Anka Slonjšak prva je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u Europi: diplomirana je ekonomistica, i sama osoba s invaliditetom, umjetnica, bivša sportašica… Razgovaramo o novom Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (u primjeni od početka godine), koji regulira prava ove kategorije građana, čijim se egzistencijalnim problemima sustav slabo bavi: mjesečnu naknadu od 1.250 kuna prima samo 2.200 od 524.266 onih koji su zatražili pomoć.

Koje bitne promjene donosi novi Zakon?

To je, svakako, obveza kvotnog zapošljavanja i za realni sektor, po kojoj svi koji zapošljavaju više od 20 radnika moraju zaposliti tri posto osoba s invaliditetom. Poslodavci to mogu realizirati i kroz zamjensku kvotu: stipendiranjem obrazovanja osoba s invaliditetom, ugovorom o poslovnoj suradnji s onima koji se samozapošljavaju, stručnim osposobljavanjem bez zasnivanja radnog odnosa, primanjem na praksu učenika i studenta s invaliditetom te rehabilitanata u sklopu profesionalne rehabilitacije, ugovora o poslovnoj suradnji s integrativnom radionicom, trgovačkim društvom, zadrugom ili udrugom u kojima više od polovice radnika čine osobe s invaliditetom. Oni koji tu obvezu ne ispunjavaju, moraju mjesečno uplaćivati 30 posto minimalne plaće za svaku osobu s invaliditetom koju su bili dužni zaposliti. Zakon je na djelotvorniji način uredio i pitanje sankcija prema javnim tijelima koja pri zapošljavanju imaju obvezu dati prednost osobi s invaliditetom.

Razbijanje stereotipa

Tko se sve smatra osobom s invaliditetom?

Dokazom invaliditeta smatraju se sve javne isprave o invaliditetu na temelju kojih se osoba može upisati u očevidnik zaposlenih osoba s invaliditetom. To su svi oni kojima je neko od nadležnih tijela priznalo status osobe ometene u psihofizičkom razvoju, invalida rada, invalidne osobe sa stažem osiguranja s povećanim trajanjem ili osigurane osobe s utvrđenim tjelesnim oštećenjem; hrvatskoga ratnoga vojnoga invalida iz Domovinskog rata, odnosno vojnoga ili civilnoga invalida rata; osobe sa statusom učenika s teškoćama u razvoju te one kojima je priznat invaliditet i smanjena radna sposobnost a starije su od 21 godine. Potom, osobe kojima je priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju, pravo na radno prilagođavanje ili imaju status osobe s invaliditetom prema propisima drugih država EU-a, kao i oni kojima je prije 1. siječnja 1999. priznata neposredna opasnost od nastanka invalidnosti… Ne posjeduje li osoba nijedan od potrebnih dokaza, invaliditet u odnosu na rad dokazivat će se uvjerenjem Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Zakon je u primjeni već šest mjeseci, imate li kakvih povratnih informacija o uspješnosti njegove implementacije?

Bilježi se porast interesa poslodavaca za zapošljavanje osoba s invaliditetom i u tom su se smislu poslodavci obraćali i nama, no teško je reći odražava li to poštovanje prava na jednakost ili se samo žele izbjeći zakonske sankcije. To i nije presudno, važno je osobi s invaliditetom omogućiti da prezentira svoje sposobnosti te i tako razbijati stereotipe o invaliditetu kao sinonimu za nesposobnost.

Potiče li u tom smislu Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom dovoljno poslodavce?

Unatoč invaliditetu, svaka osoba ima očuvan manji ili veći stupanj sposobnosti i mi kao država moramo koncipirati radnu i socijalnu politiku tako da svaka osoba u skladu s tim stupnjem zarađuje za život. Dugoročno je za društvo isplativije poticati osobe s invaliditetom na rad i zapošljavanje. Pravilnikom o poticajima pri zapošljavanju osoba s invaliditetom definirane su vrste poticaja, ali i kriteriji za njihovo ostvarivanje, koje odobrava Zavod. Nažalost, tim aktom nije predviđen radni asistent osobi s visokim stupnjem invaliditeta, što je bio jedan od naših prijedloga.

Usklađenost cijelog društva

Mogu li se samo poticajima poslodavcima stvoriti jednake prilike za rad i zapošljavanje osoba s invaliditetom, čime bi se omogućilo njihovo neovisno življenje i uključenost u zajednicu?

Poticaji poslodavcima su značajni utoliko što pridonose izjednačavanju, ali oni, kao i naknada za obveznike kvotnog zapošljavanja, ne bi trebali biti jedina motivacija poslodavca da zaposli osobu s invaliditetom. Osim toga, godinama ukazujemo na to da je udio osoba s invaliditetom sa završenim višim ili visokim stupnjem obrazovanja neznatan: to je ključni problem koji iziskuje radikalne promjene u sustavu obrazovanja, što uključuje planiranje potreba za određenim profilima zanimanja ne samo danas nego i u budućnosti, uporabu tehnoloških dostignuća, pristup različitim modelima cjeloživotnog formalnog, ali i neformalnog stjecanja znanja i vještina. Promjene obrazovnog sustava moraju ići ususret gospodarskim i razvojnim mikro i makro planovima. Hrvatski zavod za zapošljavanje provodi niz mjera aktivne politike zapošljavanja, prekvalifikacije i osposobljavanja (pa i osoba s invaliditetom), ali porast stope zaposlenosti zahtijeva usklađeno djelovanje svih sastavnica društva.

Konačno, hoće li nove zakonske odredbe biti samo još jedne u nizu onih koje su dobro zamišljene ali se ne provode ili će biti izazov društvu za što uspješniju uključenost osoba s invaliditetom u svijet rada?

Želim vjerovati da će biti izazov. Ako želimo rezultate koji će biti stabilni i dugoročni, moramo paralelno razvijati svijest o višestrukoj dobrobiti zapošljavanja osoba s invaliditetom i to motiviranjem samih osoba s invaliditetom, poslodavaca te onih koji kreiraju i provode javne politike. Jedino usklađenim djelovanjem možemo polučiti bolje rezultate i za društvo i za osobe s invaliditetom, koje trebaju postati stvarno aktivni članovi zajednice.

Nažalost, svjedoci smo da ni osobe s invaliditetom nisu pošteđene blokada računa, ovrha, opće neimaštine i siromaštva, što njihovu stvarnost čine krajnje složenom, a počesto i bezizlaznom. Postojeće naknade s osnova invaliditeta nisu dostatne za podmirivanje troškova, pogotovu kod teških stupnjeva invaliditeta. Tu je i pojačan problem diskriminacije u svim područjima – obrazovanja, zapošljavanja, pristupa javnim uslugama, zakonodavstva. Kod konkretnih pritužbi koristimo ovlasti koje nam daju zakoni, a općenito radimo na osvještavanju i edukaciji u svrhu prepoznavanja diskriminacije i kršenja ljudskih prava. O tome svi trebamo puno učiti, trebaju nam dostupne informacije, ali i primjeri dobre prakse.