Naši politički suparnici opet igraju prljavo, oni poslove odrađuju preko noći. Tko stoji iza pritisaka na Gazde da odustanu od nastupa? – zapitao se esdepeovac Gordan Maras preko svog Facebook-profila na vijest da Gazde ipak ne namjeravaju svirati na predizbornim skupovima Narodne koalicije.
Podsjetimo, najprije se Maras pohvalio da je s interpretatorima bećarskih doskočica obučenih u kožne jakne dogovorio četiri predizborna koncerta, da bi se tamburaši iz zagrebačkog Markuševca zbrcnuli i, kako su sami rekli, ‘odlučili iz poštovanja prema očitoj različitosti političkih afiniteta naše publike i fanova koji nas godinama prate sada i u budućnosti suzdržati se od koncerata organiziranih od strane bilo koje političke stranke’. E sad, je li tu doista riječ o strahu benda da ne izgubi publiku ili je netko s druge političke strane pritisnuo Gazde da ne sviraju za ‘komunjare’, ne zna se, ali se zna da nije prvi put da se estrada ne snalazi najbolje s politikom i obrnuto.
HDZ je i ranije znao pritisnuti pokojeg glazbenika s ciljem da se suzdrži od predizbornih koncerata za političke suparnike. Najpoznatiji primjer je onaj Marka Perkovića Thompsona. Prema svjedočenju Ivana Jarnjaka u aferi Fimi-medija, Thompsonu je 2007. godine HDZ platio samo zato da ne svira za konkurenciju.
Drugo je pitanje u kojoj mjeri bećarsko-ljubavni stihovi odgovaraju nominalno socijaldemokratskoj stranci i njezinom svjetonazoru. Naime, ranijih je godina esdepeov predizborni pogon bio uredno praćen songovima urbanih rokera kao što su Majke ili Hladno pivo. Međutim, estetsko-političkih nesporazuma oduvijek je bilo. Samo nekoliko primjera iz američkih kampanja. Možda je najpoznatiji onaj kad je pjesmu ‘This Land is Your Land’ Woodyja Guthrieja, poznatog radničkog trubadura i povremenog kolumnista komunističkih glasila 1930-ih godina, politički zloupotrijebio George Bush stariji, notorni republikanski desničar. Istina, pjesma je odavno postala općim dobrom i smatra se alternativnom američkom himnom, pa Busheva kampanja 1988. nije imala problema s autorskim pravima. Ali je zato Tom Petty iskoristio argument autorstva da korištenje svoje pjesme ‘I Won’t Back Down’ uskrati Bushu mlađem, baš kao što je Bruce Springsteen svoj hit ‘Born in the U.S.A.’ odbio ustupiti Reaganovoj kampanji za njegov reizbor 1984. Osim toga, tu je došlo i do poetičko-političkog nesporazuma, jer Springsteenova pjesma uopće nije patriotska, iako naslov to sugerira. Springsteen je zato rado podržao Obamin reizbor 2012. pjesmom ‘We Take Care of Our Own’. Posljednji primjer je uskrata vokala Aerosmitha Stevena Tylera Donaldu Trumpu da se koristi njegovim hitom ‘Dream On’ iz 1973. godine.
Da oko poetike i politike ima nesporazuma nazire se i u postupku Milijana Brkića, visokorangiranog hadezeovca koji je svoju kampanju započeo u majci s natpisom u čast Johnnyja Casha. Kakve veze imaju Cash i Brkić i koje to vrijednosti njih dvojica dijele, teško je reći. Cash, dakako, nije bio otvoreni lijevi agitator poput jednog Petea Seegera, ali je svakako senzibilni tumač američke stvarnosti, zagovornik prava potlačenih, osobito Indijanaca, u svojim pjesmama reflektira temu rata u Vijetnamu i otvoreno je odbio odsvirati neke stvari Merlea Haggarda u kampanji Richarda Nixona. Cash jest bio kršćanskih nazora, ali to je jako teško prispodobiti hadezeovskoj zloupotrebi vjerskih uvjerenja.
U svakom slučaju, pokušaj Marasa i SDP-a da angažmanom narodnjačkog benda ušićare nešto glasova na neodlučnoj narodnjačkoj desnici neslavno je propao. Bolje bi im bilo da su ostali kod provjerenih muzičkih kadrova poput Mile Kekina, koji je pjesmom ‘Ja nisam vaš’ još proljetos visoko istaknuo kandidaturu za naslovnu stvar esdepeovske kampanje. Ali možda upravo zaobilaženje Kekinove poruke govori da sa socijaldemokratima nešto ne štima.
