Ustavni sud odlučio je nakon 25 godina mirovanja procijeniti ustavnost tzv. zakona o pobačaju, odnosno Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978., čiju je ocjenu još 1991. zatražio Hrvatski pokret za život i obitelj. Aktivistkinje Ženske mreže zahtijevaju pak od Suda poštivanje Konvencije UN-a o ukidanju svih oblika diskriminacije žena i drugih međunarodnih akata na kojima se temelje postojeće odredbe tog zakona. To je bio povod za razgovor s umirovljenom pedijatricom i docenticom na zagrebačkom Medicinskom fakultetu dr. Gorjanom Gjurić, koja je angažirana i u Inicijativi za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini.
- Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece vrlo je dobar, no već ga dulje neki žele eliminirati i stigmatizirati kao zakon o pobačaju, premda sam njegov naziv govori o temeljnom ljudskom pravu. Pravo da se slobodno odlučuje o rađanju djece kod nas se često prešućuje, pa nije navedeno ni u Ustavu, usprkos tome ili upravo stoga što je ono bilo navedeno u Ustavu SR Hrvatske i SFRJ. No ono nije nikakva socijalističko-komunistička utopija, temelji se na međunarodnim propisima, od Teheranske deklaracije iz davne 1968., pa do Konvencije UN-a iz 1979. Sadašnji Zakon na snazi je već 37 godina, a u samostalnoj je državi tijekom njegove primjene broj pobačaja izvedenih u ovlaštenim zdravstvenim ustanovama smanjen više od 20 posto, što nas svrstava u vrh liste europskih zemalja s najmanjim brojem pobačaja - kaže naša sugovornica.
Savjest samo na jeziku
Ipak, Ustavni je sud odlučio procijeniti njegovu ustavnost i to unatoč tome što bi odluku, jer nekim sucima ističe mandat, donosio u nepotpunom sastavu?
Ne mogu se načuditi koliko je Ustavni sud razvukao ovo pitanje; kad već nije odbio prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona, odavno je to trebao riješiti, tim više što suci dobro znaju da taj vrući krumpir izaziva ozbiljne religijske, svjetonazorske i političke konfrontacije u javnosti. A njihov će pravorijek, kakav god bio, izazvati nove polarizacije.
Budući da tzv. priziv savjesti liječnika prate brojni problemi i zakonske kontradikcije, kako bi trebalo regulirati to pitanje?
Većina nas drži do glasa savjesti, ali ne vidim previše savjesnosti u današnjem svijetu, osim na jeziku: pitam se gdje je priziv savjesti onih koji postavljaju žicu na granice i oružjem priječe prolaz nevoljnicima u potrazi za sigurnijim životom ili onih koji otpuštaju radnike prije nego što će otići na polnoćku za Badnjak… Ispada da priziv savjesti imaju samo liječnici kad treba napraviti pobačaj, prepisati kontracepcijske pilule ili umetnuti spiralu. Priziv savjesti u medicini po meni je vrlo sklizak teren, a takvim ga vide i zakonodavstva zemalja koje to pravo ne daju svojim liječnicima, npr. Švedska, Finska, Bugarska i Češka. Jer tu u koliziju dolazi pravo liječnika s temeljnim ljudskim pravima pacijenata. A kako je pacijent ovisan o liječniku, očita je asimetrija i moći i prava u korist liječnika. Stoga priziv savjesti u medicini treba urediti tako da se prava obiju strana uravnoteže. Inicijativa u kojoj i sama djelujem nastoji to postići u Hrvatskoj, gdje pravo na priziv savjesti nije adekvatno zakonski uređeno, odnosno usklađeno s drugim zakonima, poput Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o zdravstvenom osiguranju, Zakona o pravima pacijenata… I laici znaju da je 2014. nekoliko hrvatskih bolnica u potpunosti prestalo obavljati pobačaje zbog priziva savjesti svih zaposlenih ginekologa. A kako je pobačaj vrlo uspješno stigmatiziran od strane onih koji ga žele zabraniti, žene kojima je taj medicinski zahvat uskraćen ne izlaze u javnost, nego se snalaze kako znaju i umiju. Tjera li se time pobačaj ponovno u ilegalu, pitanje je koje se nameće, no odgovora zasad nema: zdravstvenu politiku to područje kao da uopće ne zanima, istražuju ga samo civilne udruge.
Podzemno rovarenje
Kako komentirate pojavu internetskih stranica lažnih klinika za pobačaj, putem kojih se šire zastrašujuće, nepotvrđene i nadriliječničke spoznaje?
To je oblik podzemnog rovarenja protiv reproduktivnog zdravlja i prava žena, ali očito nema volje da se tome stane na kraj! Zato si zasad žene i djevojke mogu pomoći samo tako da se dobro informiraju i misle svojom glavom.
Kako majčinstvo učiniti doista slobodnim i željnim, lišenim prisile s ičije strane?
U 20. stoljeću je barem dio žena stekao kakvu-takvu samosvijest po tom pitanju, a sada ih se ponovno želi baciti u ulogu stroja za rađanje. Rezultat ćemo imati prilike vidjeti… Dio žena pristaje uz crkveni nauk o reprodukciji i aktivno ga podupire: one na to imaju pravo, ali nitko nema pravo nametati svoj stav drugome. Danas se sve veći broj žena u fertilnoj dobi svjesno odlučuje ne rađati djecu, ali veći dio njih ima i želi imati djecu, no tu želju ne može zadovoljiti iz različitih razloga, počesto onih socioekonomskih. Žene se ne može natjerati da rađaju, nego valja učiniti sve da one koje to žele imaju onoliko djece koliko žele i kad žele. To se ne postiže zabranom pobačaja ili kontracepcije, nego stvaranjem brojnih društvenih uvjeta za zadovoljno i sretno majčinstvo, bez gubitka ili redukcije ostalih ženinih životnih interesa, planova i ambicija.
Pod šapom patrijarhata i Crkve
U kojoj su mjeri u našem društvu prepoznata reproduktivna prava žena i je li zdravstveni sustav svjestan neokonzervativne prijetnje tim pravima, aktualizirane posljednjih godina?
Reproduktivna prava žena teško krče svoj put, sve drugo ide lakše. Patrijarhat i religija na njima još čvrsto drže svoje šape. Žena je na svijetu da, milom ili silom, rađa djecu, male katolike, rodonasljednike, buduće radnike, vojnike… Informiranost javnosti o reproduktivnom zdravlju i pravima je slaba, puno su poznatija prava na slobodu mišljenja, savjesti i religije. Katolička crkva, koja reproduktivna prava žena uopće ne priznaje, u tome ima veliku ulogu. Sveta Stolica nije potpisnica Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i intenzivno na svim razinama agitira protiv onog dijela koji se odnosi na reproduktivno zdravlje i prava. U Hrvatskoj, gdje je katolička hijerarhija snažna i dobro povezana sa svjetovnim vlastima, taj je utjecaj osjetan. Crkva i pridružene joj laičke grupe imaju odličnu logistiku za širenje svojih stavova; udruge za ljudska prava nisu im u tome ni do koljena. Mnogi uopće ne doživljavaju tu, kako kažete, neokonzervativnu prijetnju. U tom smislu žalim zbog mladih, za koje ne vidim lijepu perspektivu.
