Antonio Skármeta jedan je od najvažnijih latinskoameričkih autora svoje generacije: rođen u čileanskoj Antofagasti 1940., svojim je romanima, pjesmama, pričama i djelovanjem u egzilu tijekom Pinochetove diktature zaslužio da ga se svrsta uz bok Gabriele Mistral ili Pabla Nerude. Novele su mu adaptirane u oskarovske uspješnice, a vrlo je aktivan i u 75. godini života – trenutačno s brazilskim redateljem Seltonom Mellom surađuje na filmskoj adaptaciji svoje novele ‘A Distant Father’, u kojoj će glavnu ulogu tumačiti Vincent Cassel.

Jedan ste od najvećih živućih hispanoameričkih pisaca i zasigurno najpriznatiji živi čileanski autor: vaša su djela prevođena na više od trideset jezika, a laureat ste i nekih od najcjenjenijih svjetskih literarnih nagrada. Povrh svega, posjedujete hrvatsku putovnicu – možete li nam se predstaviti punim imenom i objasniti priču oko putovnice?

Zahvaljujem vam se na lijepim riječima i darežljivom pogledu na moj život i rad. Moje puno ime je Esteban Antonio Skármeta Vranicic. Nećete biti iznenađeni pričom oko putovnice kad vam kažem da su i moj otac i moja majka Hrvati, kao i njihove majke i očevi rođeni na Braču. Prezime Skármeta se izvorno izgovara Škrmeta, a hrvatsku sam putovnicu zatražio kako bih i tim birokratskim činom odao počast svojim precima i prelijepoj zemlji koju su morali napustiti uslijed tada teških životnih uvjeta u Europi.

Egzil u Berlinu

Nadam se da su moji baka i djed te moji roditelji, gdje god da sad jesu, bili uzbuđeni ako im je netko prišapnuo da je pet mojih novela prevedeno i objavljeno u Hrvatskoj. A kad dođe i moje vrijeme odlaska, odnijet ću im osobno nekoliko kopija

Kad ste posljednji put boravili u Hrvatskoj?

Ne sjećam se zapravo, mislim da je od toga prošlo više od deset godina, a i tada sam se zadržao vrlo kratko. Jedan od mojih današnjih snova je živjeti u velikoj kući pokraj bračke plaže, makar jedan mjesec: okupiti svoje sinove i unučad, od kojih neki žive u Berlinu ili u Čileu, i jednostavno razgovarati s lokalnim ljudima, pisati kratke poeme, poeziju i pjesme…

Ovdje volimo prisvajati svašta i sve koji su postigli nešto od svjetskog značenja, pa tako kruži mit da je Maradonina šukunbaba Hrvatica. No o vama se malo toga zna i nitko vas još nije pokušao ‘pohrvatiti’ – jesu li pisci nepoželjna sorta za ‘posvajanje’?

Najveći užitak za pisca je da ispuni svoje zvanje, živi od svog pisanja i bude slobodan pisati o čemu želi, kad god to poželi; lijepo je dobiti priznanje, ali je O.K. i kad ga ne dobiješ. Moje knjige su objavljene na više od 30 jezika, a nadam se da su moji baka i djed te moji roditelji, gdje god da sad jesu, bili uzbuđeni ako im je netko prišapnuo da je pet mojih novela prevedeno i objavljeno u Hrvatskoj. A kad dođe i moje vrijeme odlaska, odnijet ću im osobno nekoliko kopija.

Nakon pada Allendeove vlade i dolaska Pinocheta odlazite u egzil: kamo ste otišli te 1973. i kad ste se vratili u Čile?

Zahvaljujući inicijativi The DAAD Artists-in-Berlin Program, koja je okupljala umjetnike iz čitavog svijeta, otišao sam u tadašnji Zapadni Berlin (u istom su programu sudjelovali primjerice John Cage, Steve McQueen, Susan Sontag, Damien Hirst i mnogi drugi, op. Đ. K.). Naučio sam njemački i odlučio ondje ostati, ponajprije kako bih mogao osigurati emocionalnu stabilnost i kvalitetno obrazovanje svojoj djeci, nakon velikog šoka koji su pretrpjeli poslije Pinochetova puča. Vratio sam se u Čile nakon dramatičnog referenduma 1988., pošto ga je porazio isti narod za koji je vjerovao da će ga održati na vlasti. Taj je historijski referendum samo srce moje novele ‘Dani duge’ (‘The Days Of The Rainbow’), koju je prije nekoliko godina u divnom prijevodu Marije Roščić objavila izdavačka kuća Disput.

Pinochet je dopustio nacionalni referendum stoga što si je u svom kultu ličnosti, toliko arogantnom i u raskoraku sa stvarnošću, utvarao da će narod glasati za njegov ostanak na vlasti. Tadašnja demokratska struja bila je dovoljno inteligentna da zaigra na kartu njegova ega

U egzilu ste napisali i famozni ‘El Plebiscito’, dramu temeljenu na istom referendumu koji vam je, kako ste sami izjavili, opsesija praktički čitavog života. Prema toj drami snimljen je i film ‘No’ s Gaelom Garciom Bernalom u glavnoj ulozi, koji je bio nominiran za Oscara u kategoriji najboljega stranog filma. U čemu je važnost tog vremena i tog referenduma da vas toliko stimuliraju?

To je samo jedna od mojih opsesija. Čileanski referendum bio je specijalan utoliko što su, protivno svim šansama, demokrati uspjeli pronaći inteligentan i kreativan način da se mirnim putem riješe brutalne diktature te izgrade demokraciju u kojoj sada imamo priliku uživati. Pinochet je, naravno, dopustio nacionalni referendum ponajprije stoga što si je u svom kultu ličnosti, toliko arogantnom i u raskoraku sa stvarnošću, utvarao da će narod glasati za njegov ostanak na vlasti. Tadašnja demokratska struja bila je dovoljno inteligentna da zaigra na kartu njegova ega: bilo je to tako pametno i lijepo izvedeno da sam tu priču odlučio podijeliti sa svijetom u kojem toliko ljudi trpi sličnu krutu čizmu, a neki su i odustali od svake nade… ipak, jednom u dalekoj zemlji, hrabrost i mašta pokazale su što mogu.

Hommage Nerudi

Vaša najvažnija novela i danas je ‘Ardiente paciencia’, adaptirana za film ‘Poštar’ (‘Il postino’) koji je, uz još pet nominacija, osvojio Oscara za najbolji strani film te nagrade BAFTA i Lumiere u istoj kategoriji. To je, zapravo, svojevrsni hommage Pablu Nerudi, refleksija na vaše blisko prijateljstvo?

O tome bi se doista moglo naširoko pričati. Priča je postala svjetski poznatom, o njoj je napisano i previše tekstova, pa čak i eseja u kojima se studiozno objašnjava u čemu je uspjeh novele, a u čemu filma. Stoga obično citiram producenta koji je prvi pročitao taj moj manuskript, pa rekao: ‘Ova priča ima kuriozitetnu i šarmantnu kombinaciju poezije, politike i humora.’ No ne slažem se s vama u jednoj maloj stavci – osobno, mislim da je moja najvažnija novela fikcija ‘Pjesnikova svadba’ (‘The Poet’s Wedding’), koja se odigrava na jednom imaginarnom jadranskom otoku i također je prevedena na hrvatski. Moguće je da će je jednog dana adaptirati neki američki ili talijanski producent…

Ali ‘Poštar’ je uistinu postao globalnim fenomenom, adaptiran je i za operu u kojoj je Nerudu igrao Placido Domingo?

To je zamalo čudesno, zar ne? Sjećam se da sam bio na svjetskoj premijeri u Los Angelesu, kasnije sam pozvan i na otvaranje opere u pariškom Le Chateletu, a naposljetku je Placido kao Neruda svratio i do Čilea. Bilo je to nešto uistinu posebno!

Novela je vrlo erotična, posebice ona famozna neverbalna scena u kojoj Mario, Nerudin poštar, i Beatriz lagano kotrljaju jaje po golim tijelima. Kako je u stvarnosti izgledao vaš i Nerudin odnos?

Jednom su me u Hamburgu upitali je li jaje za snimanja te filmske scene bilo sirovo ili kuhano; kazao sam da je na početku scene bilo sirovo… Neruda je bio dosta svjestan svog talenta i svoje važnosti, ali je isto tako uvijek bio spreman biti nježan i drag prema drugačijima od sebe. Mislim da je morao biti zaljubljen da bi pisao ili barem stvorio lirski karakter, lik koji će poslužiti kao glasnogovornik njegove ljubavi.

Drago mi je što je Hrvatska nezavisna demokracija i iskreno se nadam da će njezini građani znati cijeniti važnost demokracije i braniti je od radikalnih političkih pokreta. No smatrati Pinocheta ‘relativno pozitivnim faktorom’ već je dovoljno loša vijest

Progres i stabilnost

Kako, u političkom kontekstu, gledate na Čile danas?

Gledajte, upravo smo završili s desničarskim periodom Sebastiana Piñere, periodom koji je bio iznimka za Čile, jer su od 1989. do 2010. vladale umjereno lijeve koalicije. Izborom Michelle Bachelet na čelo države takva praksa se nastavila i mislim da je to dobar izbor: takve političke opcije, umjereno lijeve, bile su relativno uspješne za Čile, pružile su nam ekonomski, politički i socijalni progres i stabilnost. Međutim, nova generacija zahtijeva još više pravde, bolje uređeno zdravstvo i obrazovanje i vrlo je ustrajna u svojim namjerama. Također, dobar broj nužnih političkih reformi prošao je kroz Kongres, a o nekoliko podjednako bitnih još se raspravlja. No prisutna je i struja koja razmišlja isključivo po načelu desna partija – lijeva partija ili pak oni koji misle da je liberalna ekonomija način ostvarivanja cjelokupnoga društvenog progresa.

Prije godinu dana u hrvatskim se medijima pojavila informacija da je čelnik naše najveće opozicijske stranke, koja u posljednje vrijeme otvoreno koketira s krajnjom desnicom, za ekonomskog savjetnika angažirao Josea Piñeru, brata bivšega čileanskog predsjednika, duplog ministra u Pinochetovoj vladi i jednog od ‘čikaških momaka’. Kakvo je vaše mišljenje o njemu?

On je uspješan biznismen, ali demokratska zemlja nije supermarket.

U nekim ovdašnjim krugovima i Pinochet kotira kao relativno pozitivna figura, čemu je najviše pridonijelo njegovo ignoriranje UN-ova embarga na uvoz oružja u Hrvatsku tijekom raspada SFRJ.

Da se razumijemo, naravno da mi je drago što je Hrvatska danas nezavisna demokracija i iskreno se nadam da će njezini građani znati cijeniti važnost te demokracije i braniti je od radikalnih političkih pokreta. No smatrati Pinocheta ‘relativno pozitivnim faktorom’ već je dovoljno loša vijest. Demokratski Čile osjeća samo spontanu ljubav prema vašoj zemlji. Uostalom, mi smo prva latinskoamerička zemlja koja je priznala vašu neovisnost, i to u trenutku dok se demokracija na velika vrata vraćala u Čile i kad je za Pinocheta već pripremana optužnica za korupciju i kršenje ljudskih prava; nažalost, umro je prije no što je čuo presudu.