Nema te nesreće koja nas može slomiti, natjerati da se pokolebamo, povučemo i na kraju odustanemo, objašnjava obiteljsku filozofiju uspona i padova Jugoslav Cvjetković iz mjesta Hrtić kod Dvora na Uni. Rat im je odnio dom i sve što su imali, a oni su sagradili novi, podigli imanje i krenuli ispočetka. Kuća se ljuljala u potresu, ali je preživjela sva podrhtavanju da bi, krajem veljače ove godine, nestala u plamenu. Šesteročlana obitelj ostala je bez krova nad glavom, srećom, nitko nije stradao. Prvi su u pomoć priskočili susjedi, jedna od njih ponudila je naslijeđenu roditeljsku kuću kako bi imali gdje prespavati, a dva dana kasnije zahvaljujući Srpskom narodnom vijeću i načelniku općine Nikoli Arbutini stigao je kontejner koji je, u okviru humanitarne akcije "Banija je naša kuća", osigurala ambasada Republike Srbije. Jugoslav se svima javno zahvaljivao i bez očajanja ponavljao "kako je, tako je" i "šta je, tu je", te kako će se na sve načine truditi da što prije obnovi dom i podigne gospodarstvo. Tjedan dana nakon požara doživio je i moždani udar, ali ni to ga nije obeshrabrilo u borbi za opstanak i velikim planovima za razvoj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstava.
- Ne da mi vrag mira, naučio sam raditi. Onda krenem, pa ne ide. Osjetim neke vibracije u glavi i bol iza vrata. Štemao sam danas sigurno dobrih pola sata pa sam morao malo odmoriti. Nema dana da ne radim, kad dođu blagdani, jedva čekam da prođu – rekao nam je Jugoslav.
Odrastao sam uz stoku, posao s njom mi nije stran. Sada se želim okušati i u turizmu. Volim djecu, zato bih želio pomagati onoj s posebnim potrebama, priča Jugoslav
On, supruga Milka i četvero djece – Marija (17), Ivan (15), Marina (14) i Ivana (11) još uvijek žive u kontejneru. Obnova kuće nije počela, podnijeli su molbu, čekaju rješenje. Klimatski je ovo vrlo ćudljiva godina – još donedavno bilo je tako hladnih dana da je bilo potrebno paliti grijanje, a sada je konačno upeklo, onako kako to u lipnju treba biti. Međutim, kontejner se toliko zagrije da je u njemu nemoguće boraviti, pa dane provode vani, a na spavanje odu tek kad ga noću dobro rashlade.
Obitelj Cvjetković bavila se ovčarstvom i kozarstvom. Obrađuju deset hektare zemlje, pet u vlasništvu i pet u zakupu. Imali su 40 koza, sve su prodali jer, kako kažu, ovce i koze ne idu zajedno, a procijenili su da je uzgoj ovaca profitabilniji posao. Ostavili su tek jednu kozu za vlastite potrebe. Trenutno je na gospodarstvu 31 ovca, uz 28 janjaca i četiri jareta.
- Koliko god da imamo janjetine sve prodamo. Cjelokupnu proizvodnju plasiramo Obrtu Promes-Cvanciger iz Siska koji ima deset mesnica, a svoje proizvode distribuira školama, vrtićima, restoranima i tvrtkama na području Sisačko-moslavačke županije, ali i izvan nje. Među svim kupcima koji dolaze najčešće iz Zadra oni najbolje plate i nikada nikakvih problema nismo imali. Domaći je to čovjek s tridesetogodišnjom tradicijom i s njim se lako dogovorim. Ubacim deset do petnaest komada u prikolicu i odvezem – priča Cvjetković.
Potražnja za janjetinom je dobra i zato je cilj povećati stado na 50 grla. Cijena je između 20 kuna i 23 kune po kilogramu, što ovisi o ponudi i potražnji.
- Ne možemo postići veću cijenu jer je ponuda velika. Sisačko-moslavačka županija, a posebno područje Banije, najveći je proizvođač janjetine. Ali, nije sve u životu u novcu. Bitno je da radimo ono što volimo i da u tome uživamo – optimističan je naš sugovornik.
Posao planiraju zaokružiti uzgojem magaraca, proizvodnjom magarećeg mlijeka i otvaranjem eko sela. Planove su, za sada, osujetili korona, potres i požar, ali od svojih snova ne žele odustati jer taj posao može osigurati sigurnu budućnost za cijelu obitelj. Trenutno imaju dva magarca mužjaka, žele nabaviti i dvije ženke, ali je potražnja za njima velika, nema ih na tržištu, pa im je i cijena visoka.
- Ovo podneblje je za njih jako dobro, mogu podnijeti i zimu, bitno je da imaju nadstrešnicu. Uzgajali bi ih isključivo slobodnom pašom što znači da im moramo osigurati slobodu kretanja i prijeći iz konvencionalne u ekološku proizvodnju. Rasplodna grla magarca s papirima su po tisuću eura, a ženke variraju od osam do deset tisuća kuna. Riječ je o grlima koji imaju rodovnike, sve mora biti čisto i uredno što se papirologije tiče. Posao s magarcima, prodaja magarećeg mlijeka i muške puladi, može donijeti dobru zaradu. Mlijeko postiže dobru cijenu, za tržište nema brige, to je jedan od najtraženijih mliječnih proizvoda. Jedan uzgajivač mi je rekao da od tri magarca, prodajući samo mlijeko, godišnje zaradi 70 tisuća kuna. I poticaj za magarce je jako lijep, za naš kraj on iznosi tri tisuće kuna po grlu godišnje. S premijom bi to iznosilo oko deset tisuća eura, što je dobra godišnja plaća – računaju Cvjetkovići.
Uz ovce i magarce u budućem eko selu živjeli bi i konji, a u netaknutoj prirodi u šumi i uz potok te obližnji vidikovac, sagradili bi bungalove za smještaj gostiju, prije svega za djecu s posebnim potrebama koja bi u Hrtić dolazila na terapiju. Uz domaću hranu proizvedenu na imanju, nudili bi i druge sadržaje ruralnog turizma, a svoj mir ovdje bi mogli pronaći biciklisti i planinari.
- Odrastao sam uz stoku, posao s njom mi nije stran. Sada se želim okušati i u turizmu. Volim djecu, zato bih želio pomagati onoj s posebnim potrebama. U ratu sam ostao bez svega, došao tu, kupio imanje, oženio se, stvorio obitelj i svoj život. Radujem se što moja djeca vole životinje, što su vrijedna i motivirana i što shvaćaju da se radom i upornošću mogu ostvariti životni ciljevi – zaključuje naš sugovornik.
