Novosti

Politika

Apokalipsa iznutra

Alep Francesce Borri je mora ispunjena grozom, grad u kojem je postojanje prekriveno smrću. Nekada najbogatiji sirijski grad već je do jeseni 2012. pretvoren u pakao, iz kojeg je tada 32-godišnja novinarka kontinuirano izvještavala. Njezina knjiga ujedno je kritika današnjih medija i njihove ideologije

Sandorf je, izgleda, započeo poduhvat resurekcije literarne reportaže u našoj javnosti. Prošle je godine ta izdavačka kuća izdala ‘Hirošimu’, klasik Johna Herseyja iz 1946. U travnju ove godine objavljena je ‘Sirijska prašina: Ratna priča iz srca Alepa’ talijanske novinarke Francesce Borri, na izvorniku izdana 2014. Tako smo, u trenucima dok snage Bašara al-Asada pripremaju ofenzivu na Idlib, a sedmogodišnji rat prolazi – možda – završnu fazu, dobili rijetko kvalitetan tekst na temu sirijskog rata. Tekst na koricama ‘Sirijske prašine’ koji tvrdi da je Borri ‘prvi glas mladog svjetskog reportažnog novinarstva’ možda zvuči neskromno. No Francesca Borri piše moćno i u najmanju ruku jednako dobro kao što je to radio Ryszard Kapuściński. Poljski meštar reportaže bio je opsjednut ‘neizrecivom slikom rata’, a isto se može reći za Borri. Njezina se knjiga – inače, njezino treće djelo nakon knjiga o Kosovu te Izraelu i Palestini – u originalu zove ‘La guerra dentro’, odnosno ‘Rat iznutra’. Riječ je kronici apokalipse u Alepu. Nekada najbogatiji sirijski grad već je do jeseni 2012. pretvoren u pakao, iz kojeg je tada 32-godišnja novinarka kontinuirano izvještavala.

Borri opisuje pripadnike Slobodne sirijske vojske u japankama, naoružane oružjem improviziranim od konzervi, leševe među ljuljačkama, zombije koji žive u grobnicama jer one su najsigurnije od bombardiranja, i one koji sanjaju grobnicu, ali si je ne mogu priuštiti, bezube udovice što kuhaju mačke i griju se oderanim krznima, Saudijce koji za 300 dolara među petnaestogodišnjim izbjeglicama biraju mladenke, japanskog turista kojem godišnje treba ‘dva tjedna adrenalina’, teror užeglog testosterona nad ženama i grimase leševa nagomilanih uz barijeru koja štiti od metaka. Ovo nije ni kroki užasa koji Borri donosi, iz grada sravnjenog Asadovim avionima, koji uvijek bombardiraju samo pozadinu a ne i front, jer su tako neprecizni da bi ‘riskirali da pogode lojaliste’. Alep Francesce Borri je mora ispunjena grozom, grad u kojem je postojanje prekriveno smrću: ‘’Ali nemoj napisati da nitko ne napreduje’, prekori me liječnik s krvavom žbukom u rukama. ‘Napreduju mrtvi.’ Nepromišljeno se ponudim da bacim žbuku. To su komadi lubanje.’

‘Sirijska prašina’ ujedno je kritika današnjih medija i njihove ideologije. Borri dokumentira predatorski svijet u kojem broj fotografa na fronti opada kada isteknu rokovi za nagrade, svijet u kojem je kolegica namjerno šalje u krivi dio grada, među snajperiste, kako bi jedina imala priču s nekog prosvjeda. Godine 2013. objavila je tekst u kojem opisuje kako joj je urednik, zabrinuvši se da je oteta, poslao poruku: ‘Ako dobiješ vezu, možeš li mi tvitati kaznu?’ Svijet je to u kojem Reuters sedamnaestogodišnjim lokalnim fotografima plaća deset dolara po fotografiji, svijet urednika koje, za 70 dolara po tekstu, zanimaju leševi a ne analize, urednika koji joj govore da to nije posao za žene i da o tom ratu može jednako dobro pisati iz Rima. Mašina suvremenih medija kao istinu o sirijskom ratu prenosi lobističke podvale ili obmane egzibicionističkih blogera, poput ‘lezbijske aktivistkinje iz Damaska’, koja će se ispostaviti kao Amerikanac koji živi u Škotskoj. Kritična je i prema nerijetkim humanitarcima koji vrijeme provode tulumareći, a Siriju poznaju ‘koliko i Antarktiku’. Nasuprot tome, za Borri su Twitter, YouTube i Skype grobari profesije koja je nekada nastojala objasniti svijet temeljem provjerenih informacija, prikupljenih od iskusnih i pošteno plaćenih dopisnika. Današnja kriza je, dijagnosticira autorica, kriza medija, a ne čitatelja. Borri ide i korak dalje, nastoji dijeliti život s ljudima o kojima piše: spava u prepunim šatorima, sakriva se u njihovim grobnicama, identificira se s njima i na razini diskursa, nerijetko pišući ‘mi’ – mi trčimo, mi se skrivamo… Ona dijeli novinarstvo od aktivizma, no njezino pisanje apel je za solidarnost koji upozorava da, riječima jednog aktivista, ‘nema njihovog i mog života. Ovo je naš život’.

Nezainteresiranost i cinizam svijeta prema događanjima u Siriji razlog su ogorčenosti teksta. Borri nipošto ne pojednostavljuje sirijski rat, odavno prerastao u mini-treći svjetski, na crno-bijelu priču o zlom režimu i dobrim pobunjenicima. ‘Sirijska prašina’ kronika je toga kako je mirni ustanak u ime slobode kidnapiran od islamista koji strijeljaju petnaestogodišnjake jer su krivo izgovorili Prorokovo ime. Dok Asad uništava pobunjenički Alep, a pobunjenici režimski, Borri proziva pasivnost Zapada, pasivnost pred užasom u kojem možda najveću ulogu ima režim, ali ogromna pripada i stranim silama – i onima koje u ime svojih interesa podupiru neke pobunjeničke grupe. Za razliku od dogme da se radi o ratu šijita protiv sunita, Borri piše da je za razumijevanje geneze sirijske pobune ‘Marx važniji od Kurana’, a dok Europa vrišti o islamističkoj opasnosti, momci se preko linije fronte svađaju o Realu i Barci.

Fakte na stranu, ‘Sirijska prašina’ je moćna knjiga u prvom redu zbog književnog talenta autorice. Njezin stil kombinacija je fragmenata sastavljenih od nanizanih, parataktičkih rečenica koje uvlače u suštinu opisanog, empatijom ispunjenih dijaloga, analize i komentara. Prizori razgolićene okrutnosti koje Borri donosi podsjećaju na Cormaca McCarthyja, na kojeg se i referira. No za razliku od njegovih, njezina poetika, metafore i morbidni detalji temelje se na proživljenom svjedočanstvu, poput mladih vojnika opisanih kao ‘pretorijanci carstva smrti’, pored kojih se psi tuku oko ljudskih kostiju, ili djece što u ruševinama beru ‘kitice poljskih prstiju’. Šteta je što čisto književnih pasusa nema više, no to je dilema svakog pisca reportaža, razapetog ponekad suprotstavljenim imperativima – da čitatelja istovremeno pouči i prenerazi. Inače, autoričino ogorčenje ponekad je izraženo s previše patosa, što možda opterećuje tekst. Ali istovremeno je i shvatljivo, jer je naša šutnja jednaka odabiranju strane, a autorica upozorava: ‘Govorim baš o vama. Govorim baš o nama.’

Walter Benjamin je smatrao da u buržujskim društvima klasično novinarstvo služi umrtvljivanju imaginacije, dok je u reportaži vidio aktivni, borbeni žanr koji može intervenirati u svijest čitatelja. Iz današnje perspektive valjanost teze je upitna. Ipak, kao da je napisana imajući ovo djelo u vidu. No knjizi Francesce Borri ne treba teoretiziranje. ‘Sirijska prašina’ je događaj, ne samo dragocjena knjiga o Siriji ili vrhunski primjer reportaže kao vrijedne književnosti. Ona je sve to, ali je ujedno strahopoštovanja vrijedna nastava novinarstva, shvaćenog na način koji je profesija prezrela: nastava novinarstva kao nastava humanizma, održana iz utrobe apokalipse.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više