Nakon što su objavljeni kompletni rezultati dvaju predizbornih istraživanja biračkog raspoloženja (RTL/Jutarnji list i HRT), kao i rezultati istraživanja Nove TV/Večernjeg lista u sedam od deset izbornih jedinica, čini se vrlo izglednom relativna pobjeda Milanovićeve Narodne koalicije. Presjek tih anketa ugrubo pokazuje da bi savez SDP-a, HNS-a, HSS-a i HSU-a 11. rujna mogao osvojiti od 58 do 62 parlamentarna mandata, dok se HDZ-u i partnerima predviđa od 53 do 56 mandata, s tim da tom broju valja dodati i najmanje dva HDZ-ova mandata u Jedanaestoj, dijasporalnoj izbornoj jedinici. Kažemo najmanje dva mandata, jer bi umirovljeni general Željko Glasnović, donedavni HDZ-ov zastupnik, mogao uzeti treći mandat u dijaspori sa svojom nezavisnom listom. Mostu nezavisnih lista predviđa se pak od 10 do 13 saborskih ruku, Živom zidu od tri do sedam mandata, Bandić-Čačićevoj koaliciji dva ili tri mandata te isto toliko savezu HDSSB-a i konzervativaca Ruže Tomašić, dok će IDS osvojiti svoja tri mandata. Osam mjesta rezervirano je za zastupnike nacionalnih manjina.
Andrej Plenković je očito uspio animirati dio HDZ-ovih glasača koji su u studenome 2015. apstinirali od izbora zgađeni Karamarkovim vulgarnim desničarenjem
Rezultati anketa zapravo su poprilično nelogični, ako se uzme u obzir što se sve izdogađalo od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora u studenome do danas. Na prošlim izborima, podsjetimo, HDZ je, s tri zastupnika iz dijaspore, imao 59 mandata, SDP-ova tadašnja koalicija Hrvatska raste 56, a Most 19. Što se izdogađalo? Ponajprije, zbila se efektivno petomjesečna koalicijska Vlada HDZ-a i Mosta: premda samo trajanje te Vlade dovoljno kazuje o njezinoj vrijednosti, stalo je u tih pet mjeseci – i u ovim dugim produžecima – još mnoštvo kamenčića koji čine mozaik kaosa, neodgovornosti i nazadovanja. Cijenu za taj neuspjeli eksperiment, po svoj prilici, u mnogo većoj mjeri platit će Most nego HDZ. Dalje, HDZ je dobio novog predsjednika, nakon što je prethodni počinio neobjašnjiv politički suicid i osramoćen iščeznuo sa scene, a novim predsjednikom nisu oduševljeni svi važni ljudi stranke, no to, eto, ne utječe u ozbiljnijoj mjeri na biračku odanost. I još: HDZ-ova koalicija ostala je bez HSS-a, koji je prešao k SDP-u, a Plenković je razvrgnuo savez s Tepeš-Ćorićevim pravašima. Je li logično da HDZ zbog svega toga ostane kraći za samo dva-tri-četiri mandata u odnosu na prošle izbore? Na prvi pogled jest nelogično, ali Plenković je očito uspio animirati dio HDZ-ovih glasača koji su u studenome 2015. apstinirali od izbora zgađeni Karamarkovim vulgarnim desničarenjem i prepuštanjem stranačke ideologije u ruke primitivno nabrijanih pravaša i katoličkog svećenstva. Plenković je uspio u tome, između ostalog, zato što je u milosti središnjih medija, poput Hrvatske radiotelevizije, izdanja novinske kuće Marijana Hanžekovića i informativnih programa dviju komercijalnih televizija s nacionalnom koncesijom.
Uvrstimo sad u izbornu kalkulaciju, uz spomenuta istraživanja javnog mnijenja, i druge elemente. Analiza graničnih mandata po izbornim jedinicama daje prednost Narodnoj koaliciji, što može rezultirati s dva ili tri mandata više nego što govore ispitivanja javnosti. Anketni trendovi u rejtinzima stranaka najmanje su naklonjeni Mostu, a najviše Živom zidu, dok su postoci SDP-a i HDZ-a uglavnom postojani. Redovito mjesečno istraživanje Promocije Plus za RTL, u kojem se Hrvatska tretira kao jedna izborna jedinica, istraživanje provedeno prvih dana rujna, Narodnoj koaliciji daje 34 posto glasova, a HDZ-u 26 posto. Prema tom istraživanju, Zoran Milanović u proteklih mjesec dana zabilježio je ozbiljan rast osobnog rejtinga i postao drugi najpopularniji političar sa 15,1 posto podrške: prva je predsjednica Grabar-Kitarović (15,9 posto). RTL neće objaviti rezultate tog istraživanja, jer ne žele smanjivati važnost svojoj velikoj anketi po izbornim jedinicama. Milanoviću dakle nije naštetilo objavljivanje njegovih tajno snimljenih razmišljanja o Vladi Srbije i hrvatsko-srpskim odnosima, a nakon beogradskog igrokaza s utamničenjem navodnog hrvatskog špijuna Čede Čolovića mogao bi se time i okoristiti.
Narodnoj koaliciji, usto, moglo bi pomoći transparentno svrstavanje militantnog dijela Crkve na HDZ-ovu stranu. Sisački biskup Vlado Košić u nedjelju je na misi u Ludbregu, kojoj je prisustvovao i šef HDZ-a Andrej Plenković, a izravno prenosio HRT, zborio ovako: ‘Prije četiri godine, tadašnji Sabor ukinuo je pokroviteljstvo nad Bleiburgom. To je najveće stradanje našeg naroda. Prije godinu dana, slali su specijalnu policiju na branitelje na Markovu trgu. Je li to normalno? (…) Zar da danas ponovno budu na vlasti oni koji štite najgore ubojice i počinitelje teških zločina nad hrvatskim domoljubima? Zar treba glasati za one koji su donijeli Lex Perković? Katolik ne smije poduprijeti one koji su se rugali Hodu za život.’ Ovo bi možda moglo pomoći u razblaživanju gnjeva onog kruga u lijevom biračkom tijelu što je bio zgrožen Milanovićevim riječima na sastanku s braniteljskim predstavnicima i samim tim sastankom. Moglo bi pomoći i u mobilizaciji neodlučnih ili apstinenciji sklonih lijevo-liberalnih glasača. HDZ od Košićeve propovijedi neće imati koristi, jer oni koji drže do političke agitacije sisačkog biskupa i sličnih mu kaptolskih kolega ionako već glasaju za HDZ. Na koncu, u prilog Narodnoj koaliciji i HDZ-u govori činjenica da na dan izbora jedan postotak birača odustane od glasanja za opciju koja ima male izglede i opredijeli se za jednu od dvije velike stranke ili koalicije.
Zoran Milanović u proteklih mjesec dana zabilježio je ozbiljan rast osobnog rejtinga. Nije mu naštetilo objavljivanje njegovih tajno snimljenih razmišljanja o hrvatsko-srpskim odnosima
Kad se sve uzme u obzir, može se, bez straha od kardinalnijeg promašaja, izići s ovakvom prognozom raspodjele stolica u parlamentu: Narodna koalicija 64, HDZ (s dijasporom) 57, Most 9, Živi zid 5, IDS 3, Bandić i Čačić 3, HDSSB i Tomašić 2. U ovako tijesnoj situaciji, u kojoj je za formiranje većine potrebno 76 zastupnika, može biti presudan svaki mandat i utoliko je prognoziranje nezahvalno, no izvjesno je da će Narodnoj koaliciji, pojačanoj IDS-om i moguće Radimirom Čačićem, za sastavljanje Vlade nedostajati desetak mandata, a HDZ-u otprilike dvostruko više. Takav rezultat otvara vrata različitim kombinacijama. Zoran Milanović ponajprije će pokušati stvoriti čvrstu većinu s Mostom i zastupnicima nacionalnih manjina, dok će Plenković teško dospjeti do 76 ruku u Saboru samo s Mostom i manjinskim poslanicima: za tanku većinu trebalo bi mu savezništvo još i s Bandićevim i Glavaševim zastupnicima ili sa Živim zidom (koji ima najveći potencijal da bude iznenađenje izbora), a podrška Živog zida, ili dijela njihovih zastupnika, nije isključena, pogotovo ako se saborskih klupa domognu HDZ-u skloni Ivan Lovrinović i Juro Martinović. U tome se, u suštini, sastoji sva Milanovićeva prednost u aktualnoj premijerskoj utrci: njemu će, matematički gledano, lakše biti doći do većine. Matematika, međutim, ne mora biti presudna, naročito kad se zna povijest odnosa SDP-a i Mosta, odnosno Zorana Milanovića i Bože Petrova, i kad se zna da iza Petrovljevih poteza uglavnom stoji pamet jednog krila Katoličke crkve. Neće, naravno, pomoći ni uvrede HSS-ovca Stipe Gabrića Jambe na račun majke Nikole Grmoje, jednog od najutjecajnijih mostovaca, kao ni verbalni rat Ivana Vrdoljaka, predsjednika HNS-a, i Kreše Beljaka, predsjednika HSS-a, s Božom Petrovim.
‘Nikako ne bih apriori svrstavao Most uz HDZ nakon izbora’, kaže naš visokopozicionirani sugovornik iz SDP-a, ‘jer raspored mandata, ipak, neće biti isti. Ako im cilj bude da sudjeluju u vlasti, ljudi iz Mosta ponašat će se pragmatično i gledat će s kime im je jednostavnije stvoriti što stabilniju parlamentarnu većinu i Vladu. Osim toga, u koaliciji s nama bilo bi im lakše održati i izgraditi svoj politički identitet, a ako bi se opet – unatoč svemu – odlučili za kompliciraniji savez s HDZ-om, postalo bi jasno da Most nije nikakav treći put, već samo filijala HDZ-a.’
Kad bi Milanović uspio pridobiti Petrova, izvjesno je da bi se toj koaliciji pridružili i zastupnici nacionalnih manjina, premda valja sačekati i vidjeti tko će biti manjinski zastupnici i hoće li se u pregovorima držati zajedno. Milanović će, ako rezultati izbora budu onakvi kakve prognoziramo i kakve više-manje prognoziraju sve relevantne ankete, imati na raspolaganju i druge solucije za formiranje većine, solucije koje ne uključuju Most, ali te složenije opcije osiguravaju tek krhku premoć u parlamentu i nose velike političke rizike. Zato će šef SDP-a, unatoč svjetonazorskoj nekompaktnosti takvog saveza, u kojem bi bili i socijaldemokrati, i liberali, i ljuti konzervativci, poduzeti sve da sklopi postizbornu koaliciju s Mostom i manjinskim zastupnicima. S druge strane, Andrej Plenković gotovo sigurno neće moći razmišljati ni o kakvoj većini bez savezništva s Mostom.
A velika koalicija? To je i Milanoviću i Plenkoviću zadnje rješenje. SDP i HDZ samostalno bi mogli imati po pedesetak saborskih mandata, što bi značilo da bi četverogodišnji premijerski mandat bio podijeljen na dvije polovine, Milanovićevu i Plenkovićevu, a taj bi moment potom otvorio čitav niz spornih točaka koje se svode na pitanje međusobnog povjerenja: u ovom času teško je zamisliti da bi koalicija HDZ-a i SDP-a mogla biti iznad obostranog poriva za unutrašnjim podmetanjem nogu, s tim da, ipak, ne treba sasvim podcijeniti ni mogućnost racionalnog dogovora, ako dvojica lidera procijene da im je to jedini način za opstanak na stranačkim prijestoljima.
