Sav jad srpskog, ali i regionalnog novinarstva u punom se svjetlu pokazao prošle subote, kad je grupa od stotinjak građansko-opozicijskih prosvjednika nasilno upala u Radio-televiziju Srbije. Predvodio ih je Boško Obradović, lider ultranacionalističkog pokreta Dveri i jedan od osnivača opozicijskog Saveza za Srbiju. Praćen ruljom, Obradović je po zgradi RTS-a tražio studio iz kojega je emitiran središnji Dnevnik, s namjerom da se on i drugi lideri SzS-a direktno obrate naciji i pošalju joj poruke koje su netom prije lansirali s protesta na središnjem beogradskom trgu. Nije odustao ni nakon što mu je jedan od dežurnih urednika, Zoran Stanojević, pritisnut uza zid i problijedjelog lica, objasnio da će emitiranje programa biti prekinuto i ako uspije prodrijeti do studija.
Obradovića nije zaustavio ni urednik Dnevnika Dušan Ubović. I njega su Obradović i rulja koja ga je pratila odgurnuli u stranu i potom upali u redakcijski desk. Kamera Radija Slobodne Europe snimila je ženski glas koji govori vođi Dveri i njegovoj pratnji: ‘Nemojte samo da nas bijete.’ Čuje se i Obradovićev odgovor: ‘Nećemo, nije ovo revolucija.’ No nije odustajao od zahtjeva da u Dnevniku dobije ‘svojih pet minuta slave’, sve dok se nije pojavila policija i žandarmerija i izbacila i njega i rulju iz zgrade RTS-a.
Ubović je naknadno u novinama pojašnjavao da je prije nego što se suočio s Obradovićem & company redakciji Dnevnika rekao da zaključaju studio i nikoga ne puštaju dok ne završe emisiju. Laknulo mu je, kaže, da je emitiranje Dnevnika otprilike završilo u trenutku kad su prosvjednici upali u desk. Izgleda da su i policija i žandarmerija, odnosno njihovi politički šefovi, još neko vrijeme čekali da televizijske i novinske ekipe koje su u stopu pratile prosvjednike u svijet pošalju slike kako prosvjednici i lideri SzS-a bauljaju po zgradi RTS-a i pokušavaju se ubaciti u direktan prijenos Dnevnika. Tek kad su, valjda, zaključili da prosvjednici ipak neće pretući nikoga od novinara i zaposlenih na RTS-u, odlučili su da ih policija i žandarmerija izbace iz zgrade.
No muke novinara i zaposlenih na RTS-u tu nisu stale. U ponedjeljak je tako na naslovnici dnevnih novina Danas osvanuo tekst pod naslovom ‘Prizivani upad’, a u prvoj rečenici se konstatira: ‘Upad demonstranata u RTS je u direktnoj vezi sa načinom rada te kuće.’ Iako je tekst objavljen kao ‘lični stav’ autora Milenka Vasovića, redakcija Danasa kolegama s RTS-a poručila je otprilike isto ono što je prije nekoliko godina predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović poručila Miloradu Pupovcu, Oliveru Frljiću, Mirjani Rakić, tjedniku Novosti i ostalim metama hrvatskih desničara, naime da su si sami krivi za napade, pa i fizičke, kojima su izloženi. Vasović, ali i ne samo on, RTS-ovcima zamjera čak i to što nisu, za razliku od drugih televizija, imali uživo prijenos napada na njihovu redakciju. Očekivati od onih koji su se našli u situaciji da mole ‘nemojte samo da nas bijete’ da gledateljima zavaljenima u fotelje direktno prenose kako im se rulja valja po redakciji i prijeteći istjeruje neku svoju pravdu, zlo je i naopako koje već desetljećima uništava novinarsku profesiju na ovim prostorima. Zar netko sumnja da RTS ne bi bio sposoban uživo prenositi upad nekih drugih prosvjednika u redakciju N1 televizije, kao što je N1 hladnokrvno satima uživo prenosio napad na RTS? Hoće li novinari Danasa, kad im danas-sutra u redakciju bane rulja nezadovoljna njihovom uređivačkom politikom, prvo na pameti imati kako da o tome napišu izvještaje ili će gledati da ne dobiju batine? Iluzorno je od ljudi koji su naprasno suočeni s nasiljem očekivati da rade svoj posao kao da se ništa oko njih ne događa, kao što je iluzorno od novinara u Srbiji i regiji očekivati cehovsku solidarnost koja bi se iskazala primjerice u bojkotu lidera SzS-a i drugih vođa prosvjednika koji su predvodili rulju koja je upala na RTS.
Iritantno je do boli gledati kako se mediji u Srbiji i regiji utrkuju u vaganju jesu li od subotnjeg nasilja na RTS-u više profitirali Boško Obradović i SzS ili Aleksandar Vučić i njegov režim, umjesto da se i jedne i druge pribije na stup srama zato što su jedni nasiljem pokušali ostvariti svoje političke ciljeve, a drugi propustili pravodobno zaštititi redakciju RTS-a, iako im je to zakonska obaveza i dužnost. Tragično je što bi isto bilo i da su kojim slučajem RTS-ovi urednici Stanojević i Ubović završili na podu razbijenih glava.
Koliko je nakaradan sustav vrijednosti kojim se tumači i vrednuje subotnji napad na RTS pokazalo se već sljedećeg dana, kad je SzS poveo svoje prosvjednike u ‘napad’ na Vučićev predsjednički ured. Niti su Obradović, Đilas, Jeremić i ostali vođe SzS-a tako srčano kao prethodnog dana na RTS-u pokušali provaliti u Vučićev ured, niti su Vučić i ministar policije Nebojša Stefanović tako lakonski osigurali Ured predsjednika, jer i laiku je bilo jasno da bi policija i žandarmerija silom spriječile svaki pokušaj ponavljanja scenarija koji se dogodio prethodne večeri na RTS-u. A pogotovo je to bilo jasno liderima SzS-a, jer im se vrhunac hrabrosti iscrpio u pokušaju da kamion s mikrofonom i zvučnicima maksimalno približe pod Vučićeve prozore kako bi valjda bolje čuo ono što mu imaju za reći. Vučiću se ipak nisu usudili unositi u lice kao što su to radili urednicima RTS-a. Uostalom, kao što im ne pada na pamet da pokušaju upasti u stranačke prostorije SNS-a, iako najveći dio svoje političke moći Vučić crpi upravo u svojoj stranci. No napad na sjedište SNS-a bio bi frontalni napad koji bi izazvao kontranapad u kojemu bi stradavale glave političara, a ne samo novinara ili nekih drugih nesretnika koji se nađu na putu zakrvljenih političkih elita.
Upadom opozicijskih lidera i njihovih sljedbenika na RTS zatvorio se krug koji je na početku beogradskih prosvjeda otvorio Vučić optužujući novinare i urednike javne televizije da pozivaju građane da se priključe prosvjednicima. Povod mu je vjerojatno bilo višekratno direktno uključivanje reportera Beogradske hronike uoči prosvjeda na kojemu se tražilo otkrivanje ubojica Olivera Ivanovića na godišnjicu njegova ubojstva, te izvještavanje o tome kako broj prosvjednika sve više raste i nabrajanje zbog čega su sve nezadovoljni. Suočeni s optužbama vladajućih da maltene huškaju građane protiv njih, RTS-ovi urednici očito su odlučili izvještaje s prosvjeda sterilizirati i o njima izvještavati u rukavicama, pazeći da daju osnovnu informaciju očišćenu od eksplozivnijih dijelova koji bi mogli razbjesniti vladajuće. Zbog toga su se sada našli na udaru opozicije, koja je uvjerena da je RTS glavni krivac za osipanje prosvjednika koje se već neko vrijeme događa. No kao što Vučić nije bio u pravu kad je optužio RTS da je bio glavni pokretač omasovljenja beogradskih prosvjeda na njihovu početku, tako i opozicija griješi kad vjeruje da bi osvajanjem svojih pet minuta u RTS-ovom Dnevniku vratila masovnost prosvjedima i u konačnici srušila Vučićevu vlast. Uostalom, vrlo brzo će se uvjeriti da će im višesatna okupacija RTS-a i njegovo proglašavanje glavnim krivcem za pad broja prosvjednika dodatno smanjiti podršku nezadovoljnih građana, jer su prijetnjama i pritiskom na novinare i urednike RTS-a pokazali da je i njihova politika ponajprije sazdana od sile i nasilja.
