u stečaj, našao se netko, komentator portala Index Goran Vojković, da to proslavi, jer ga pali škver neće više koštati ni kune. Toliko sitničave postale su ambicije hrvatskih građana. Prosječan Vojković je slavio ono zbog čega su u Puli spustili zastave na pola koplja, a trebali su ih zapravo poskidati u cijeloj zemlji, jer je poraz brodogradnje teški poraz Hrvatske. Pokazalo se da ona tako ozbiljnoj industriji više nije dorasla, kao što nije bila sposobna očuvati ni trgovačku flotu. Njeni pomorci plove na strancima, njeni brodograditelji odlaze graditi tuđe brodove, kao što njeni srebrni nogometaši igraju za strane klubove. Baš kao što njeni građani svih mogućih struka masovno odlaze, jer ne žele više živjeti i raditi u zemlji bez perspektive.
Hrvatska je postala nebitna, u zraku, na kopnu i na moru. Nije bila sposobna održavati ratnu avijaciju, a pitanje je vremena kad će izgubiti aviokompaniju. Njene željeznice u sramotnom su stanju, skupa s vlakovima, a pogon koji ih je gradio već je sedam godina u stečaju. Današnja Hrvatska nije sposobna izgraditi ni LNG terminal o kojem već pet vlada priča, a most kakav je do jučer moglo podići pet-šest različitih domaćih firmi, danas joj grade Kinezi, od kojih prosi i pomoć za škverove, jer joj prosječan Vojković više nema što dati. Na Jadranu brodove danas grade Talijani, ovdje, odmah preko puta Splita, niti sto milja morem od Pule, pedeset milja kopnom od Rijeke, dok hrvatsku obalu sa škverovima koji umiru kljucaju strvinari, praveći masterplanove i upisujući hipoteke za kapacitete u kojima će jeftina radna snaga opsluživati strane turiste. Propašću škverova, Hrvatskoj je suđen gubitak karaktera pomorske zemlje i značaja položaja na Jadranu. Ona nezaustavljivo tone u kolonijalni položaj, ovisna o aparaturi evropskih fondova kojima se održava na životu, dok joj mirovinski sustav puca po šavovima, a zdravstveni grca u dugovima. Postala je bolesnik na Jadranu, lišen svake stvarne osnove suvereniteta, baš kao u vrijeme kvislinške vladavine onih oko čijeg oplakivanja traje mrtva trka domoljuba i ‘suverenista’: onih koji izvršavaju i onih koji obećavaju.
