Kojeg biste od te dvojice izabrali za direktora svog privatnog poduzeća? To je pitanje postavljao jedan cinik u brojnim razgovorima nakon sučeljavanja lidera dviju najjačih stranaka. Društvo je bez iznimke reagiralo zbunjenim smijehom, a onda bi netko ipak zaključio da bi trebalo potražiti nekoga tko bolje razumije zašto to ‘poduzeće’ stalno posluje s gubitkom. U javnim komentarima, za koje su, naravno, angažirani i stručnjaci, u žarištu su bile drukčije teme, pa se najčešće spominjala smanjena agresivnost Zorana Milanovića ili čvrsti gard Andreja Plenkovića, a posebno je bilo omiljelo čitanje govora tijela. Stvarni uzroci poslovanja s gubitkom sveli su se na stare fraze o reformama. Tako su dva ključna trenutka u sučeljavanju prošla potpuno nezapaženo. I to upravo ona koja najviše govore o uzrocima siromaštva i njegovim posljedicama u društvu.

Prvi je Milanovićeva negativna ocjena prijedloga njemačkog IFO instituta, jer da je riječ o neoliberalnom konceptu. Trebalo ga je odmah pitati zašto se onda on i njegova stranka tako grčevito drže upravo tog koncepta. Plenković je, međutim, to prešutio vjerojatno zato što se ekonomska politika HDZ-a i SDP-a bitno ne razlikuju. Ali vrhunac je bilo Milanovićevo objašnjenje zašto je on protiv devalvacije koju zagovara njemački institut. Zato jer kad stranac plati 500 eura za hotelski apartman, on hoće da to i dalje bude 500 eura, a ne manje. Plenković je i dalje šutio. Zašto? Zato što je i on a priori protiv devalvacije ili zato što nije razumio Milanovićev argument, koji tako dobro zvuči? Milanovića, međutim, nije razumio nitko, a ne bi ga razumio ni neki nobelovac za ekonomiju. Zašto bi devalvacija kune smanjila cijene u eurima, koje prihvaća tržište? To nema nikakve veze. Ono što se može prodati za 500 eura, prodavalo bi se i dalje, ali bi hotelsko poduzeće za te eure dobilo više kuna. Za toliko bi i uvoz, odnosno euro postao skuplji. Naravno, opet samo u kunama. Zar to nije jasno ljudima kojima su puna usta ekonomije i ubrzanja privrednog rasta? I koji su, zapravo, jedini kandidati za direktora ovog našeg zapuštenog zajedničkog poduzeća.

Zagreb je bio treći grad u Europi po proizvodnji alatnih strojeva visoke tehnologije, od čega do danas nije preostalo skoro ništa. Oni koji tvrde da je to normalan razvoj neka se upitaju zašto se to isto nije dogodilo Birminghamu i Zürichu, koji su jedini bili ispred Zagreba

Drugi ključni trenutak bio je Plenkovićev odgovor na pitanje o otkrivanju spomenika Miri Barešiću, čemu su prisustvovala i dva ministra iz njegove stranke. Riječ je o temi koja u suvremenom, civiliziranom svijetu traži jednostavan i određen odgovor. Ne smije se relativizirati terorizam, bez obzira na to uzvikuju li teroristi ‘Alahu ekber’, ‘Za dom spremni’ ili nešto treće. Plenković je, međutim, napravio upravo to. Umjesto jasnog odgovora on se upustio u opisivanje Barešićevih domoljubnih motiva i patnji u komunizmu, a ubojstvo jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Švedskoj godine 1971. protumačio je maltene kao nesretan slučaj. Grešku u domoljubnim koracima. A Milanović? I on se vrtio oko vruće kaše, iskoristivši priliku da se pohvali ustašom u obitelji. Govore li njih dvojica ono što zaista misle ili što moraju? Istupi najutjecajnijih hrvatskih biskupa povodom Velike Gospe pokazali su otkud vjetar puše. Hoće li i Plenković, poput Tomislava Karamarka, biti samo veterhanzl (kako stari Zagrepčani zovu škriputave limene vjetrokaze koji su se nekad postavljali na krovove) ili će smoći snage za europske promjene u HDZ-u? Zasad se mnogo više promijenila slika nego ton.

Milanović kaže da bi prihvatio veliku koaliciju s Plenkovićem, ali ne i s HDZ-om. Plenković o koaliciji sa SDP-om ne želi ni razmišljati. Pogotovo prije izbora, kad se na van pokazuju snaga i superiornost, a strah potiskuje u želudac. No samo pitanje je logično, a postavlja ga ovogodišnje iskustvo koje je dovelo do prijevremenih izbora. Kakva bi dakle bila ta velika koalicija? Stabilna, pod uvjetom da im je ekonomija zaista važnija od svega, kako tvrde obje stranke. Na tom području one se, naime, kao složne sestre drže istog ekonomskog modela i to još od godine 1994., odnosno od Nikice Valentića i Borislava Škegre. Sve otada nijedna promjena vlasti, od HDZ-a na SDP i obratno, nije tu ništa promijenila. Što je takva stabilnost faktične, iako neproglašene velike koalicije donijela Hrvatskoj? Ovaj put nećemo ponavljati podatke koji pokazuju da su BDP i kupovna moć prosječnih plaća srušeni na razinu od prije 40 godina. Dovoljno će biti nekoliko redaka o stanju hrvatskog agrara, koji ovih dana kruže internetom.

Evo tog teksta: ‘Prema statistici iz godine 1985. u Hrvatskoj je bilo milijun i 100 tisuća goveda, od čega 900 tisuća krava muzara. U Italiju smo izvozili baby beef za 800 milijuna dolara, a ukupno svih ostalih poljoprivrednih proizvoda i prerađevina u sve zemlje za šest milijardi dolara. A sada ne izvozimo ništa, a uvozimo za oko 3,5 milijarde eura. I imamo 120 tisuća krava muzara.’

Kakvim programom misle to promijeniti Hrvatska seljačka stranka i njen novi predsjednik Krešo Beljak, u velikoj koaliciji ili samo sa SDP-om, ako se nastavi poslovati po istom modelu? Nikakvim, jer to nije samo slika agrara već čitave hrvatske ekonomije, koja se može mijenjati samo ako se radikalno promjeni njen ekonomski model. Zagreb je na primjer bio treći grad u Europi po proizvodnji alatnih strojeva i to visoke tehnologije, od čega do danas nije preostalo skoro ništa. Oni koji tvrde da je to normalan razvoj neka se upitaju zašto se to isto nije dogodilo Birminghamu i Zürichu, koji su jedini bili ispred Zagreba. Isti uvjeti poslovanja dovode do istih rezultata, bilo da je riječ o poljoprivredi ili strojogradnji.

Nisu Milanović i Plenković sputani samo svjetonazorskim pitanjima koja im onemogućavaju čak i jasnu osudu terorizma. Sputani su i okovima nerealnog tečaja, odnosno interesima struktura koje desetljećima parazitiraju na nacionalnom tijelu. Njihova velika koalicija, koja bi betonirala to stanje, melem je za dušu financijskih i uvozničkih krvopija, oslonjenih na moćne inozemne gazde koji izvlače životne sokove iz Hrvatske. Sve to mnogo je lakše razumjeti od onih Milanovićevih 500 eura. Ne može se sve opravdati dosjetkom da patuljci pojma nemaju, kako se zvala jedna stara televizijska emisija. Živimo u džungli, a ne u šumi Striborovoj.