Boban Stojanović, najprepoznatljiviji gej aktivist u Srbiji, rođen je 1978. u Zaječaru. Trebalo je mnogo hrabrosti i energije za ono što on godinama radi u jednoj homofobičnoj sredini; tek je ove godine u Beogradu održan Prajd bez značajnijih incidenata – održan je bio i 2010., ali uz gotovo ratno stanje na ulicama, razlupan grad i mnoštvo povrijeđenih.
Stojanović je inače novinar, najprije na Radio Zaječaru, a kasnije i u brojnim pisanim medijima. Posljednjih je godina uglavnom angažiran preko Kvirija centra, koji se bavi promocijom LGBT prava u kulturi i medijima. Nastupao je širom Srbije, Evrope i svijeta, s uvijek istom misijom – poboljšanjem prava LGBT populacije posvuda gdje su ona ugrožena.
Pretpostavljamo da ste se susretali s brojnim problemima zahtijevajući od predstavnika vlasti da se problemi homoseksualnih osobe ne promatraju samo u kontekstu seksualnosti nego i ljudskih prava općenito?
Domaćim institucijama definitivno nedostaje kultura ljudskih prava. Mnogi ljudi ne razumeju zašto je važno da odbrane prava manjine, koliko god im ta manjina bila nerazumljiva i nejasna. U institucijama, kao i u društvu, postoji neka vrsta socijalne distance prema manjinama.
Nesigurnost u sopstveni identitet
Je li današnja vlast u Srbiji sklonija poštivanju ljudskih prava LGBT zajednice od prijašnje ili je samo riječ o jačem pritisku EU-a, pogotovo Njemačke?
Vlast uvek igra na puno polja i pokušava da zadovolji puno strana. Mislim da je neka vrsta zlatnog preseka, u kome svaka zainteresovana strana dobija ono šta joj je potrebno, najbolje rešenje. Ako postoji benefit koji Srbija vidi u saradnji sa nekom drugom državom, onda je sasvim u redu da i ta država nešto zahteva od Srbije – kao i u svakom prijateljskom odnosu.
Zašto je tako velik otpor prema Prajdu, jednoj u suštini veseloj i bezazlenoj manifestaciji?
Nesigurnost u sopstveni identitet. Verujem da je to povezano sa raspadom Jugoslavije, kada smo iz jednog identiteta, jugoslovenskoga, morali da se prestrojimo u neke nove, koje ne poznajemo. Možemo da zamislimo koliko je teško nekome ko veruje da pripada većini, a ne zna šta ga tom većinom čini, da prihvati manjinu koja je svesna sebe.
Srbija važi za homofobičnu zemlju. U kojim se sferama života to najviše osjeća?
Glavni problem sa kojim se suočava LGBT zajednica je strah. Neprestano smo u strahu: da se nešto ne desi, da nas neko ne pretuče, ne povredi, da, ako saznaju ko smo, ne budemo ostavljeni od strane porodice, prijatelja, kolega. Taj strah prožima sve životne sfere i umnogome usporava razvoj pojedinaca, a samim time i LGBT zajednice. Rešenje problema je u davanju osećanja važnosti pojedincima u društvu, a na tome mora da rade sve strane.
Kako vidite položaj LGBT zajednice u Srbiji u sljedećih pet godina? Možete li tvrditi da će on biti bolji i povoljniji? Ako hoće, u kojoj će to mjeri biti?
Pitanje je u kom će se smeru razvijati podrška LGBT pravima od strane države i njenih institucija: ako ona bude isključivo normativna i orijentisana na ispunjavanje standarda Evropske unije, to neće biti dobro za zajednicu. Ako se orijentiše prema senzibilizaciji građana, biće mnogo bolje: podići će se nivo razumevanja i tolerancije koji će kreirati okruženje stimulativno za razvoj LGBT pojedinaca. Drugi nivo je angažman civilnog društva, kao pokretača promena. Tu postoji puno problema, jer se u Srbiji društveni angažman sagledava isključivo kroz prizmu projekata, sa vrlo malo aktivnih pojedinaca, spremnih za afirmaciju prava manjina. Skoro da nema LGBT organizacije koja radi sa zajednicom na direktan način. Osim nekolicine ljudi spremnih da na tome rade individualno, teško možemo da kažemo da postoji kritična masa koju čine pripadnici LGBT zajednice okupljeni oko pokreta za svoja prava. Mislim da će se poboljšanje položaja LGBT zajednice kretati više u skladu sa vremenom u kome se živi nego šta će to da bude promena na osnovu iskrenog impulsa društva.
SPC ne oslikava mišljenje vernika
Je li u srpskom društvu imalo porasla tolerancija prema LGBT osobama i kako ocjenjujete aktivnosti SPC-a u tom smislu? Čini se da je to značajna prepreka…
Mislim da SPC ne oslikava mišljenje vernika, nego da u ime Crkve govori nekolicina bahatih ljudi. Tužno je da upravo ti ljudi optužuju LGBT zajednicu za kojekakve katastrofe, a Crkvu godinama potresaju afere koje ukazuju na pedofiliju, korupciju, pa i postojanje sveštenika koji praktikuju odnose sa mladićima. Ne bih imao ništa protiv, zaista, da se ne radi o tako licemernom odnosu. Lično, godinama sam bio ljut na Crkvu i vernike, ali sam u međuvremenu upoznao neke od njih i shvatio da su u pitanju sasvim fini i tolerantni ljudi koji veruju u nešto šta meni nije blisko, ali me ne osuđuju, ne isključuju i, najviše od svega, ne sprovode nasilje. Štaviše, od pravih sam vernika naučio da ljude treba razumeti i podržavati, a ne osuđivati – na to nemamo pravo. Takođe, pomogli su mi da shvatim da je ljubav osnova svega u životu i da nam je kao pojedincima mnogo lakše ako svet posmatramo iz tog ugla.
Koje društvene faktore u Srbiji izdvajate u pozitivnom smislu kada je riječ o izgradnji tolerancije?
Uz institucije koje su još uvek slabe, najveći pomak prave ljudi svojim ličnim primerima, svejedno da li kaming autom onih iz LGBT zajednice ili svesrdnom podrškom ne-LGBT osoba. Pomalo je tužno da smo po pitanju ljudskih prava u Srbiji još uvek u fazi misionarenja i prenošenja dobrog glasa o ljudima koji su pored nas, a koji su različiti.
LGBT zajednica nema poverenja u institucije
Što je sve potrebno učiniti u zakonodavstvu i drugim sferama da život LGBT osoba postane kvalitetniji i ravnopravniji?
Paradoksalno je da je zakonski okvir prilično dobar, ali da nedostaje njegova implementacija, barem za sada. Recimo, u Zakonu o radu iz 2003. prvi put je prepoznata diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije, ali jedanaest godina kasnije ne postoji nijedan slučaj koji se bavi diskriminacijom po tom osnovu. Razlog je jasan: LGBT zajednica nema poverenja u institucije, a to je polazna tačka iz koje se kreće ka promeni.
